Prigodni tekst o Matičinim dobrotvorima nastoji sažeto prikazati povijest njezina sveukupna rada, s kratkim osvrtima na društvene, političke, kulturne i ine okolnosti u kojima je Matica radila, a s posebnom pažnjom osvrnut ćemo se na modalitete njezina financiranja od osnutka ustanove 1842. do naših dana. Sukladno tomu, u primjerenom popisu svih Matičinih donatora/dobrotvora prikazat ćemo kada su, na koji način, koliko i s kojom svrhom dobrotvori darivali, a sponzori pripomagali Matičin rad. Kao glavni izvori i literatura poslužili su nam Matičini arhivski dokumenti koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu i u njezinoj Središnjici te dosad objavljeni godišnji izvještaji o Matičinu radu i povijesni prikazi Matičina razvoja, knjige Tadije Smičiklasa i Franje Markovića (Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Spomen-knjiga, Zagreb 1892), Jakše Ravlića i Marina Somborca (Matica hrvatska 1842–1962, Zagreb 1963) te Ive Mažurana i Josipa Bratulića (Spomenica Matice hrvatske 1842–2002). Treba napomenuti da je stara arhivska građa Matice hrvatske fragmentarna pa su današnji, kao uostalom i nekadašnji proučavatelji Matičine povijesti, uskraćeni za neke važnije izvorne dokumente. To se posebice odnosi na građu iz razdoblja hrvatskoga proljeća i prisilnoga gašenja Matičina rada (1971–1972) kada su policijski i sudski istražitelji sa zadatkom montiranja optužnice protiv Matičinih čelnika otuđili tada tekuću registraturnu i arhivsku građu, koja je potom većim dijelom netragom nestala, vjerojatno stoga jer je Matica jako smetala komunističkim vlastodršcima, budući da je, među ostalim, nudila drukčiju ulogu i sliku kulture od one koju su oni zamišljali i provodili.

Statuta fundamentalia, 1839. (ulomak)

U hrvatskoj pravnoj terminologiji i praksi najčešće se kao pojmovi i oblici donatorstva spominju donacija, darovanje, dar, darovnica, darodavac, daroprimac (obdarenik), zaklada (definicije preuzimamo iz Pravnog leksikona, LZMK, Zagreb 2007):

Donacija – „u hrvatskoj pravnoj praksi naziv samo za ona darovanja koja su učinjena u neku općekorisnu ili javnu svrhu (kulturnu, dobrotvornu, vjersku i sl.)“;

Darovanje – „pravni posao kojim jedna ugovorna strana – darodavac, drugoj strani – obdareniku (daroprimcu), dobrovoljno i besplatno namjenjuje neku imovinsku korist tako što će ispunjenjem tog ugovora umanjiti imovina darodavca i povećati imovina obdarenika; donacija. Ono što bi na temelju darovanja trebao dobiti obdarenik naziva se dar (poklon), a darodavčeva isprava koja je potvrda o darivanju – darovnica“;

Zaklada – „imovina namijenjena da sama, odnosno prihodima što ih stječe, trajno služi ostvarivanju neke općekorisne ili dobrotvorne svrhe, kojoj pravni poredak priznaje pravnu osobnost, zadužbina. (…) Vrijednost osnovne imovine (koju je zakladnik namijenio zakladi u aktu o osnivanju) ne smije se ostvarivanjem svrhe umanjiti ili gubiti“. Zaklada čija imovina služi svrsi samo na određeno vrijeme naziva se fundacija.

Razvijajući široku kulturnu djelatnost, Matica se u financiranju njezina provođenja oslanja i na povremene sponzore, fizičke i pravne osobe koje novčanim poticajima pomažu određene projekte, poput Matičina nakladništva, organizacije znanstvenih i stručnih skupova, koncerata, izložaba, predavanja, tribina i sličnih događaja, tražeći zauzvrat da se uz Matičino pojavi i njihovo ime, djelomice radi promidžbe i podizanja imidža vlastita rada ili poslovanja tvrtke, a najčešće sponzoriranjem Matičinih projekata izražena je društvena odgovornost prema očuvanju i razvoju hrvatske kulture.

U Matičinim Pravilima – njezinu temeljnom normativnom aktu (zadnja promjena 2014) – piše da je Matica „samostalna, neprofitna i nevladina udruga, utemeljena 1842. kao društvo za promicanje hrvatske kulture, koje je svojom djelatnošću i kontinuitetom postalo nacionalna institucija“ (čl. 2). Prema tome, ta kulturna udruga i ustanova brine se o sveukupnome kulturnom nasljeđu Hrvata, određuje ga, čuva i ugrađuje u identitet hrvatskog naroda.

