Tito je bio antisemit

Uspješan sportaš, diplomat, kazališni i filmski redatelj Jakov Sedlar, autor je osam igranih, dva igrano-dokumentarna i više od 70 dugometražnih dokumentarnih filmova, osvajač brojnih nagrada. Sada istodobno radi četiri dokumentarna filma koji će upotpuniti njegov bogati opus. Nakon što je u Izraelu, SAD, Njemačkoj prikazan film Jasenovac-istina premijerno je 4. travnja prikazan i u Zagrebu. Film o Jasenovcu te općenito stanje u hrvatskoj kulturi i društvu povod su ovom razgovoru. 

 

 

Snimio Mirko Cvjetko

 

 

Gospodine Sedlar, jedan je od tereta hrvatskoga naroda i logor Jasenovac, o kojemu ste snimili film koji je prije Zagreba  premijerno prikazan u Izraelu. Kako su film primili Židovi?

Film je od strane tristo osoba, koliko ih je bilo u potpuno ispunjenu kinu, primljen odlično. Praćen je u potpunoj tišini, a razgovor nakon projekcije trajao je oko 45 minuta. Bila je to vrlo zanimljiva večer koja mi je još jednom potvrdila koliko su Izraelci otvoren narod za nove spoznaje.

I što je publika pitala?

Najviše su ih zanimali detalji o sudbini Židova u Hrvatskoj prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, a onda o ulozi kardinala Stepinca u tim tragičnim vremenima. Iznimno zanimanje pokazali su za jasenovački logor tijekom Titove diktature i za ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

Što ih je zanimalo o Hasanbegoviću?

Pitanje je bilo: Je li istina da je novi ministar hrvatske kulture – fašist?! Prije nego što sam odgovorio mladom studentu upitao sam ga: Mislite li da je moguće u Hrvatskoj, koja je prošla teški Domovinski rat i vrlo dobro zna što su fašizam i komunizam, koja je članica EU, da 2016. ministar kulture bude fašist? Kad je mladić odgovorio kako mu je to teško vjerovati, rekao sam mu da ne nasjeda lažima. Objasnio sam im tko je Hasanbegović, a pljesak sam dobio kada sam otkrio da je Hasanbegovićeva obitelj tijekom Holokausta spasila jednu židovsku djevojčicu koja danas živi u Sydneyju.

Vratimo se logoru Jasenovac, koji je po najnovijim dokazima bio radni i sabirni logor a ne „tvornica smrti“, kako su tvrdili i „dokazivali“ mnogi povjesničari, osobito velikosrpski. Vjerujete li vi tim novim dokazima?

Jasenovac je uistinu bio radni i sabirni logor za sve protivnike NDH, među kojima i za velik broj Hrvata, i nije bio „tvornica smrti“. No i u takvu logoru, nažalost, počinjena su brojna ubojstva. Koliko je ubijenih i koliki je bio točan broj zatvorenika, teško je reći precizno jer je većina originalnih dokumenata nestala. Definitivno, tamo dnevno nije moglo biti na desetke tisuća ljudi, kako su desetljećima tvrdili jugopovjesničari, jer je to i fizički bilo neizvedivo.

Bi li došlo do revizije NDH i relativizacije počinjenih zločina ako bi se, kako tvrde neki povjesničari, otkrila prava istina o Jasenovcu?

Preko Jasenovca nije moguće napraviti bilo kakvu reviziju NDH. Može se i trebalo bi napraviti pravu reviziju onoga što je bilo u Jasenovcu, uključujući i broj stradalih, koji ni u kom slučaju nije jedini „zaštitni znak“ NDH. Ništa nije moguće relativizirati, posebno ne zločine koji su počinjeni. Ali nije isto ako je tamo ubijeno 15, 20, 30 ili 700 tisuća ljudi, kako su tvrdili i još tvrde svi oni koji su mrzili i samu ideju o postojanju neovisne Hrvatske.

Što bi se promijenilo ako je tamo stradalo 15 ili 30 tisuća?

Zločin ne bi nestao, ali bi onda to bio, što i jest, zločin jednoga režima, a ne genocid hrvatskog naroda. Genocidnost je glavni razlog zašto se stalno baratalo i barata suludim ciframa od više od pola milijuna ubijenih ljudi. Time se željelo i još želi cijeli hrvatski narod optužiti i proglasiti genocidnim, što čini velikosrpska politika kojoj je svaka hrvatska država ustaška, kako vam je u razgovoru za Vijenac rekla Srpkinja, Sonja Biserko, predsjednica Srbijanskoga Helsinškog odbora.

