Pljuska svjetskoj demokraciji

U proslavljenoj knjizi Kenjaža Harry G. Frankfurt pokušava ući u fenomen današnjega dosjetljivog govornika (majstora sektora „Odnosi s javnošću“), koji pukom vještinom riječi manipulira voljom neukih masa. Reklame, politike, mediji... idealna su područja za ustoličenje dosjetljivih govornika-kenjatora koji vješto koriste pridjeve, uzvisuju, uljepšavaju, blefiraju, a da pritom nisu ni na strani istine ni na strani laži. Kenjatoru, naime, nije odveć stalo do činjenica, odnosno do istine, a nije mu ni do laži (svjesnoga izokretanja istine) – on se samo snalazi, izabire i smišlja u skladu s trenutačnim okolnostima, njemu je samo do toga da ostavi dobar dojam, dojam o sebi. U svojoj muljaži kenjator nastupa studiozno, uvjerljivo, vješto se koristi jezikom, iako tijekom govora zapravo ne ostvaruje cilj kojemu služi. Uopće ne mari za to odgovara li njegov govor stvarnosti – bitan je govor sam po sebi, i to takav govor u kojem neće odgovarati za točno izgovorene riječi. Kenjator je istodobno uvjerljiv i nedorečen, bitno mu je reći ono što ljudi žele čuti, a da se pritom dobro izvuče. Kako je elokventan i šarmantan, kenjator je ljubimac masa – uznosi im emocije, budi im nade, draži im oči i uši, raspiruje im želje, ukratko, on je jedan od „raspršivača“ planetarne dobre volje.

Upravo je takav muljator (kenjator) glavni junak novoga romana Ludwiga Bauera Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek. Premda Bauerova domišljata, za hrvatsku prozu atipična knjiga, dakako, nema nikakve veze s knjigom Kenjaža, u njoj je ustoličen današnji prevrtljivi govornik koji može obmanuti sve i sva, u izopačenu demokratskom svijetu koji dopušta sve i sva. No, za razliku od političkoga ili reklamerskoga kenjatora, bizarni je Kubitschek intelektualni kenjator – on sa svojim pratiteljem prolazi kroz razne postaje današnje demokracije (susreće bankare, trgovce, pustinjake, kvaziumjetnike, reklamere), na svakoj postaji održi govor o istini, pravdi, moralu, a da pritom ništa ne poentira i nikomu ne poručuje ništa jasno. Kubischek je mudrac, satiričar, cirkusant, performer, čudak koji se izruguje svim „proizvodima“ suludoga demokratskog svijeta, umnik i luđak koji ismijava ljudsku ambiciju i ljudsko neznanje, manipulator riječima, situacijama, suvremeni Sokrat koji mase tobože vraća izvornom znanju. Iako u svojoj misiji radi i istupe (često javno mokri na predmete od simboličke važnosti), iako dolazi u sukob i sa zakonom, s vremenom mu mase grade sve veću auru novoga duhovnog vođe, „karizmatske ličnosti“, što je jedan od posljednjih smiješnih trendova poludjela suvremenoga svijeta. Bauer je u ovome romanu u pikarskoj formi opalio pljusku čitavoj tobožnjoj demokraciji, kao malo koji pisac – raširio je lepezu današnjega licemjernog društva od jedne do druge krajnje strane, od okorjelih materijalista do prijetvornih duhovnjaka koji ponižene mase žele oplemeniti, odnosno „preoteti“ ih od materijalista na „stranu idealista“.

I knjiški i teatralno

No kako započinje cijela priča?

Jednoga dana čudnovati gospodin Kubitschek, koji se pojavio niotkuda, pomokri se na travnjak „običnoga“ građanina Alberta Alberta i pozove ga na ručak. Vlasnik (koji preuzima funkciju pripovjedača) kreće s neobičnim čovjekom na put Europom, od metropola do brdskih područja, u potrazi za raznoraznim avanturama, a povede sa sobom i svoju mačku Mitzi. Roman je doslovno struktuiran kao pikarski, kao niz zasebnih poglavlja u kojima Kubitschek, skitnica, danguba, obješenjak, prepredenjak, lukavac, izvodi svoje umne vratolomije i izaziva skandale. Kubitschek djeluje istodobno i stvarno i nestvarno, djeluje i knjiški i teatralno, pa roman ostaje u čudnom međuprostoru, između krutoga realizma i bogate imaginacije.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2015.

