Slaganja i neslaganja sa svijetom

Miroslava Tušek svom stvaralačkom opusu (književnoznanstvenom i umjetničkom – proznom i lirskom) pridružuje pjesničku zbirku (Ne)suglasja. Književnoznanstveni opus najavila je monografijom O pjesničkom djelu Zvonka Milkovića (1979) i proširila studijama i ogledima (Ne)poznata obzorja (1999), August Šenoa: nepoznati rani radovi na češkome i njemačkom jeziku (2003) te književnoumjetnički proznim tekstovima (romanom i pripovijetkama) u knjizi Rastvaranje (2012). Knjiga studija i ogleda (Ne)poznata obzorja predstavlja stvaralaštvo Augusta Šenoe (Šenoa u Pragu i Beču), novo istraživanje Mil­kovićeve poezije (Milkovićeva karaktera), recepciju djela Ivane Brlić-Mažuranić te Samotne putove Ive Kozarčanina. Istražujući građu u Pragu i Beču o Augustu Šenoi, kao rezultate cjelokupnog istraživanja objavila je knjigu o piščevim ranim radovima na češkome i njemačkom jeziku, dotad nepoznatim našoj kulturnoj javnosti, o kojoj je, u nizu ocjena, recenzija i osvrta, zaključeno „kako je tek ovim istraživanjem moguće ustvrditi da nam je Šenoino djelo napokon poznato” (Vinko Brešić). Prozno djelo Rastvaranje sadrži roman Samoupravna saga u kojem otkriva hrvatsku društveno-političku i gospodarsku stvarnost s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošloga stoljeća – razdoblje samoupravnoga socijalizma i intimne drame likova u tim povijesnim uvjetima. Romanu je pridružila kratke priče (novelete), jedinstvene prozne minijature, „analogne njezinim lirskim minijaturama^” – kako ističe akademik Dubravko Jelčić u pogovoru knjige. Opusu valja dodati brojne znanstvene i književne priloge što ih je autorica objavila u brojnim publikacijama (časopisima, novinama, zbornicima, leksikonima).

Izd. Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2015.

S takvom stvaralačkom biografijom autorica predstavlja novu knjigu lirske poezije (Ne)suglasja koja potvrđuje autoričinu lirsku stvaralačku osobnost i proširuje okvire njezina književnoumjetničkog stvaralaštva.

Poetički obzori

U književnoznanstvenoj monografiji o pjesništvu Zvonka Milkovića Miroslava Tušek očitovala je izgrađenu znanstvenu metodologiju u proučavanju poezije te istančan osjećaj za otkrivanje posebnosti pjesničkog govora. U propitivanju i osmišljavanju lirskoga pjesništva Zvonka Milkovića otkrivala je i vlastiti pjesnički senzibilitet i obznanila svoju lirsku poetiku, koja može poslužiti kao ishodište za tumačenje njezine poezije. Njezin novi poetički tekst može se raščlaniti na segmente s podnaslovima Riječ(i), Trajanje, Poezija:

„Od riječi se stvara magičan krug, boravište, svijet čovječji i za čovjeka.“ / „Trajanje – sudbina i riječi tako isprepletene / nadživljuju sebe same: ostaju PJESME.“ / „Poezija je, prije svega, stvaranje, sačuvano / dostojanstvo riječi, ljepota uzleta, nezadrživo / traženje čovjekova identiteta u procjepu svijeta.“ / „Nije samo samoispovijest, ni maštovito / građenje života, ona je ispovijedanje i oblikovanje / svijeta u sebi i sebe u svijetu.“

Ishodište poetičkog obzora je riječ. Pjesnička riječ kojom se ostvaruju poruke lirskoga subjekta, samo propitivanje lirske pjesme uključuje riječ kao prenositeljicu poruka. Otvaraju se široka značenjska polja u kojima se oživotvoruju stilska sredstva (metafore, personifikacije, poredbe...). Prema autoričinim shvaćanjima riječ(i) stvaraju „magičan krug“ u kojem se oživotvoruju poruke koje upućuje čovjek-pjesnik čovjeku-primatelju. Čim riječi uđu u prostore lirske pjesme, one „nadživljuju sebe“, napuštaju svakodnevno, uobičajeno značenje i dobivaju nova značenja, postaju pjesma, pjesnički govor.

Poezija je stvaralaštvo, stvaralački čin koji svjedoči stvaralačku moć pjesnikovu, pjesnikov odnos prema riječi. Pjesnik otkriva „dostojanstvo riječi“, njezino neotkriveno značenje i ljepotu. Riječ(i) iskazuju „ljepotu uzleta“, ljepotu nadahnuća i njegova preobražavanja u sugestivnosti poruke. Pjesnička riječ potvrđuje identitet pjesnikov, pjesnikovu stvaralačku osobnost.

Definiranje pjesme ne iscrpljuje se samo u ispovijedanju – iskazivanju sebstva. Pjesma nadrasta sebstvo i preobražava se u „oblikovanje svijeta u sebi i sebe u svijetu“.