Sve je više dokaza da je Jasenovac od 1945. bio i komunistički logor i da su u njemu pokopane i žrtve Titove Jugoslavije. Govori li vaš film i o tome?

Naravno, govori i o Titovu, komunističkom Jasenovcu. Bez toga film ne bi bio potpun ni vjerodostojan. Titov Jasenovac bio je nastavak tragedije ustaškog logora u Jasenovcu.

Je li u Jasenovcu ubijeno 20.000 djece, kako su pisali komunistički i velikosrpski povjesničari?

To su tvrdnje onih istih koji su tvrdili da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi. I tom krivotvorinom velikosrpska propaganda stalno hrvatskom narodu nastoji nametnuti kao teret čistu laž. Naime, ne postoji nijedan stvarni trag da se nešto tako dogodilo.

Dosta filmova snimili ste o žrtvama nacifašizma, osobito Židovima. Radite li to zbog istine ili koristi, kako su o vama pisali neki ljevičari?

Sve što sam dosad o tome snimio radio sam iz želje da se kaže nešto od istine o temama koje nitko nije obrađivao.

Zašto nije?

Iako ne postoje nikakve zabrane, to mi je enigma koju ne mogu dokučiti. Često mislim da je razlog istina koja traži dosta vremena, a materijalna je korist gotovo nikakva.

Želite reći kako nemate koristi?

Moja najveća korist jesu reakcije ljudi, i Židova i Hrvata, koji mi zahvaljuju što sam se, kao jedini, usudio bez fige u džepu napraviti filmove o temama koje nitko nije želio dirati. I što sam nakon toga od mnogih ozbiljnih adresa bio angažiran raditi i neke filmove s drukčijom tematikom.

Snimili ste više filmova o osobama koje su utjecale na hrvatsku povijest i NDH poput filma o Paveliću, Stepincu... Snimili ste te filmove da skinete ljagu s hrvatskog naroda?

I to je bio jedan od mojih razloga. Mogao bih vam satima pričati o tome kako je nastao moj zadnji film o kardinalu Stepincu, u čemu su sudjelovali i mnogi ugledni Židovi.

Primjerice?

Primjerice Ariel Sharon, koji je dosta pomogao, ali nije mogao pomoći da kardinal Stepinac dobije naslov Pravednika među narodima, a zaslužio ga je. S obzirom na laži o Stepincu i laži o tragičnoj hrvatskoj povijesti u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, moj je zadatak, kao redatelja i kao osobe kojoj je stalo do istine, raskrinkavanje laži kojima smo godinama bili bombardirani kao da su istine. Nažalost mnogima su te laži postale istine.

Zadatak vam nije lagan.

Nije, ali nisam osoba koja lako odustaje.

Misli li dosta Židova o blaženom Stepincu jednako kao Srbi i naši jugokomunistički ljevičari?

Židovi su, kao i mi Hrvati, od strane jugokomunističkih „povjesničara“ i propagandista desetljećima bili zasipani lažima o našem budućem svecu, što je stvorilo upitnost i odbojnost prema Stepincu. No kada onima koje to zanima objasnite sve što je on radio u jednom uistinu tešku i tragičnu vremenu, onda je njihov stav drukčiji.

Koliko je drukčiji?

Uglavnom, mnogo toga svodi se na tvrdnju jednoga moga prijatelja koji je bio jedan od osnivača Mossada, a rekao je: Današnje generacije imaju jednu veliku zadaću – napisati povijest ponovno. Toliko je toga izmišljeno, toliki su mitovi putem višegodišnje propagande postali „ istina“, da je to jedini put kako dalje.

Znate li da je jedna vaša kolegica redateljica napisala kako je vaš film o Stepincu „juha na židovskom tanjuru“.

To je čista ludost! Ono što sam ja istražio i napravio to je stvarna istina. Jer, kako bih mogao nagovoriti recimo Srpkinju i osobnu liječnicu Golde Meir, dr. Ljlju Podkamenar, da svjedoči o Stepinčevoj velikodušnosti i pomaganju svima koji su pomoć trebali (Židovima, Srbima...), ili generala izraelske policije Dama Barama, koji tvrdi slično? Ili Amiela Shomronija, tajnika rabina Freibergera, koji je svjedočio rušenju sinagoge u Zagrebu i Stepinčevu javnom zgražanju nad tim rušenjem... Moj najveći posao bilo je pronalaženje pravih, autentičnih svjedoka.