Na svakoj postaji putnici nailaze na neki događaj (skup), a većinom su to raznorazni borci za prava i slobode. Tako se junaci susreću s ljubiteljima prava ljudi i životinja, s vegetarijancima, s nomadima, s humanitarcima, s revolucionarima, s predstavnicima nove, konceptualne umjetnosti, s pustinjacima, s predstavnicima seksualnih sloboda... sa svim tobožnjim rušiteljima bezumnoga kapitalizma. No svi ti jurišnici demokracije, svi ti vitezovi pravde u kapitalizmu jednako su dvolični kao i gospodari nepravde – svi traže tržišnu i medijsku moć, hoće svoje sljedbenike, svoje zasluge, svoje vođe i svoje heroje. Bauer je knjigom ismijao ne samo onu moćnu stranu kapitalističkoga svijeta nego i onu slobodarsku – ismijao je sve naše dvolične udruge i zadruge, sve pokrete za ovo i ono, sve parole za i protiv, ukratko, dao je pljusku liberalnoj slobodi u kojoj bi svatko htio postići svašta, a na koncu nitko ne može promijeniti ništa. Uostalom, brojne slobode prelaze u svojevrsno divljaštvo sloboda, odnosno u anarhiju, vrijednosni nered, kaos u kojem su posve izmiješani pojmovi pravde, prava i morala. Tako u jednoj epizodi pustinjak spoznaje kozmičke istine s Rolexom na ruci, a u drugoj borac za spas siromašnih zapravo trguje bijelim robljem „uvozeći“ žene iz Trećeg svijeta u Europu. 

Demokracija tako prelazi u satiričku predstavu s brojnim prevrtljivcima, bez logike, bez redatelja, pa nije ni čudo što je Kubitschek groteskni lik, intelektualno nedorečen i kazališno raspojasan.

Najveći su dio romana Kubitschekovi monolozi, od kojih bi se mnogi mogli izdvojiti kao izvrsni eseji o civilizaciji, etici, tehnologiji, no u kontekstu ovoga pikaresknog romana ti su monolozi zapravo svjesno „prodavanje magle“, vizija boljega društva bez jasnih preporuka, laganje masama o „istinskom čovjeku“ koji konačno mora stupiti na pozornicu svijeta, a da nitko ne može reći kada, kako i gdje. Ukratko, vrtnja u krug – „linearno“ putovanje bogato doživljajima na kraju se vraća na početak. Evo jednog od primjera Kubitschekovih verbalnih trikova: „Za suvremeni svijet nema nade ako njegova sudbina ne dođe u ruke zaista suvremenih ljudi, koji već na individualnoj razini osjećaju drhtaj svega povijesnog otkucaja ispod sebe, koji poznaju sadašnji doseg vremena, njegovu visinu i koji odbijaju svaku arhaičnu i barbarsku gestu. Trebamo povijest u njezinom potpunom opsegu da bismo je mogli izbjeći, a ne ponovno zapasti u nju...“

Od nomada do medijskih zvijezda

Čitajući guste monologe glavnoga junaka (koji su, kako rekosmo, velikim dijelom i osvrt na povijest civilizacije i društva), često se pitamo: je li Kubrischek ne želi ljudima reći što misli, ili ni sam ne zna što bi im rekao, jer je i sam izgubljen u civilizaciji svega i svačega, s tisuće i tisuće mogućih scenarija? Iako je višeznačan i prepreden, Kubitschek brojnim monolozima otvara mnoga bitna sociološka, politička, kulturološka pitanja današnjega svijeta poput: Tko su vlasnici korporacija, imaju li revolucije ikakva smisla ako se ne zna tko su ti skriveni vođe planeta, čemu podučavati ljude ako intelektualne elite u kapitalizmu nemaju više nikakve moći...