Nastanak modernih nacija

Potreba za takvom ustanovom javila se među Hrvatima znatno prije Matičina osnutka 1842. Nacionalne su matice i prije toga vremena utemeljili neki drugi slavenski narodi s kojima su se Hrvati konstitutivno uspoređivali (Matica srpska, 1826; Matica češka, 1831). Osnivanje matica kao kulturnih društava bilo je potaknuto nastankom modernih nacija i nacionalno-preporodnih pokreta među slavenskim narodima tijekom 19. stoljeća, pa su utemeljitelji Matice i drugih središnjih hrvatskih institucija pri osmišljavanju svojih programa imali na umu i sve važnije sastavnice oblikovanja nacije.

Obrisi stvaranja Matice naslućuju se već i u pretpreporodno doba, kada je opća društveno-politička i intelektualna klima pred naletima agresivnoga mađarskog nacionalizma upravo „zazivala“ jednu takvu ustanovu koja bi se majčinski brinula o sveukupnim nacionalnim i kulturnim čimbenicima, pa i o cjelokupnu kulturnom nasljeđu kao dijelu nacionalnog identiteta. U toj predmatičinskoj dobi (razdoblje od 70-ih godina 18. stoljeća do 30-tih devetnaestoga), u vremenu snažnih prosvjetiteljskih, racionalističkih i klasicističkih nastojanja, zamah ukupnomu duhovnom životu osobito su davali visokoškolovani ljudi. Kako u Hrvatskoj (mislimo pritom i na primorsku i na kontinentalnu Hrvatsku) nisu postojale visokoškolske ustanove, hrvatski su se studenti studirajući na inozemnim učilištima (Grazu, Beču, Pragu, Pešti, Padovi) okupljali u kružoke i „oponašali“ kulturni život tih sredina, zamišljajući pritom kako će zatečene kulturne sadržaje razvijenih europskih gradova prenijeti u domaću sredinu. Godine 1827. studenti u Grazu (Dimitrija Demeter, Fran Kurelac, Ljudevit Gaj, Mojsije Baltić i Anton M. Slomšek) osnovali su Ilirski krug u kojemu je mladež „čitala narodne pjesme“ i postavljala pitanja „o pravopisu i njegovoj reformi, o uvođenju zajedničkoga književnog jezika“ (J. Ravlić). Na njihova pitanja i na realizaciju njihovih planova mogla je odgovoriti ustanova Matičina tipa. Ljudevit Gaj pripovijeda kako je „u srcu“ već 1829. nosio „misao o potreboći narodnoga ilirskoga društva“. No do njega je još bio dalek put.

Otvaranje Ilirske čitaonice

Nakon pojave Novina horvatskih 1835. (iduće godine Gaj im mijenja naslov u Ilirske narodne novine) i njihova tjednoga kulturnog priloga, Danice horvatske, slavonske i dalmatinske, postupno se naziralo stvaranje takve ustanove, tim prije što je Hrvatski sabor na zasjedanju u kolovozu 1836. donio zaključak „o unapređivanju nastojanja oko narodnoga jezika“ na temelju kojega je kralju odaslana molba za osnivanje Društva jezika i pismenstva ilirskoga. Kako odgovor nije stigao, o tome se društvu pod imenom Matice ilirske počelo iznova raspravljati 1839. Stvaranju Matice kao „ilirskoga društva“ pripomoglo je osnivanje narodnih čitaonica 1838. Prva je otvorena tijekom siječnja u Varaždinu, druga u ožujku u Karlovcu, a treća – Ilirska čitaonica – utemeljena je 4. kolovoza u Zagrebu na poticaj grofa Janka Draškovića, koji je u nastupnome govoru na otvaranju Čitaonice rekao: „Korist presladkoga našega naroda i domovine privesti ćemo… ako naš jezik temeljito i savršeno naučimo. Ako zatim koristne knjige drugih izobraženih naroda u naš jezik prevedemo ili sami takve osnujemo.“