Hoćete reći da filmovi o istim problemima snimljeni u komunizmu nisu vjerodostojni?

Uglavnom. Naime, tijekom komunizma napravljen je niz filmova i napisano mnoštvo knjiga što govore suprotno od onoga što ja svjedočim, ali ni jedan rad nije imao autentična svjedočanstva o eventualnim Stepinčevim nedjelima. To su bili čisti propagandni uradci, ništa drugo.

Neki vam ljevičari bojažljivo prigovaraju što snimate filmove o Židovima. Je li njihova bojažljivost možda i strah da ih se ne bi proglasilo antisemitima?

Zašto i tko mi prigovara, malo mi je važno. Moj je najveći uspjeh činjenica da su producenti svih filmova s temom Židova i židovstva sami Židovi. Da te filmove ne radim dobro, da filmovi nisu uspješni, ne bih imao narudžbi. Mnogi bi redatelji bili sretni da ih pozivaju te židovske organizacije na suradnju, ali ne pozivaju njih, nego mene. Ne zato jer sam politički ovakav ili onakav, nego zato što, očigledno, znam svoj posao. Osobno sam i emocionalno i razumski vezan uz Židove i uz židovstvo. Inače, prema mojim iskustvima, među ljevičarima u Hrvatskoj ima antisemitizma, to je nasljeđe Titove komunističke Jugoslavije koja, kao ni Tito, nije podnosila Izrael.

Znaju li Židovi istinu o stradanju sunarodnjaka u Srbiji, o čemu je Milan Nedić poslao pismo Hitleru i pohvalio se da je Srbija prva riješila židovsko pitanje?

Naravno da znaju, to znaju svi koji su se bavili tom temom.

Zašto se u Hrvatskoj o tome malo zna?

Mnogim Hrvatima, i ne samo njima, ta je istina ostala malo poznata, jer se o tome za postojanja Titove Jugoslavije nije govorilo. Uz film Jasenovac – istina napravio sam i film Holokaust u Srbiji, 1941–1945, koji na jasan način svjedoči o sudbini Židova pod Nedićevim nacizmom i uz blagoslov srpskoga „sveca“ patrijarha Velimirovića! U Titovoj Jugoslaviji pogrom Židova u Srbiji bila je zabranjena tema. Jednako zabranjena kao i činjenica da je Tito mrzio Izrael, a pomagao Arape, koji su u Srbiji imali i kampove za trening terorista.

Osobno sam ih susretao u elitnoj beogradskoj kasarni u kojoj sam služio JNA.

Niste jedini.

Dovodili ste Židove u Vukovar i na Ovčaru pa kažite što su govorili o zločinima i Tuđmanu?

Doveo sam u Vukovar i na Ovčaru neke Židove uključujući i nekoliko rabina. Bili su zgroženi svime što su čuli, a ponešto i vidjeli. Rabini su javno rekli da ih Ovčara podsjeća na njemačke konclogore.

Jesu li Tuđmana doživljavali kao antisemita?

Nisu, iako su neki bili unaprijed brifirani da je Tuđman antisemit. Ali su, osobito nakon susreta s njim, bili njime oduševljeni zbog njegova znanja i načina kako je govorio o povijesti.

Kako su Židovi doživjeli Josipovićevu priču o „ustaškoj guji“?

Oni s kojima sam razgovarao bili su iznenađeni da predsjednik neke države to govori o svojoj državi na način kako je govorio Josipović. Njegov govor bio je ulizivački govor šarlatana koji je mislio kako će tim načinom dobiti pozitivne poene, a zaradio je prijezir.

U jednom razgovoru rekli ste da su mržnje između Arapa i Židova goleme kao između Srba i Hrvata i da je teško očekivati pomirbu. Stvarno mislite tako?

S obzirom na stanje na terenu koje, čini mi se, vrlo dobro poznajem i ako želimo biti politički korektni – da ne kažem, ako želimo lagati – onda bi se moglo reći da će mir između Židova i Arapa biti postignut. No ako hoću biti realan, onda je žalosna istina da je mržnja tolika da ne vidim način kako je prevladati i ostvariti mir. O Hrvatima i Srbima mislim slično. Jednako kao ljubav, u svijetu postoji mržnja. Žao mi je da je tako, ali to je realnost.

