Spašavanje življenja

Čehovljeve Tri sestre osječkoga HNK-a, premijerno izvedene 8. travnja u režiji srbijanskoga redatelja Nikole Zavišića, na sreću, nisu kazališna destrukcija ni fragmentarna postdramska interpretacija Čehova i stoga jer odveć rastvaraju destrukciju i neurasteničnu senzitivnost našega doba, koje u svojoj grotesknosti i sputanosti destrukcijom živi posljedice brojnih „revolucija“ odljuđivanja.

Strah od suočenja suvremenoga čovjeka s osamom i osamljenošću svijeta u iznimnoj osječkoj predstavi više je nego prepoznatljiva drama života tog čovjeka. Jasno pokazuje da je veliki dramatičar danas još moderniji i točniji u identificiranju mnogočega što nas se tiče, u čemu ga prepoznajemo kao profeta, koji je ne samo naslutio nego i anticipirao naš „odgađani“ susret sa sadašnjošću.

Drama razočaranja, čežnji i nadanja

Raskrinkao je suvremenog optimistu zavedena pričama o demokraciji, ljudskim pravima i individualnim slobodama, koji rijetko kad išta kaže o obmanama zavođenja i ponorima ljudske duše. A još rjeđe nešto prozbori o prošlosti kao utočištu sjećanja i uspomena, koje unatoč tragičnim posljedicama jamče kakav-takav susret s dostojanstvom čovjeka u sve licemjernijem globalnom svijetu.

Susret današnjega čovjeka s intimom i istinom, njegova zbunjenost krhotinama vlastita života i njihovo slaganje u mozaik koji je slika straha pred susretom s cinizmom – taj prvi korak u rastvaranju nemoći suočavanja s onim unutarnjim čovjekovim nezadovoljstvom životom, ma kako on uspješan bio – ono je što Čehovu i danas jamči svevremenost.

Mnoštvo promašaja u kojima se nalazi, batrga i čemu još teži današnji sve depresivniji svijet – žrtva posljedica koje su kao spas od zavaravanja i ispraznosti sukreirali bezbrojni intelektualni fušeri i probisvijeti permanentnih revolucija i neuspješnih tranzicija 20. stoljeća – mukli je krik Olge, Maše i Irine, koje utjehu nalaze u prošlosti, a nadu traže u čežnji za Moskvom.

Njihova žudnja za promjenom mjesta življenja nije hir bezbrižnoga života i dokolice u provinciji, nego je i posljedica lijenosti doba koje nema ideje kako racionalizirati svoje vrijeme koje, kao i naše, ne zna, rekli bi zaboravljivi i senilni životni revolucionari, kako letargiju i depresiju dokonoga življenja pretvoriti u eksploziju promjene.

No, unatoč svim spomenutim sadržajima, kojima obiluje Čehovljev samosvojni dramski svijet, osječke Tri sestre nisu predstava o velikom pospremanju promašenih života ni angažirani scenski uradak o „odvratnoj sadašnjosti“, kako o svojoj sadašnjosti misli njihov brat Andrej, nego je drama o spašavanju življenja, krhotina i okrnjaka ostalih nakon svih razočaranja, čežnji i nadanja.

Zavišićeva interpretacija Sestara zaustavlja se na zadnjim danima života s vojskom i vojnicima, koji su bili smisao njihova življenja, radi inventuru prošlosti, analizira rastanak s čežnjom i rastrežnjuje san. Bavi se, kako sam piše u kazališnoj knjižici, ljudima „koji nikada nisu sami, čija je intima javna, koji ne smiju ni probati biti sami sa sobom zbog straha od duboke praznine koja unutar njih zjapi“.

To je postigao dugotrajnim tjeskobnim odgađanjem rastanka kao dominantnim ugođajem te mučnim, napetim i nervoznim raspoloženjem, što je naglasio i kreiranjem svjetla, kostimima (Maja Mirković), zvukom (Willem Miličević), pokretom (Maja Huber) i scenografijom (Irena Kraljić) skrpanom od raznovrsnih uzoraka tapeta, dokazom da su tu koliko boravili toliko i prolazili mnogi životi različitih „ukusa“, navika i sudbina, kakvih su već pune vojničke kasarne i kuće.

Sveprisutnim strahom od rastanka – usiljenim zajedništvom i euforičnim raspoloženjem potpomognutim gotovo očajnim pjesmama (napisali su ih autori predstave), iznenadnim tišinama, zloslutnim glasovima ćuka, fijukom vjetra, maskama životinja i ptica za maskenbal koji se ne dogodi, gatanjem u karte koje kažu da neki neće stići u Moskvu, Kuliginovim zatvaranjem prozora da ne gleda nevjeru supruge Maše – redatelj kreira prostor življenja protagonista koji traje i živi na granici drame i komedije, farse i groteske. Koji je do prsnuća ispunjen inventurom prošlosti.

I u trenutcima kada, poput skokovita muzičkog akorda, prošlost najavi zaostali titraj nade, u zgusnutom magnovenju iščekivanja taj titraj naglo pomete kakav zloguki ton: gitare, razbijene vaze, slučajno pala predmeta, vike ili nagla ulaska zalutala posjetitelja; što još jednom podsjeti da najviše stradaju oni koji se nadaju. Sličnom simbolikom i brojnim inventivnim redateljskim detaljima koji slažu dramatičnu sliku življenja ispunjena je cijela predstava.

Njezinu uvjerljivost kreira ansambl odličnih i veoma dobrih glumaca. Talentom i kreativnošću odskaču Tatjana Bertok-Zupković (Olga), Sandra Lončarić Tankosić (Maša), Radoslava Mrkšić (Anfisa), Davor Panić (Čebutkin) i Aleksandar Bogdanović (Kuligin), u čijim je kreacijama živjela čehovljanska drama iskazana čas dramskom obuzetošću, a čas obojena komičnim „ispadima“, što je proizvodilo istinsku grotesknost ne samo glumljenih likova nego i života koji je te likove kreirao.

I ostali glumci; Miroslav Čabraja (Andrej), Lidija Kraljić Zavišić (Irina), Ivana Gudelj (Natalija), Ivan Ćaćić (Veršinjin), Vjekoslav Janković (Saljonij), Aljoša Čepl (Tusenbach), Mario Rade (Fedotik) i Antonio Jakupčević (Rode) itekako su nadareno izrazili egzistencijalnu dubinu Čehovljeva svijeta, slojevitost osjećaja i misli, i gradili prostor bez kojega bi bilo čija kreacija ove iznimne predstave ostala nedorečena.