U beskonačnoj igri pitanja, odgovora i apsurda Kubitschek pobija i sama sebe, kao, primjerice, u epizodi u kojoj susreće nomade, ljude koji su na kapitalističkom ruletu izgubili posao, stan, nade. U dojmljivom govoru nagovara ih da ne životare kao plemenski divljaci, nego da se javno deklariraju kao nomadi koji žive istinskim životom predaka; ukratko, gura ih u novinsku senzaciju koja bi povukla za sobom organizatore izleta u nomadski raj, safari-zabave, raspjevane sponzore. Katkada Kubitschek hrabro opali pljusku skupu koji od njega očekuje mudrost, namjerno izokreće očekivanja. Primjer za to je izvrsna epizoda sa svjetski slavnom konceptualnom umjetnicom Trudl, koja svoje tobože avangardne blefove „nadograđuje“ kojekakvom pomodnom simbolikom (krv poniženih, glad Trećega svijeta, antifašizam…). Kubitschek ismijava tu umjetničku borbu protiv kapitalističkoga svijeta, tu impresiju o represiji, tu borbu u kojoj se koriste najjača oružja toga istoga svijeta, a to su reklama, poduzetništvo, ego. I, kao u velikom broju epizoda, Kubitschek nestaje kao izgrednik, kao izviždani antijunak koji se već u idućoj epizodi duhovno obnavlja i nanovo se preokreće u junaka. S obzirom da Kubitschek svoj moralni „idealizam“ suprotstavlja krutom realizmu, roman je istodobno liričan i epičan, i komičan i tragičan. A Kubitschek, koji se pojavio niotkuda, ostaje i stvaran i nestvaran lik, pa tako i čitav roman klizi na granici svakodnevih šarada i bizarnih čina. 

Obračun sa svijetom

„Nestrpljiviji“ čitatelji mogli bi katkada zapasti u monotoniju monologa koji se odužuju na račun živih događaja, dijaloga iliti humora, što je svojstveno pikarskom romanu. No ta, uvjetno kazano, intelektualistička konstrukcija romana odlično funkcionira – svaka Bauerova postaja pomno je smišljena, svaka udara u konkretnu temu i ima jasnu svrhu, a to je ruganje određenom fenomenu naše vrle demokracije. Knjiga je nedvojbeno namijenjena obrazovanoj publici koja ima strpljenja pratiti Kubitschekove intelektualne obračune sa svijetom, odnosno, koja doživljava knjigu više kao misaonu negoli hedonističku pustolovinu. Jer knjiga je u cijelosti izvrsna igra paradoksa, a Kubitschekovo obraćanje ljudima podsjeća na Sokratov spoznajni proces ironije i majeutike – valja prvo pitanjima i odgovorima uvjeriti ljude da ništa ne znaju, da bi ih se potom postupno vodilo ka znanju. No, naravno, Sokrat doseže istinu, a Kubitschek je stalno zaobilazi, jer je u današnjem izokrenutom svijetu zapravo više i nema.

A temeljni paradoks je u tome što je na ovom čudnovatom putovanju jedino iskreno biće mačka Mitzi – ona se sa svojih devet života provlači kroza sve zamke, jednostavno ide dalje svojom stazom, a kako je vođena prirođenim njuhom, nju ne dotiču nikakve prijevare ovoga svijeta. Na koncu, mačka je zapravo jedini istinski junak romana – svoja, tajanstvena, neukrotiva, a svi su ljudi antijunaci, jer nitko nigdje, unatoč parolaškim slobodama, ne može biti ono što zapravo želi.

Neke kritičare ova je knjiga podsjetila na tradiciju češkoga humora, od Švejka do Hrabala, a neke na Cervantesa. Mogla bi se povući zgodna kombinacija s Don Quijoteom – sudar uma i zbilje glavnoga junaka, parodija na viteštvo (u ovom slučaju na „moralno“ viteštvo današnjega iskvarenog svijeta).

Ludwig Bauer, autor velikoga opusa, dobitnik brojnih nagrada, jedan od naših naj­uvaženijih pisaca, ovom je knjigom ispisao izvrsnu satiru o svjetskoj demokraciji, pa je knjiga više od književne fikcije. Mogli bismo je doživjeti kao ozbiljan društveno-kritički tekst, razlomljen, odnosno prenesen u formu pikarskog romana. To je knjiga koja se istodobno čita i proučava, koja posve zaokuplja intelektualno biće. Bauer ovom knjigom nipošto ne podilazi publici – pomodarstvo je, uostalom, jedna od bitnih tema kojoj se on ovdje izvrsno ruga.