Je li vas strah ljubavi kojom više od tisuću hrvatskih kulturnjaka časte ministra kulture „desničara“ Zlatka Hasanbegovića?

Nimalo me nije strah. Hasanbegović je dobio više od 15.000 potpisa potpore, ali o tome se malo govori, to mediji skrivaju. Ako već govorimo o onima koji su protiv njega i koji o sebi kažu da su „krema hrvatske kulture“, nisam u toj „kremi“ našao prave vrhove hrvatske kulture poput Ive Pogorelića, Ruže Pospiš Baldani, Tonka Lonze, Neve Rošić, Zrinke Cvitešić, Ivana Aralice, Slobodana Novaka...

Čega se boje protivnici ministra?

Neki se ne boje ničega, nego su to potpisali onako larpurlartistički, dok se neki s pravom boje da će ostati bez velikih financijskih povlastica koje su imali za mali ili nikakav rad pod prošlom vlašću. Dio ga ne podnosi i zato jer se vrlo jasno nacionalno odredio, a to se ne oprašta. Posebno to ne opraštaju mnogi liberalni fašisti koji se proglašavaju antifašistima.

Na televiziji ste izjavili da su se urotili protiv ministra i zato što je izjavio da je Hrvatska oslobođena tek 1995.

Da. U trenutku kada je ministar rekao kako je jedini rat koji su Hrvati stvarno dobili bio Domovinski njegovi su oponenti poludjeli. A rekao je istinu. Jer hrvatski Titovi partizani, za razliku od primjerice francuskih i talijanskih koji su se borili za slobodu i neovisnost svojih država, nisu se borili za neovisnu i samostalnu Hrvatsku, nego za Jugoslaviju. Čak je i Igor Mandić u toj televizijskoj emisiji rekao da su se borili za komunizam. Jugoslavija se pokazala kao najveće zlo za Hrvate u hrvatskoj povijesti.

Je li strah naših titoista adekvatan strahu u kakvu su za Titove vladavine živjeli njihovi neistomišljenici?

Možda, iako živimo u sasvim drukčijem vremenu. Nema više zabrana.

Oni bi zabrane, čini se, htjeli?

Htjeli bi politiku koja te može spriječiti da djeluješ i radiš ono što želiš. Smeta im tržište, koje formalno zagovaraju. Osobno me nije briga tko je na vlasti, jer znam da mi samo kvaliteta moga rada osigurava dalji rad. Nema te partije ili organizacije koja me može spriječiti da u Izraelu ili SAD-u radim ono što želim, ako to žele i oni koji me financiraju. No jugoljevičari i titoisti naviknuti su na državnu sisu i ako im je netko uzme, ne znaju kamo bi usmjerili svoja usta.

Bi li bilo naše lijevo–desne polarizacije da smo imali lustraciju?

Žao mi je da lustracija nije napravljena, jer bismo imali mnogo manje problema, zrak bi bio čišći. To je baš velika šteta.

Zbog ponašanja naših ljevičara i liberala čini li vam se ponekad da živimo u komunizmu i Jugoslaviji?

Ako pratite mnoge medije, onda to može tako izgledati, ali duh naroda je ipak onaj koji djeluje i „daje ritam“ svemu što se događa. Naizgled može izgledati da smo u komunizmu, ali ja osobno, nakon što se pojavio Tuđman, nikada nisam imao dojam da živim u tom bolesnom sustavu.

Zašto je komunistička propaganda i danas moćna? A mnogi misle da se njezina moć neće još dugo promijeniti.

Moćna je jer ima novac, jer znaju da je propaganda vezana isključivo uz novac. Zato ne daju iz ruku ni velike tvrtke ni bilo koji važniji izvor financiranja. Bez novca ne možete voditi državu, ne možete dobiti rat, ne možete ništa. Upravo zato bilo bi važno imati nekoliko važnih medijskih kuća u rukama onih koji vole Hrvatsku. Koji neće raditi nikakvu bolesnu propagandu nečega što je loše za Hrvatsku i koji će se truditi biti koliko-toliko objektivni.