Čitaonica u Zagrebu postala je ubrzo nakon osnutka „središtem preporodne misli i okupljalištem intelektualaca i studenata i mladoga građanstva“ (I. Mažuran). U njihovim razgovorima i raspravama problematizirana su sva pitanja tadanjega društvenog i kulturnog života. U zapisniku sa sjednice uprave Ilirske čitaonice održane 7. ožujka 1839. istaknut je zaključak o potrebi stvaranja Matice jer „da se s ovim društvom Čitaonice, kojega je vendar najglavnija svrha čitanje novinah i knjigah, i poradi toga članovi većjom stranom samo u mjestu mogu biti, jošte jedan novi zbor pod imenom Matica ilirska skopča. Ovo novo društvo imalo bi se na spodobu Matice česke u Pragu i Serboilirske u Pešti ustanoviti. Cilj Matice ilirske bio bi taj: da se svakojake korisne knjige u ilirskom jeziku na obćinska društva utiskati dadu.“ Vodeći ljudi Čitaonice zamišljali su Maticu djelomice prema modelu dotad utemeljenih matica u slavenskome svijetu, a djelomice prema uzoru zapadnoeuropskih akademija, vizionarski predviđajući njezin rad, život, ulogu i financiranje.

Perjanice ilirskoga pokreta
u Matici

U svibnju 1839. poslali su „prošnju na kralja za ‘Maticu ilirsku’ iliti ‘društvo jezika i pismenstva ilirskoga’“ (T. Smičiklas) da im odobri osnivanje toga društva, ovlastivši Ljudevita Gaja da kralju uz molbu uruči i Pravila društva čiji se prijepis danas čuva u Hrvatskom državnom arhivu pod latinskim i njemačkim imenom (Statuta fundamentalia / Fundamental-Statuten). Molbu su potpisali čelnici i članovi Čitaonice, redom četrdeset odličnika ilirskoga pokreta, poput Janka Draškovića, Vjekoslava Babukića, Ljudevita Gaja, Aleksandra Zdenčaja, Metela Ožegovića, Stjepana Pogledića, Antuna Vakanovića, Dimitrije Demetra, Antuna Mažuranića, Dragutina Rakovca, Franje Zengevala, Ambroza i Nikole Vranjicana.

U tim prvim Matičinim pravilima, koja kralj nikada nije odobrio ni potvrdio, Matičini su utemeljitelji odredili svrhu društva („obrazovanje ilirskoga jezika i književnosti“ te u skladu s tim izdavanje „naučne, poučne i beletrističke knjige“, uzdržavanje netom utemeljenih Gajevih novina i tiskare, osnivanje muzeja i narodne biblioteke, za čije će potrebe društvo izgraditi „primjerenu sgradu“). Utemeljenje glavnice i financiranje čitava projekta povjerava se dobrotvorima, odnosno „dobrovoljnim prinosima ljubitelja narodne knjige“. Premda taj prvi pokušaj osnivanja Matice nije uspio, na njegovu primjeru izgrađene su osnove za osnutak drugih institucija, poput domaćega kazališta (1840) i Gospodarskog društva (1841), a posebnu su pažnju čelnici zagrebačke Čitaonice posvetili agitaciji za bolje uvjete tiska knjiga „starih naših izvornih pisaca i rukopisah, koji još na svjetlo izišli nisu“, kao i za „podupiranje mlađih naših pisacah“. Na taj su način ilirci smisleno pridonosili snaženju kulta knjige, koji je „u građanskom društvu preporođene Hrvatske tridesetih godina 19. stoljeća bio veoma jak“ (J. Bratulić).

Spomenica dobrotvorima

U susret 175. obljetnici postojanja i rada, Matica hrvatska prisjeća se sa zahvalnošću svih aktivnih članova, autora, suradnika i dužnosnika koji su radeći za Maticu i s Maticom – sukladno njezinim Pravilima – provodili raznoliku kulturnu misiju u hrvatskom narodu. Uspješnost Matičina rada uvelike je ovisila o financijskoj potpori koja je Matici pružana na više načina, pa tako i donacijama. Stoga se Matica hrvatska osjeća dužnom odati poštovanje zaslužnim dobrotvorima i društveno odgovornim sponzorima za potpomaganje i podupiranje njezina rada, za sudioništvo u kulturnom radu na dobrobit hrvatskoga naroda. Bez njih ostvarenje Matičina programa i rada što su ga osmišljavali i provodili ponajbolji predstavnici hrvatske znanosti, umjetnosti i književnosti bilo bi upitno, a bez njihova udjela u projektu kultivacije cjelokupna naroda, prepreke očuvanju kulturnog i nacionalnog identiteta Hrvata bilo bi kudikamo teže premostiti. U spomen Matičinim dobrotvorima i donatorima, Matica će u povodu svoje 175. obljetnice izdati Spomenicu dobrotvorima Matice hrvatske, iz koje ćemo u Vijencu u nekoliko nastavaka objaviti izabrane dijelove. Ulomke je izabrao i za objavu priredio Josip Brleković.