Razotkrivanje mita o spektaklu

Izložba Društvo spektakla – kritika samospektaklizacije u Domu Hrvatskoga društva likovnih umjetnika okuplja radove devet inozemnih i hrvatskih autora, a u sklopu EU-projekta REALISE, koji koordinira Heinrich Böll Stiftung Brandenburg iz Njemačke. Nadahnuta alternativnim umjetničkim praksama i djelovanjem Guyja Deborda, izložba redefinira i rekontekstualizira društvo spektakla kao instrumentarij novih teorijskih i umjetničkih alternativa putem novih čitanja, ali i kritika današnjega društva samospektaklizacije.

Iz postava izložbe / Snimio Igor Juran

Performativno predavanje litavskog umjetnika Gintautasa Mažeikisa Non Comformist Public Art Contra Society of Self-Spectaclisation, dokumentirana u obliku videorada, ne samo da ocrtava uvod u fenomenologiju izložbe nego istodobno predstavlja i autorski statement te dekonstruira značenje Debordove filozofije u vremenu samospektaklizacije. Mažeikisovo je predavanje kritika društva spektakla kao teorijska analiza, ali i kontinuirana umjetničko-politička praksa. Reinterpretira sama sebe – filozofa, cinično se koristeći estetikom korporativne prezentacije, koja s jedne strane neodoljivo podsjeća na sovjetski agitprop, a s druge predstavlja oružje u borbi protiv spektaklizacije te navodi kako je u današnjem vremenu „spektakularna prezentacija izbjeglica pomogla održavanju stanja iznimke, legitimaciji totalnog nadzora i razvoju upravljačkih tijela politici“.

Fantazija i ironija

Martina Miholić instalacijom Ambitious Toys kreira ambivalentan prostor za koji ne možemo sa sigurnošću tvrditi je li namijenjen djevojčici ili odrasloj ženi. U donjem djelu ružičaste kućice izgrađene od knaufa nalazi se minijaturni stolić i stolac, dok je na gornjem dijelu, povezanu srebrnim ljestvama, krevet. Sa se stražnje strane na svojevrsnoj polici nalaze različiti uporabni predmeti. Autorica navodi kako „podrobnijim promatranjem predmeta postajemo svjesni pomaka u predstavljanju realnosti, u kojem taj naizgled dječji, infantilan, svijet možda i nije toliko siguran, infantilan i neokaljan“. Dominantna ružičasta, srebrna i bijela boja transformiraju predmete za svakodnevnu uporabu u fetišizirane objekte svijeta spektakla.

Hrvatski proizvod Vlaste Delimar sastoji se od osam plakata izloženih u galeriji Bačva i oglasnoga stupa na Zrinjevcu, koji je cenzuriran zbog brojnih poziva građana policiji i komunalnim redarima, pod obrazloženjem da ih sadržaj uznemirava i vrijeđa te uklonjen tjedan ranije nego što je bilo predviđeno. Na plakatima je autorica u društvu umjetnika/ica značajnih za širu zajednicu. Vlasta Delimar u radu polazi od konzumerističke forme plakata, a umjetnici/ice na plakatima preuzimaju ulogu brenda, dok ih Vlasta Delimar glamurozno predstavlja. U tom kontekstu nije nevažno spomenuti da je umjetnica na svim plakatima naga tijela, kao i neki od umjetnika-sudionika projekta. Na taj se način ironično iščitava učestali erotizam, mačizam i manipulacija ženskim tijelima u korporativnim kampanjama.

Instalacija Martine Miholić Ambitious Toys

Austrijska umjetnica Luise Kloos predstavlja se radom Get the Picture at Your Own. Tri staklene ploče s graviranim natpisima u metalnim okvirima stvaraju jasnije i mutnije sjene na bijelom zidu. Na prvoj je ploči natpis Get your own PICTURE, na drugoj Improve your GAZE, a na trećoj Perceive the phenomenon in its TOTALITY. Posjetilac je suočen s meditacijskim pitanjima, gotovo mantričkim riječima u svijetu fenomena slika i spektakla. Umjetnica ističe kako je najspektakularniji dio u njezinu radu činjenica da je napustila bilo kakav spektakl.