O tome da „isto desno i lijevo nije isto“ piše u svojoj knjizi Iz desne perspektive Neven Sesardić i pritom navodi primjer Chea Guevare, koji se ni po čemu nije razlikovao od nacifašističkih zločinaca, a svjetski mu se ljevičari i danas dive.

Ovo pitanje zahtijevalo bi esej, ali ukratko: Che Guevara i njemu slični ipak su drukčiji od nacista, barem po onome što su ostavili, jer nisu imali plan kako potpuno uništiti neki narod ili rasu. Oni su bili diktatori koji su se, ako bi preživjeli, pretvarali u bonvivane i ljubitelje svega onoga protiv čega su bili u počecima svoje borbe za neku vrstu socijalne pravde.

Nije li uništavanje i kontrola mišljenja također istrebljenje?

To bi se moglo nazvati pokušajem istrebljenja, ali to uvijek ima rok trajanja.

Mogu li naši ljevičari prihvatiti nacionalno kao dio identiteta?

Ako je suditi po dosadašnjem ponašanju i djelovanju, onda nije realno očekivati da današnji ljevičari u Hrvatskoj prihvate nacionalno kao dio identiteta. Oni još ne shvaćaju da bez nacionalnoga nema ni internacionalnoga. Ne ulažu Francuzi bez veze milijune u svoje kulturne centre po svijetu. Znate li što je nama kao narodu u ujedinjenoj Europi ostalo od svih naših ministarstava, ako govorimo o nečemu što je krucijalno važno?

Valjda je nešto ostalo?

Ostala su Ministarstva kulture i Ministarstvo prosvjete, obrazovanja i športa. Kraj. Sve drugo je pod kapom EU-a; vojska, policija, gospodarstvo... Ono što budu naši sportaši, znanstvenici, umjetnici, kulturnjaci, to će biti Hrvatska koja će se, ili neće, prepoznati u svijetu. Za hrvatski nacionalni identitet i našu prepoznatljivost u svijetu nemjerljiva je veličina Ive Pogorelića, naših nogometaša, Kostelića, Gorana Višnjića, niza znanstvenika... Nacionalno je nešto što u svakome normalnom čovjeku budi ponos, a nikako nešto suprotno.

Je li to i ruka na srcu dok se svira hrvatska himna?

Naravno! Bolesno je kada nekomu smeta što, recimo, hrvatski nogometaši drže ruku na srcu dok svira hrvatska himna! Gdje bi je trebali držati?

Kada vas slušam, svako malo pomislim da niste iz Splita Jurice Pavičića, Ante Tomića, Borisa Dežulovića, Predraga Lucića, Viktora Ivančića, Ivice Ivaniševića...

Ja sam odrastao na splitskoj ulici, igrao sam vaterpolo, i to jako dobro, moja je logika ulična, kaubojska, koja što obeća i izvršava. To je moj Split koji volim i koji poznajem. Nikako to nisu niti mogu biti osobe koje spominjete. Bilo bi tragično Split poistovjetiti s njima, Bože sačuvaj! Oni su nešto drugo od Splita koji sam živio, koji poznajem i volim.

Znate li da je Ante Trumbić na samrti rekao: Hrvatsku ne misliti iz Splita. Je li imao razloga to reći?

Vjerojatno i jest, iako se ne smije zaboraviti da je u Splitu, nakon Trumbića, znatnije počeo utjecati mentalitet mnogih koji su iza Klisa došli pod Marjan, a to su ljudi drukčijega mentalnoga i svakoga soja. Nikako sette bandiere, na koje je Trumbić vjerojatno mislio.

Neki vas kritičari proglašavaju „ognjištarom“, a vi ste još početkom 1980-ih radili predstavu Bent, s temom homoseksualaca i njihovih prava.

Radio sam ja mnogo toga poput Benta, što namjerno zaboravljaju neki moji kritičari. Kad već spominjete Bent, to je tada bila uistinu revolucionarna predstava, jer smo govorili o homoseksualnoj ljubavi. To je bio toliki skandal da je jedna od noćnih akcija Socijalističkog saveza bilo rezanje pimpeka s plakata predstave! Bilo je uzbudljivo, jer smo i preko te teme osvajali slobodu u Titovu totalitarnom režimu.

Unatoč tomu ipak ste ognjištar, tako tvrde rigidni komunisti, a današnji liberali.

