Presuda Šešelju kao amnestija Vučiću

Radi kažnjavanja ratnih zločina počinjenih u „ratovima na prostoru bivše SFRJ“, a zapravo u ratu u Hrvatskoj i BiH, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je 1993. odluku o osnivanju Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju sa sjedištem u Den Haagu. Njegovo osnivanje poduprla je RH, s nadom da će neutralnim i pravednim sudskim procesima pravdi biti privedeni počinitelji zločina, ali i da će sud prepoznati uzrok rata. Unatoč brojnosti srpskih optuženika, sud se bavio uglavnom posljedicama rata, što nije dovoljno da bi se agresora odvratilo od pokretanja novog osvajačkog rata. U svakoj raspravi o posljedicama rata ne smije se zanemariti uzrok rata i razlika između napadača i branitelja, odnosno između agresora i žrtve. Uz nužnost kažnjavanja svih počinitelja zločina treba jednoglasno osuditi i drastično kazniti krivce za rat. To je jasna poruka da se osvajačka politika i ratovi više neće tolerirati. MKSJ nije imao takav mandat, nije zadovoljio pravdu niti omogućio pomirenje, što je ionako zadaća politike.

Povijesni izvori osuđuju Šešelja

MKSJ je 24. i 31 ožujka 2016. donio dvije prvostupanjske presude nakon kojih se nameće pitanje postoji li uopće volja za objektivnu osudu, kažnjavanje agresije i provođenje pravde, ili se svijet svodi na zadovoljavanje interesa svjetskih sila? Prvo je Radovan Karadžić, ratni predsjednik u zločinima stvorene te od nesrpskih naroda uglavnom silom očišćene Republike Srpske, osuđen na četrdeset godina zatvora, a potom je Vojislav Šešelj, četnički vojvoda i predsjednik Srpske radikalne stranke, ratni huškač i organizator zločinačkih dobrovoljačkih postrojbi, oslobođen po svim točkama optužnice.

 Prvom presudom pravda je zadovoljena djelomično, jer je na zatvorsku kaznu osuđen najviši dužnosnik udruženog zločinačkog pothvata Srba u BiH, no rezultat – etnički homogena srpska država na gotovo pola teritorija BiH – nije ugrožen. MKSJ je time poručio da se zločin isplati, da zakon sile prevladava i da međunarodnoj zajednici prioritet nije poništavanje rezultata agresije i masovnih zločina. Već se 1994, kad su srpske snage bile na ulazu u Bihać, moglo naslutiti da bi u slučaju njegova pada međunarodna zajednica bila spremna priznati rezultat srpske agresije – četvrtinu okupiranoga teritorija RH i oko 70 posto BiH. Hrvati su tada razumjeli poruku da se „područja izgubljena u borbama ne mogu vratiti za zelenim stolom“ i započeli niz pobjedonosnih i oslobodilačkih vojnih operacija te, u suradnji s Armijom BiH, natjerali Karadžića da prihvati ponudu Kontaktne skupine koja je RS odredila samo 49 posto BiH. Time je međunarodna zajednica nepravednom podjelom teritorija nagradila agresora. Čemu ushićenje dometima Haškoga suda, kakvo nakon presude Karadžiću pokazuju pojedini pravnici u inozemstvu, navodeći da je „ta presuda od velike važnosti za preživjele iz ratova u bivšoj Jugoslaviji i da znači prekretnicu u razvoju međunarodnog pravnog poretka te da se pozitivan završetak ovog kompliciranog slučaja može dodati značajnoj listi uspjeha Tribunala, koji je do sada zaključio 147 sličnih slučajeva“. Prije se može govoriti o kontinuitetu nepravde nego o prekretnici. Što je to pozitivno u prvostupanjskom završetku slučaja Karadžić kad nema doživotne kazne i što zločini u općinama Prijedor, Sanski Most, Ključ, Bratunac, Foča, Vlasenica i Zvornik, isti kao u Srebrenici, nisu proglašeni genocidom?

Ne stoji ni tvrdnja da je „Tribunal napisao povijest sudeći Karadžiću i ostalim ratnim zločincima“, jer koliko objektivno može biti napisana povijest po Haškom tribunalu, ako njegovo tužiteljstvo nije ni podiglo optužnicu protiv vodstva JNA za napad na Vukovar i Hrvatsku, ili ako se Karadžiću i Mladiću sudi za zločine u BiH, a ne i za one u RH?!

Sudske presude ne bi smjele znatnije utjecati na pisanje povijesti, pa tako ni na historiografiju o Domovinskom ratu jer, uz izvore, povjesničar u obzir mora uzeti cjelovitost procesa i kronološki slijed događaja. I sama pomisao da je sudska presuda primaran povijesni izvor pokazuje neznanje i nerazumijevanje metodologije povijesti.

Za razliku od presude haških sudaca, upravo izvori jasno osuđuju Šešelja kao četnika koji je pozivao na ubojstva i protjerivanje Hrvata, Muslimana i svih koji se na području zamišljene Velike Srbije u Hrvatskoj i BiH, ali i u Vojvodini, nisu uklopili u velikosrpski projekt. On je i priznao da je organizirao i obilazio srpske postrojbe koje su po RH i BiH počinile zločine! Iako nije imao glavnu ulogu, koja pripada tadašnjem srbijanskom političkom vodstvu i generalima JNA, nakon ovakve oslobađajuće presude može se reći: ili suci nisu čitali izvore ili je od pravde važniji politički trenutak, u kojem bi osuda Šešelja istodobno značila osudu ondašnjeg i sadašnjeg srbijanskog vodstva, a Srbija je danas važna geopolitička točka, prema riječima europskih diplomata, ključna za stabilnost regije. Samo se time može objasniti nepravedna presuda, koju su mnogi nazvali sramotnom.

