Osveta na singerici

Australska humorna drama Dressmaker redateljice i scenaristice Jocelyn Moorhouse nastala je kao filmska prilagodba istoimenoga romana Rosalie Ham. Suscenarist je filma redateljičin suprug, također australski redatelj P. J. Hogan, najpoznatiji po filmu Muriel se udaje (1994), u kojem je pak njegova žena bila producentica. Početno žanrovsko razgranavanje Dressmakera kao humorne drame s predznakom filma osvete u središnjicu smješta lik modne stilistice (Kate Winslet) koja se 1951. vraća u australsku zabit ne bi li se skrbila o mentalno bolesnoj majci (Judy Davis), ali i da bi se osvetila jer je zbog navodnoga umorstva dječaka prognana kao desetogodišnjakinja 1926, a sama se događaja i ne sjeća u potpunosti. Zanimljivo je poigravanje sa žanrovskim obrascima, pa se druga filmska sekvenca, i slikovno i glazbeno, doima poput interpretacije obrasca vesterna, s bitnom razlikom, protagonistica je umjesto revolverom oboružana mašinom singericom, a njezino je djelovanje dvojako. Ako prvo uzburka sjećanja predstavnika male seoske zajednice, pri uslojavanju njezina stvaralačka djelatnost modno uzdiže čitavu zajednicu zamalo do razine pariškoga miljea, gdje je bila zaposlena.

Kate Winslet dosljedno tumači ulogu femme fatale

Složena percepcija širokoga raspona likova također početno može podsjetiti na arhetipske postavke vesterna, pa uočavamo predstavnika zakona (Hugo Weaving), učiteljicu (Kerry Fox), trgovačku obitelj s kćeri (Sarah Snook), obitelji bogataša i siromaha, privrženike i protivnike, a nepobitno je i poigravanje s obrascem revolveraša i obračuna, jer se pojavljuje još jedna modna stilistica (Sacha Horler). Odnos prema vesternu razmatra se ponajviše kroz stvaralaštvo Clinta Eastwooda, glumačko nepobitno u trilogiji špageti-vesterna Sergia Leonea, Za šaku dolara (1964), Za dolar više (1965) i Dobar, loš, zao (1966), te još više redateljsko u filmovima Nepoznati zaštitnik (1973) ili pak Nepomirljivi (1992). Premda se sama Jocelyn Moorhouse u osvrtu na Dressmaker referirala na Nepomirljive, izravnija je poveznica Nepoznati zaštitnik, zacijelo i zbog činjenice da se protagonistica sveti zbog osobne nepravde te zbog toga što je jasno raslojavanje zajednice i raznorodni osjećaji od krivnje do neprijateljstva.

Dakako, Jocelyn Moorhouse ne zastaje na arhetipovima, već ih temeljito uslojava, a čak i raslojava, kao što je to slučaj u karakterima i egzistenciji predstavnika zakona i učiteljice, trgovčeve kćeri i protagonističine majke. Kako je neizbježna i emotivna potpora središnjemu liku, uočljiva je u postupnome zajedništvu s Teddyjem (Liam Hemsworth). Zajedništvo se ostvaruje, ali ne i potvrđuje zbog njegova stradanja. Bolno otkrivanje prošlosti kao i tragična zbivanja sadašnjosti naposljetku u protagonistice izazivaju osvetničko djelovanje, čin čija je simboličnost naglašena. Ako je ona pritom doslovce spalila svoju prošlost, predstavnici se zajednice moraju suočiti s posljedicama njezina čina.

U rasponu od komičnoga do tragičnoga uočavamo ne samo mjestimičnu moralnu ambivalentnost središnjega lika nego i licemjerje većine članova zajednice, a zamjetno je da nakon stradanja protagonističina partnera, unatoč tegobnim zbivanjima, Dressmaker naginje čak i farsi. Uteg je to kojem cjelina filma ne uspijeva izmaknuti pa se upravo završnica doima poput nepotrebna dodatka što razgrađuje dotad oblikovanu naraciju. Ujedno, opreka stvaralačkoga i osvetničkoga nije provedena sasvim dosljedno, pa se dojam nedorečenosti samo osnažuje, a podcrtan je i završnim degradiranjem nekih likova poput predstavnika zakona, degradiranjem karaktera svedena do karikature.

Nedostatke scenarija Jocelyn Moorhouse nije nadoknadila ni kao redateljica, pa filmski ritam nije u potpunosti učinkovit usprkos nizu dojmljivih segmenata. Ipak u svrhovitim redateljskim postupcima spretno vodi gledateljevu percepciju, izborom ne tek planova ili stanja kamere nego i objektivima pa uočavamo i mjestimičnu inverziju širokokutnika umjesto uvriježenih uskokutnika, a koordinaciji dvaju kronoloških odvojaka udaljenih dvadeset i pet godina pridonio je i snimateljski rad Donalda McAlpinea. Dvama snimateljskim pristupima, raznovrsnim koloritima kao i variranjem svjetla McAlpine je jasno razgraničio zbivanja u gledateljevoj recepciji prikazanoga. Ako pritom montaža zbog nerazmjera scenarističkoga predloška i redateljske izvedbe ne uspijeva dosegnuti sve mogućnosti, odjel produkcijskoga dizajna vrlo učinkovito evocira razdoblje i zbivanja, što podcrtava i vrsna glazba, podjednako izvanpizorna kao i unutarprizorna.

U rasponu izvorne glazbe Davida Hirschfeldera zapažamo interpretacije folklornih motiva prispodobive špageti-vesternu kao i varijacije nalik kakvoj gotičkoj drami, dok u unutarprizornoj glazbi izbor skladbi razdoblja postaje izvrsnim pokazateljem kvalitativnih dosega raznih glazbenih žanrova. Iako Kate Winslet dosljedno tumači ulogu lika koji iza vanjštine femme fatale skriva ranjivost, nije posrijedi i vrhunsko ostvarenje slavne glumice.

Dojmljivija je zasigurno iskusna Judy Davis kao njezina majka, dok se Hugo Weaving kao ambivalentni predstavnik zakona naposljetku ipak prema svome liku ponio odveć maniristički. I ako glumu Liama Hemswortha označimo restrukturiranjem muških likova akcijskoga predznaka, Sarah Snook je u liku trgovčeve kćeri utjelovila i ponajveći karakterni i vizualni raspon. Tako Dressmaker Jocelyn Moorhouse ostaje na razini nedostatno uspjela ostvarenja, s nizom dojmljivih segmenata, ali cjelina trpi zbog neusuglašenosti.