Kada se odrednice o biću lirske poezije prenesu u pojmovni govor, govor teorije o lirici kao posebnom književnom rodu, može se pristupiti tumačenju i vrednovanju njezinih posebnosti, značajki i vrijednosnih dometa. Pjesnička zbirka (Ne)suglasja, na taj način, postaje predložak za prosudbu autoričina lirskog identiteta. Kompozicijski zbirka sadrži četrnaest tematskih cjelina različita obujma i sadržaja. Tematsko-motivsku (sadržajnu) usmjerenost iskazuju naslovi: Prosudbe, Trag svjetlosti, Zlokoba, Prozne, Kajkavske, Izgaranje, Izvorište, Prvijenci, Putovi ljubavi, Pejsažne, Zaigranost, Sunčani vrhunci, Minijature.

Naslovi tematskih cjelina upućuju na sadržaje, lirske vrste i jezični izričaj. Najavljuju se sadržaji koji pripadaju prirodnim pojavama (Trag svjetlosti, Sunčani vrhunci), duhovnosti (Putovi ljubavi, Zla kob, Izgaranje), misaonoj sferi (Prosudbe), književnoj vrsti (Prozne, Pejsažne, Minijature), jezičnom izričaju (Kajkavske).

Na temelju naslova pojedinih cjelina i sadržaja koje naslovi pokrivaju mogu se uspostaviti tematsko-motivski obzori pjesničke zbirke, autoričina inspiracijska izvorišta i uporišta na kojima utemeljuje svoj pjesnički svijet, svoje slaganje (svoja suglasja) i svoja neslaganja (nesuglasja) sa svijetom. Lirski pjesnik iskazuje sebe u odnosu prema svijetu; emocionalne, misaone, moralne, socijalne reakcije prema životnim pojavama koje iskazuje u posebnostima pjesničkoga govora.

Dijalozi lirskih osobnosti

Ustroj pjesničke zbirke otvara široke i raščlanjene tematsko-motivske misaone i emocionalne obzore. Svaka tematska cjelina (njih četrnaest) sadržava posebne motivske jedinice iz kojih proizlaze idejne poruke i emocionalne značajke.

Prva tematska cjelina Prosudbe uspostavlja motive koji se odnose na ljudsku egzistenciju – egzistencijalne motive: smisao ljudskog postojanja, prolaznost života, traženje izgubljenog (egzistencijalna zebnja), traženje životnoga smisla... U skladu s motivskom utemeljenošću tematske cjeline (tematskog ciklusa) ostvaruje se i pjesnički izričaj u obliku aforizama: Čovjek jedinstvena razlomljenost, Život je samo tren: Što sad jest – više nije, ili egzistencijalnih pitanja: I što je ljudski vijek? Krivoput il’ pravoput? Uvodna tematska cjelina predstavlja pjesnikinju refleksivne poezije. Druga tematska cjelina Trag svjetlosti uspostavlja novi krug motiva koji najavljuju pjesnikinju duhovne lirike: Triptih (Spomen na Ivana Pavla II), Odlazak sveca, Pjesma zagorskih hodočasnika, Molba, Molitva. U skladu s tematsko-motivskim ustrojem pjesama očituje se drukčiji pjesnički izričaj i drukčija struktura pjesama. Aforističnim izričajima pridružuju se molitveni izričaji i obraćenje Bogu.

Tematska cjelina Zlokobe (autoričina tvorenica) najavljuje ratnu stvarnost u kronološkom slijedu od 1991. nizanjem motiva koji svjedoče „raščovječenje čovjeka“ u „bešćutnosti svemira“, „grmljavini topova“, „urliku sirena“, u svitanju „krvavih jutara“.

Pjesničke poruke o „bešćutnosti svemira“ i „raščovječenju čovjeka – iskazane su u iznijansiranim emotivnim tonovima (od bola, sućuti, zaprepaštenosti, bespomoćnosti, suosjećanja) do prijekora, osude, vapaja i bola. Iako je ciklus ispunjen zlokobama (doživljajima i slutnjama zla, stradanja i nesreća), nisu izostali ni svjetlosni (svjetlonosni) motivi, poput sunca iznad Velebita: ,,Zasjalo sunce iznad Velebita! / Pučina se zlati / Zadarska i Ninska / Bit će lijep dan! Ori se/ Pjesma pobjednika /– hrvatskih junaka“. Tematskim ciklusom Zlokobe autorica se pridružila korpusu hrvatske ratne lirike koja je posvjedočila tragične trenutke hrvatske povijesti, istodobno snagu i uzvišenost domoljublja i prizivanje Svjetlosti i Mira (Sveta uzdarja).