I Šešelj je razočaran, čak i uvrijeđen dijelom oslobađajuće presude u kojem se njegovo djelovanje stavlja samo u politički, a ne i vojni kontekst, jer je nakon oslobođenja poručio kako ideja Velike Srbije nije mrtva te da su njegove zasluge u pokušaju njezina ostvarenja bile i političke i vojne. Presudom Šešelju taj je Sud zapravo presudio i sebi, potpuno izgubivši i ono malo vjerodostojnosti.

Kad se usporedi s prvostupanjskom presudom MKSJ-a šestorici Hrvata, oslobađanje Šešelja postaje lakrdija i otkriva dvostruke kriterije Suda, prema kojem je stvaranje Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne udruženi zločinački pothvat, a Velike Srbije nije. Neobjašnjiva je i protučinjenična teza da je Republika Srpska Krajina u Hrvatskoj, koja je osnovana radi pripajanja Srbiji, legitiman politički projekt, a da je stvaranje hrvatske jedinice u granicama BiH zločin, kada se zna da je HZHB osnovana u okviru BiH u trenucima nemogućnosti vlasti da zaštite Hrvate i Muslimane od srpske agresije, a da je HRHB proglašena u skladu s ponudom međunarodne zajednice o unutarnjem preustroju BiH (Vance–Owenov plan). Oni koji su obranili BiH od velikosrpske agresije osuđeni su na dugotrajne zatvorske kazne, a ideolog, sudionik i glasnogovornik te agresije oslobađa se krivnje.

 Posebno je licemjerno kao cilj Šešeljeva djelovanja proglasiti očuvanje Jugoslavije, što je u suprotnosti i s pravomoćnom presudom istoga suda Milanu Martiću, u kojoj se navodi da je Šešelj bio član „udruženog zločinačkog pothvata koji je imao za cilj stvaranje Velike Srbije sredstvima progona, deportacije i nehumanog postupanja prema nesrbima u Hrvatskoj i BiH“. I Međunarodni sud pravde 3. veljače 2015. zaključio je da su „politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države te da je to bio kontekst u kojem su počinjeni zločini nad Hrvatima“.

Legitimno je govoriti o Velikoj Srbiji kao političkom cilju, kako se objašnjava u presudi, no nije legitimno njezine granice nametati silom, a zločin je kad se pritom ubijaju i protjeruju ljudi. Presuda ignorira dokaze o tome. Istodobno, spomenuta šestorica Hrvata osuđena su na dugotrajne zatvorske kazne zbog provedbe navodnoga Tuđmanova pokušaja stvaranja Velike Hrvatske, koju Tuđman nikada nije spomenuo kao cilj svoje politike; naprotiv, isticao je kako „kompleks da su hrvatske granice na Drini hrvatska politika u realnosti nema“! Cjelovito prikazani transkripti iz Ureda predsjednika Tuđmana pokazuju da je on često govorio kao povjesničar, ali da je kao državnik prema BiH vodio jasnu politiku: nema promjene granica BiH, no konstitutivan hrvatski narod mora biti i ravnopravan te opstati tamo gdje je demografski zastupljeniji, otprilike područje nekadašnje Banovine Hrvatske. Pritom je hrvatsku politiku prilagođavao politici međunarodne zajednice i okvirima njezina djelovanja.

Bez pravde nema trajnoga mira

Dijelovi Hrvatske vojske nisu angažirani u BiH radi promjene granica i pripajanja dijela teritorija Hrvatskoj, kao srpske snage u RH, nego radi obrane hrvatskih područja i autonomne jedinice unutar BiH, prvo od agresije srpskih snaga na BiH, a potom od napada brojčano nadmoćnijih snaga Armije BiH, čiji je cilj bio izlazak na more te eliminacija Hrvata iz središnje Bosne i područja uz Neretvu. I laicima je jasno da su dragovoljci i snage iz HV-a u BiH, a riječ je tek o dijelovima pojedinih brigada, bile dovoljne samo za obranu, a da su za agresiju na drugu državu potrebne cijelovite brigade i znatno veće snage. Onako kako je to 1991. učinila Srbija, u suradnji s vodstvom JNA i pod maskom ostatka Predsjedništva SFRJ; tada se samo u istočnoj Slavoniji nalazilo „37.613 vojnika JNA, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa artiljerije za podršku, 158 oruđa protuoklopne artiljerije i 380 oruđa protuavionske artiljerije te još 9582 pripadnika TO Srbije“. Među njima bili su i dobrovoljci koje je Vojislav Šešelj organizirao i obilazio te pritom poticao na nasilno stvaranje Velike Srbije.

Zaključno, ovakve presude neće pridonijeti trajnom miru na prostoru Hrvatske, BiH i Srbije, a posljedice rata 1990-ih i dalje će biti izvor nestabilnosti među narodima u tim državama.