Tanka ideja i slaba realizacija

Dobra je podjela pola posla, kažu znalci. Loša i više od pola lošega, kaže naše iskustvo nakon predstave Braća Grimm i princeza Luise.

Autor drame Branko Ružić zgodno se poigrao motivima bajki braće Grimm, oživivši i slavnu braću koja postaju ključni sudionici u ljubavnoj i životnoj potrazi naslovne princeze. Luise, jasno, traga za princem srca svoga, usput odrastajući. Kako to već ide u bajkama, riječ je o silno razmaženoj princezi kojoj nitko i ništa nije dovoljno dobro. Kad i prosci odustanu od nje, u dvoru se pojavi siromašni svirac za kojeg se, po odluci očajne majke kraljice, mora udati. Dalje nećemo otkrivati, budući da odrasli ionako mogu naslutiti nastavak, a djeci ne želimo pokvariti kraj.

Vizualna raskoš jedini je adut predstave  / Snimio Damil Kalogjera

Zgodan tekst redatelj Paolo Tišljarić odlučio je pretočiti u raskošnu ansambl-predstavu s elementima mjuzikla. Samoj ideji ne vidimo zamjerki, no vidimo ih u realizaciji. Iako u predstavi sudjeluje gotovo cijeli ansambl, tek pet glumaca ima aktivne uloge, dok ostatak glumačke ekipe uglavnom pokriva prijelaze scena. Ti su prijelazi u početku imali potencijal da zasjene i samu radnju, no zadržali su se na ponavljanju i vizualnosti. Ovdje moramo i ovaj put pohvaliti svjetlosne efekte (videoprojekcije: Willem Miličević i Vice Rossini, oblikovanje rasvjete: Vesna Kolarec), koji su s pomoću prozirnih zastora stvarali vrlo poetične svjetove sna i tajnovitosti.

Osim što su bili predugi i redovito monotoni (glazba Willem Miličević), songovi nisu izranjali iz same radnje, već su funkcionirali kao nejasni i nerazumljivi komentari-otoci. Takvi „samozadovoljni“ i dobrim dijelom suvišni, nisu bogatili radnju, već su kočili ionako spor ritam monotone cjeline. Monotonija je rezultat još jedne loše redateljske odluke – da u prvi plan stavi riječi. One su, pripovjedne i dijaloške, gradile radnju, razvijale sukobe i donosile obrate, u potpunosti natkrilivši pokret i scensku akciju. Dapače, na mjestima su je i izgurale izvan scene, kao u potencijalno vrlo zabavnoj sceni mužnje krave. Predložak sadrži niz scena nalik toj koje su se nudile scenskom igranju i razigravanju, no odrađene su statično, nedovoljno duhovito ili neprilagođeno dječjem uzrastu. Dobar je primjer propuštene prilike i scena u kojoj su se prosci nudili Louise. Činili su to na dosadan način, plešući s partnericama na klasičnu glazbu, stvarajući pokretnu sliku bez igrivosti i duhovitosti. U skladu s cjelinom bio je i završni obrat, koji je došao i prošao bez imalo dramske napetosti u pokojoj usputnoj riječi i skidanju lažne brade.

Glumci su mogli izvući dosta redateljskih pogrešaka, no samo su dodatno pokvarili dojam. Nažalost, moramo ponoviti kako ne razumijemo zašto se unutar Trešnjina vrlo dobrog ansambla u posljednje vrijeme u prvi plan guraju glumci koji nemaju snage iznijeti predstavu na svojim odveć mladim ili nejakim glumačkim leđima.

Krunoslav Klabučar i Jure Radić kao strogi i ozbiljni Willem i šaljivi Jacob Grimm nisu u prvom pripovjednom dijelu imali nužno potrebnu toplinu, šarm i humornu notu, već su odmah krenuli „simpatično“ svađalački, usmjerivši gledatelje na svoju svađu, umjesto na priču. Radić je bio nešto bolji kao susjeda s kravom, dok je Klabučar francuskoga kuhara oblikovao predvidivo – lažnim francuskim jezikom. Najtanja je karika (na najosjetljivijoj poziciji) bila Karla Brbić kao princeza Luise. Lik kraljevski razmažene mlade dame koju stvarni život i ljubav pretvore u dragu djevojku nudio je mnogo, no nije mu se prepustila. Razmaženost je progovarala kroz „ljutit“ izraz lica, dragost kroz osmijeh, a promjene karaktera stizale su hirovito, izvana i nemotivirane radnjom. Andrej Dojkić priklonio se površnosti i izvanjskosti partnerice, tek odradivši ulogu prilično bezlična svirca/princa. Najuvjerljivija je bila Ivana Bakarić kao energična, konkretna te simpatično očajna i stroga kraljica. Ostatak ansambla imao je ulogu pokretnih kulisa te je popunjavao rupe pri promjeni scena i izvođača.

Scenografkinja Irena Kraljić ogoljenu je kružnu scenu zgodno otvorila igri, koja je, nažalost, izostala. Kostimografkinja Tea Bašić fino se uklopila u vizualnu raskoš cjeline, no propustila je „poružniti“ princa kao svirca.

 Zaključno, kazalište Trešnja novom je predstavom nastavilo kvalitativni pad, dosljedno gurajući u vatru glumce koji nemaju potrebne snage i koji će u toj vatri prije izgorjeti nego se pretočiti u plemenitu kovinu. Šteta, jer Trešnjin ansambl skriva (i doslovno, nažalost) mnogo bolje glumce, koji se sve više svode na pokretne kulise i rezervne igrače.