Potraga za identitetom

Dora Bruder, roman izvorno objavljen u Francuskoj 1997, treća je na hrvatski prevedena knjiga predlanjskoga dobitnika Nobelove nagrade za književnost, 71-godišnjeg Parižanina Patricka Modianoa. Ovaj roman s prethodna dva autorova romana u Frakturinu izdanju u nas već objavljena – Mali dragulj (prev. Latica Bilopavlović Vuković ) i Ulica mračnih dućana (prev. Ana Kolesarić) – dijeli istu žarišnu tematsku okosnicu – potragu za identitetom i pokušaj nadilaženja njegove fluidnosti, nedosljednosti, necjelovitosti – što je problem kojim se autor bavi u većini od dvadesetak dosad objavljenih romanesknih djela.

Patrick Modiano roman ispisuje u prvome licu jednine i piše ga u autobiografskom ključu, a to čini potaknut oglasom u novinama Paris-Soir od 31. prosinca 1941. u kojemu roditelji mole informacije o kćeri: „Traži se mlada djevojka, Dora Bruder, 15 godina, 1 m 55 cm, lice ovalno, oči sivosmeđe, odjevena u sportski ogrtač, tamnocrveni pulover, suknja i šešir mornarskoplave boje, niske smeđe cipele. Sve obavijesti slati na adresu: g. i gđa. Bruder, Bulevar Ornano 41, Pariz.“

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2015.

Naime, Dora Bruder bila je 15-godišnja djevojčica, Židovka, koju su roditelji smjestili u katolički internat kako bi je pokušali spasiti od nacističkog progona. No ubrzo ona dvaput bježi iz internata te naposljetku pada u ruke policiji i biva deportirana u Auschwitz. To su osnovne konture završnoga dijela tragične životne putanje te mlade djevojke čiji život Patrick Modiano u romanu pokušava rekonstruirati. U tu svrhu on posjećuje lokalitete kojima su se Bruderovi kretali i mjesta na kojima su boravili, razgovara s rijetkim preživjelim ljudima koji su Doru i njezine roditelje poznavali, proučava arhive, birokratsku dokumentaciju, malobrojne preostale fotografije obitelji Bruder i tadašnji tisak te zakone kojima je nacistička vlast regulirala život Parižana – sve u nastojanju romaneskne revitalizacije osobe kojoj je egzistencija nasilno prekinuta u trenutku njezine najveće, mladenačke vitalnosti.

Društvena amnezija

Pritom se Modiano u podtekstu romana bavi i odnosom dokumentaristike i fikcije; gradeći knjigu na temelju oskudnih autentičnih dokumenata i fotografija iz ondašnjeg vremena o stvarnome životu on rupe i praznine ispunjava pretpostavkama, asocijacijama i zamišljajima te osmišljava mogućnosti na temelju sličnih sudbina, ali uvijek ostajući na terenu vjerojatnog, mogućeg i izglednog. Tragajući za informacijama o Dori Bruder Modiano pronalazi i podatke o brojnim njezinim vršnjakinjama i vršnjacima koji su doživjeli sličnu sudbinu pa roman postupno pretvara u svojevrsnu katalogizaciju maloljetnih pariških žrtava Holokausta, čime njegovo djelo postaje nekom vrstom sredstva borbe protiv društvene amnezije.

No, kao i u prethodna dva spomenuta romana, i ova se literarna rekonstrukcija identiteta ljudi od krhotina života kojih Modiano nastoji usustaviti konzistentnu životnu priču pokazuje tek djelomično uspješnom, pa sve te proze odišu konačnim osjećajem praznine, nedorečenosti, maglovite fluidnosti. Strana kritika razlog takve posvećenosti tematici identiteta i nastojanja nadilaženja njegove fluidnosti i nepotpunosti prepoznaje u autorovim mladenačkim životnim iskustvima. Jer on je već u vrlo mladoj dobi bio prisiljen na samostalnost, odrastajući uz roditelje koji su često bili odsutni, ali i nezainteresirani. Jednu od epizoda koja pokazuje netrpeljivost njegova oca prema njemu Modiano opisuje i u ovome romanu, koji je i inače obilato ispunjen brojnim autobiografskim dionicama.

Nalazeći krhotine života Dore Bruder Modiano naime shvaća da je i sam, nekoliko desetljeća poslije, boravio na istim mjestima koja su i Bruderovima bila bliska i poznata. Zbog toga se upušta i u analiziranje vlastite povezanosti s obitelji Bruder, a najtješnju vezu prepoznaje u vlastitome bijegu od kuće 1960, kad mu je bilo nepunih šesnaest.

Autobiografski detalji

Tako u vlastitom tadašnjem osjećaju slobode i razvrgnuću discipline nametnute od nastavnika, roditelja, škole i osjećaju pobune on prepoznaje razdoblje kad se osjećao najviše živ i kad je najviše bio svjestan sama sebe. No te je osjećaje ubrzo zamijenio osjećaj straha koji je zanosu potkresao krila, pa mu se taj bijeg sada čini svojevrsnim pozivom upomoć i nekom vrstom samoubojstva, jer su bile presječene sve veze s vremenom i sa svijetom. Prisjećajući se svoga bijega od kuće Modiano osjeća osobitu povezanost s Dorom, jer je i ona prilikom bijega iz internata vjerojatno iskusila iste osjećaje. Naravno, pritom mu je jasno da Dorin bijeg sigurno nije bio tako jednostavan kao njegov dvadeset godina poslije – jer bila je 1941, ona je bila Židovka, bio je rat i „cijeli je svijet bio protiv nje, a ona nije razumjela zašto“.

Tako se, malo-pomalo, iz stranice u stranicu, čitatelju razotkriva temeljni autorov motiv i poticaj za pisanje romana – rekonstruirajući jedan identitet autor nastoji vratiti dignitet ne samo jednom nasilno prekinutom životu, već cijelom jednom narodu. Na taj način on zapravo rastrganoj slici svijeta pokušava povratiti cjelovitost (razumijevanjem nastoji povratiti uništenu etičnost). Posredno, Modiano ispunjava neku vrstu dužnosti mlađih generacija spram nepregledna mnoštva u Holokaustu nasilno uništenih života, a njegova umjetnička imaginacija zadobiva obrise društveno i povijesno odgovorne vokacije. To je ujedno jedan od mogućih ključeva za iščitavanje čitava njegova opusa, što je prepoznala i švedska akademija opravdano mu dodijelivši Nobelovu nagradu za književnost 2014.