Dobro ste rekli, rigidni komunisti. A što se tiče svrstavanja mene među nekakve „ognjištare“, onda je potrebno znati da ovaj „ognjištar“, čini mi se, više od bilo kojega drugog kolege iz Lijepe naše radi po cijelom svijetu sa Židovima, Amerikancima, Ukrajincima, Francuzima, Australcima... Da gotovo jednako vremena provodi u svojoj voljenoj Hrvatskoj kao i po svijetu. I da nikada nitko nije imao primjedbe na moj rad što se „ognjištarenja“ tiče osim pravih, genetskih komunističkih ognjištara, koji ne mogu ni razumjeti ni oprostiti upravo taj moj aktivni kontakt sa svijetom do kojega oni ne mogu, a tako bi željeli. Moje tržište su New York, Los Angeles, Pariz, Tel Aviv, Sydney... a njihovo Požarevac, Valjevo i slične regionalne vukojebine, koje me nikada nisu zanimale.

Voli li vas sadašnja vlast više od prošle?

Uvijek sam bio dovoljno samostalan i neovisan da mi ljubav onih koji su bili na vlasti nije bila važna. Jedan je kritičar 2000, spomenuli ste ga već, napisao kako više nikada neću snimiti film, jer su otišli Tuđman i HDZ! Od tada sam snimio mnogo više filmova nego do tada. I više nagrada dobio. Ništa mi u poslu ne ovisi o vlasti, ali osobno sam sretniji kada vidim da mojom domovinom vladaju oni koji je vole nego oni koji je ponižavaju i koji bi je prodali.

Mislite da su i sada na vlasti takvi?

Nadam se da će aktualna vlast pokušati ispraviti veći dio svega onoga što je bivša upropastila, posebno u tretiranju nacionalnih tema. Ključnim smatram izbor Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu države.

Što bi bilo da nije izabrana?

Loše bi nam se pisalo kao narodu i kao državi.

Vrijeđa li vas udvorništvo kakvo je naša vlast pokazivala prema Carli del Ponte i nedavno prema princu Charlesu?

Iako se ne radi o istome, i odnos prema Carli del Ponte i prema princu Charlesu smiješan mi je. A onaj prema Carli del Ponte je bio i tragičan. Jer, biti onako servilan prema običnoj administrativki bilo je tragikomično. Te političare koji su joj titrali najbolje je zaboraviti.

A odnos prema princu Charlesu?

Taj „koji izgleda kao srednjoškolski profesor s probavnim problemima“, kako ga je opisao Murakami, nešto je što nije vrijedno baš nikakva komentara. Koliko je sve to s njim retrogradno, vidjelo se i po tome što je zastupao u Srbiji – taj njihov neprežaljeni „region“ i slična sranja.

Bismo li se promijenili kada bi se saznala prava istina o NDH i Titovim komunističkim zločinima nad Hrvatima?

Siguran sam da će se prava istina saznati, a hoćemo li se tada promijeniti, teško je znati. Povijest je teško predvidljiva, iako se nadam da ćemo ipak u nekom vremenu koje je ispred nas doći u situaciju da živimo kao normalan narod, svjestan svega što se stvarno dogodilo, kojemu ne trebaju mitovi kreirani negdje drugdje. O NDH je rečeno mnogo toga, više-manje sve je jasno, ali Titova komunistička država učinila je najveće zlo hrvatskome narodu u povijesti i morbidno je kada neki još brane masovnog ubojicu Tita i njegov morbidni sistem.

Jesmo li mi doista veliki narod po broju neprijatelja, kako ste jednom izjavili?

I dalje tako mislim, a za to imam i razloga. Sjetimo se da nam je u posljednjih stotinu godina najveći i dokazani neprijatelj narod koji je uz to i susjed. Zbog toga moramo biti više nego oprezni, a posebno je važno da oni koji vode državu iskreno i odlučno brane hrvatske nacionalne interese. Poput izraelskih političara. Ni više ni manje od toga.

I na kraju, poslije premijere filma u Zagrebu Slavko Goldstein izjavio je kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor, da je to konstrukcija i neosnovana izmišljotina. Je li to točno?

Povjesničar-amater koji se predstavlja povjesničarom očito je prespavao dio hrvatske povijesti, da nije nikada ne bi tvrdio nešto tako. Naime, postoji čitav niz dokaza koji svjedoče da su, nažalost, i nakon 1945., u Jasenovcu počinjeni brojni zločini, no to je uvjerenom apologetu zločinca Tita, teško priznati.