Khaled Hafez predstavlja se videoradom Mirror Sonata in Six Animated Movements (For Twelve Hands) kojim „konstruira hram modernoga doba, onaj ispunjen znakovima i simbolima konzume­rizma“. Ženski likovi izlaze iz modnih časopisa u kojima su modeli anoreksični, a muški iz bodibilderskih časopisa, gdje je seksističko, mišićavo muško tijelo nauljeno za kamere. S druge strane Hafezovi likovi prizivaju i arhetipske bogove s egipatskih fresaka, zaogrnute u ruho spektakularna obličja. Hafez se po vlastitom navodu uvijek zaustavlja ispred Debordova cilja, a to je „probuditi gledatelja manipulirana slikama iz tiranije medija“.

Instalacija CASSIS CORNUTA, tandema Žižić/Kožul, sastoji se od vrlo jednostavna postamenta građena od knauf-profila naslaganih jedan na drugi, na kojem se nalazi sedam odljeva oceanskih školjaka, koje služe i kao zvučne kutije, proizvodeći omamljujući zvuk valova. Školjke predstavljaju „simbolički objekt globalne turističke ikonografije“, iako je riječ o predmetu istrgnutu iz svog originalnog sociokulturnog okružja. Čitav dojam reklamne kampanje za virtualnu stvarnost po kojoj ocean može biti bilo gdje i bilo kada nadopunjuje mutna fotografija koja prikazuje naslagane ležaljke za plažu. Umjetnici ističu kako je „najspektakularniji aspekt izloženog rada potpuna neprirodnost izloženog krajolika, surogat kvaliteta čitave instalacije“.

Spektakl praznine

Giovanni Morbin predstavlja se radom (objektima) PERSONALE, strettamente personale, nizom poštanskih omotnica, različite boje i veličine. Omotnice su zapečaćene i sadržaj je vrlo osoban i istovremeno vrlo rezerviran, kako tvrdi Morbin. Svaka je koverta djelo samo za sebe, a autor je prepoznaje kao umjetnički rad samo dok ostaje zapečaćena te ističe kako je „najspektakularnija činjenica, nedostatak sadržaja koji bi se mogao čitati ili vidjeti, erotika između nečega što je tamo, nadohvat ruke, bez mogućnosti da se dohvati u potpunosti“.

Zlatko Kopljar u K18 isprepleće tri elementa videoslika, umjetnikov performativni čin i zvučnu (poetsku) intervenciju. Autor u flourescentnom odijelu, voda koja stalno stalkerovski protječe pretačući se u atmosferi prerafaelitskih izvora i vilinskih vrela, element vatre prisutan ili kao prikaz plamena ili kao aureola što obasjava božanstvo. Upravo je estetika sama rada najbolji odgovor na manipulirani svijet samospektaklizacije u kojem živimo. Umjetnik se koristi metodom društva spektakla i osvaja nas slikama stvarnijim od stvarnosti.

Stado.hr Siniše Labrovića dokumentacija je istoimene akcije – reality showa u kojemu su natjecateljice bile ovce, platna koji su naslikale ovce unutar Dana kreativnosti, jedne bale sijena i jedne bale slame, koje su izložene poput objekta na zidu Galerije, televizora na kojemu se prikazuje video i šest fotografija snimljenih za vrijeme trajanja realitya. Koncept potpunoga praćenja ljudskog života anticipiran životom kao medijskim spektaklom odvija se u takozvanom real-timeu, pojmu vremena koji je izašao iz kiberprostora i virtualne stvarnosti. Stado.hr prvi je rad u hrvatskoj umjetnosti koji dekonstruira estetiku društva spektakla, koristeći se njegovom vlastitom.