U kontekstu hrvatske ratne (domovinske) lirike pjesnički glas Miroslave Tušek zvuči sugestivnom snagom, oslobođen patetike i gromoglasja, zvuči profinjenom osjećajnošću. Tematskoj cjelini Zlokobe pridružuje se prozni ciklus Proze u kojem se pojavljuju lokaliteti ratnoga stradanja (Vukovar, Jasenovac, Ovčara, Škabrnja) i pozivi čovjeku za preispitivanje smisla ljudskoga postojanja (sebetraženje). U krug ratnih motiva uključeni su stihovi upućeni Bogu: „O Bože, Ti koji upravljaš svijetom i epohama (...) ne dozvoli da ga (opet) oskvrne ruka čovjekova.“ (Riječ je o crkvi hrvatskih mučenika u Udbini.)

U kajkavskom ciklusu Kajkavske oživotvoreni su motivi povezani uz rodni grad Varaždin, nostalgična sjećanja na doživljaje iz mladosti, na požar (Varaždinski pekel). Varaždinskim motivima pridružuje portrete zagorskih „pajdaša“, „zagorski cug“ i „breg dišeči“. Kajkavski ciklus predstavlja pjesnikinju koja progovara toplinom sjećanja (nostalgijom) u jednostavnom pjesničkom izričaju. Kajkavskim ciklusom obogatila je pjesničku zbirku i odužila se izvornom (zavičajnom) kajkavskom idiomu.

U antologijskom ciklusu Izgaranje ostvaruje se autoričin poetski credo – njezino promišljanje bića poezije. U biće poezije uključuju se „blaženi trenuci“ (trenuci nadahnuća), „ljeporječivi šaptaj“ (pjesnički govor), „umnožena radost“ (stvaralačka radost), „utočište misli“ (poezija oživotvoruje misao), poezija je „san u snovima“.

Na razmeđi sna i jave

Tako se u ovom ciklusu otvara prostor za osmišljavanje poezije kao očitovanja ljepote postojanja, trajanja u pjesničkim riječima i njihovim porukama. Na predlošku pjesama iz ciklusa može se uspostaviti paradigma za teorijsko određenje lirske poezije. Stihovi o biću poezije pripadaju antologijskim stihovima u korpusu hrvatskoga lirskog pjesništva. Dok je u ovom ciklusu riječ o biću poezije, novi ciklus Izvorišta posvećen je intimnom svijetu, sjećanjima na roditelje i sestru, na varaždinske grobove i proživljavanje nostalgije. Iako je ciklus ispunjen intimnim (obiteljskim) motivima, gašenjem obitelji (motivima grobova), pojavljuju se pjesme drukčije emotivne intonacije, pjesme koje veličaju ljepotu materinstva. Uz elegične tonove u ciklusu se očituju i refleksivni tonovi, „očovječenje svijeta“ u liku majke i majčinstva.

Prvijenci (pjesme iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća) odišu vrelinom nabujalih čuvstava i množinom egzistencijalnih pitanja – preispitivanjem sebe u suočenju s prolaznošću vremena. Pjesnikinja je ,,u sebe zagledana“. U pjesmama se sugestivno sjedinjuju (prožimaju) začudnosti, čežnja, sa sjenama prolaznosti. Intimnim motivima pridružuje socijalne motive, suosjećanje s drugima „ženama iz noćne smjene“ i osamljenim susjedom. U ciklusu se izdvaja pjesma Dubrovačke impresije u koju je utkala svoju „maramu od čežnje“ i „svoje zanose“.

Ciklus ljubavnih pjesama Putovi ljubavi odiše čežnjom, slutnjom, zebnjom i nesuglasjem osjetilnog i duhovnog. Svoje ljubavne osjećaje nazvala je „blagdanima života“, utkala ih u „prostirke vedrine“ i „slikovnicu oblaka“. Pejzažne pjesme (lirske minijature) „prštava ljepota boja“, „šarenilo mirisa“, „šarenilo boja“ iskazuju radost postojanja, umreženu radost što se dijeli i prelijeva u vječnost. Nakon ljupkih pejzažnih minijatura slijedi Zaigranost, ciklus posvećen plesu, „očaravajućoj obuzetosti“, prijateljstvu, putovanjima, izletima i najavi novoga ciklusa Sunčani vrhunci, posvećena planinama, posebno Velebitu, „mitskoj planini ovjenčanoj kamenom“. Pjesničku zbirku zatvara ciklus lirskih minijatura u široku rasponu egzistencijalnih motiva (egzistencijalnih stanja) koji uobličuju lirsku ogrlicu želja, snova, nespokojstava, zanosa, čežnje, sjete, zebnje, slutnje... To su „kristalne prostirke vedrine“ i razmeđa između sna i jave.

Pjesnička zbirka (Ne)suglasja predstavlja pjesnikinju koja proširuje i obogaćuje pjesničko obzorje suvremene hrvatske književnosti. Širinom motiva i iznijansiranim rukovetima pjesničkih poruka, lirskih oblika i izražajnog instrumentarija, pjesnička zbirka (Ne)suglasja uključuje autoricu u krug reprezentativnih hrvatskih pjesnika, posebno ženskoga lirskog rukopisa.