Odlazak tvorca Zagora

Podatak da je 2. travnja, tek nekoliko dana nakon 87. rođendana, preminuo talijanski strip-crtač Gallieno Ferri, jedan od tvoraca znamenitoga Zagora, razlog je za promišljanje ne samo njegova značenja i karijere nego i barem dijela populističkoga strip-nakladništva u Italiji, odnosno nakladništva čiji je utjecaj bio razvidan i u prostorima socijalističke Jugoslavije te tek nešto manje i u samostalnoj hrvatskoj državi.

Ferri je rođen 21. ožujka 1929. u Genovi. Početno je stvaralačko nadahnuće crpao iz utjecaja američkih velikana stripa 1930-ih poput Alexa Raymonda (Flash Gordon), Harolda Fostera (Princ Valijant) ili pak Raya Moorea (Fantom), a pokušaje rekonstruiranja njihovih stilova nadogradio je vlastitim crtačkim iskazom. Profesionalno se stripom počeo baviti 1949. u suradnji sa scenaristom Giovannijem De Leom, za čiju je izdavačku tvrtku godinu dana poslije iscrtao dva kraća serijala, Zelena sablast i Crveno pero. U prvoj je polovici 1950-ih uz manji niz novih naslova započeo i s ilustratorskim radom, a nakon što je strip Thunder Jack polučio uspjeh u Francuskoj, u razdoblju od 1953. do 1959, Ferri je uglavnom stvarao za francusko tržište, u kojem je uz Thunder Jacka iscrtao čak tri vestern-serijala, Tom Tom, Kid Colorado i Jim Puma.

Ako tih desetak godina označimo kao formativno razdoblje stvaralaštva Galliena Ferrija, upoznavanje sa Sergiom Bonellijem 1960. bilo je prijelomno u usponu talijanskoga crtača stripova. Naime, Bonelli je pod pseudonimom Guido Nolitta bio i plodan scenarist, a njegova je izdavačka kuća Araldo poslije postala nakladnički div Sergio Bonelli Editore. Nastanak Zagora iduće godine i njegov streloviti tržišni uspon, tijekom desetljeća, pogotovo nakon 1965, zasigurno su uvjetovani i činjenicom da je čitavih 55 godina Ferri bio glavni crtač toga strip-serijala, a ilustrirao je i sve naslovne stranice. Podjednako, preokupiranost Zagorom posljedično je umanjila mogućnost sudjelovanja u drugim ostvarenjima. Tako je 1961. Ferri nakratko sudjelovao u serijalu Crveni šinjel, a 1975, opet u suradnji s Nolittom, osmislio Mistera Noa, iscrtao prvu epizodu i oslikao stotinu i petnaest naslovnica toga serijala.

Iskorak prema modernizmu

Zagor pripada porodici talijanskih stripova zasnovanoj 1948. s nastankom vesterna Tex Willer scenarista Giana Luigija Bonellija i crtača Aurelija Galleppinija. Važnost je toga stripa neupitna, ne treba zaboraviti da je utro put raznovrsnim serijalima 1950-ih i 1960-ih, djelima kojih su obilježja bila usmjerenost mlađim naraštajima u prožimanju zabavnoga s povijesnim predznakom uglavnom sjevernoameričkoga područja. I ako zapazimo da su se Veliki Blek (započet 1954) ili Kapetan Mark (započet 1966) osvrtali prema razdoblju Američkoga rata za neovisnost (1775–1783), Kapetan Miki (započet 1951) i Kit Teller, znan i kao Mali rendžer (započet 1958), vesterni su što su preformulirali jedan od žanrovskih obrazaca – mlađahni je protagonist od sporednoga postao središnjim likom, čime je zasigurno privlačio brojno čitateljstvo.

Pritom se Zagor i kronološki i prostorno našao negdje u sredini. Iako početno žanrovski odrediv kao vestern, kronološke su mu odrednice razdoblje između 1820-ih i 1840- ih, a prostorne fikcijsko područje Darkwood na razmeđu saveznih država Ohio, Pennsylvania i Zapadna Virginia, a povremeno se kretao i izvan američkih podneblja. Junak pravim imenom Patrick Wilding odrastao je kao siroče i preuzeo ime Zagor Te-nay ili Duh sa sjekirom. Glavna je Zagorova zadaća održanje ravnoteže između domorodačkih indijanskih plemena i bjelačkih doseljenika te borba protiv nepravde. Taj je protagonist odraz mitskih junaka i ne samo stripa, pritom često podsjećajući i na uljuđeniju interpretaciju Tarzanovih sposobnosti, dok je u crtežu izvore nalazio čak i u grčkom kiparstvu, poglavito klasičnoga razdoblja 4. st. pr. Kr. Ako se pak u liku isprva oslanjao o američkoga glumca Roberta Taylora, poslije je sve više nalikovao samu crtaču, a sasvim je prepoznatljiva i ikonografija odjeće. Kao zamalo nepogrešiv junak zahtijevao je i komičnu protutežu glavnoga pobočnika. No pritom lik Meksikanca Chica ili Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales nije tek odraz navedenih talijanskih ostvarenja, već je nasljednik tradicije započete još američkim novinskim stripom Cisco Kid crtača Josea Luisa Salinasa objavljivanim od 1951. do 1968, kao i francuskim Jerry Spring Josepha Gillaina, koji je stvaran od 1954. do 1980. Dapače, oslanjao se i o tradiciju filmskoga vesterna, koji je često likove Meksikanaca apostrofirao kao komične.

Uz taj dvojac, serijal o Zagoru oslikao je povelik niz protagonista i antagonista, od kojih su mnogi ekscentrični ili pak ekstravagantni, a znatni su i žanrovski pomaci prema drugim žanrovima, ponajviše fantastičnim, u razgranavanju od horora do znanstvene fantastike, čime je zapravo podcrtan i kontekstualni iskorak prema strip-modernizmu što se pojavio upravo u desetljeću nastanka serijala, kao i anticipacija postmodernizma koji je slijedio desetljeće poslije. Zacijelo to duguje i scenarističkoj erudiciji Sergia Bonellija, izrazito sklona književnosti, filmu i stripu, kao i crtačkim istraživanjima sama Ferrija. Pokušamo li ustanoviti povijesnu vjerodostojnost ovoga stripa, razvidni su mjestimični anakronizmi, ponajviše u uniformama američkih vojnika ili pak naoružanju, dok je većim dijelom neupitno pravovaljan, a često se pojavljuju i povijesne osobe važne za to razdoblje.

Stripovi za mase

Kako su svi navedeni talijanski stripovi formatom ili tržišnom usmjerenošću imali i izrazito populistički predznak, ne mora nam se činiti začudnim ni da su rijetko izmicali iz kategorije šund-literature. Možda i zbog toga čitateljstvo im je, pa tako i Zagorovo, bilo brojno. U socijalističkoj Jugoslaviji Zagor je objavljivan u edicijama Lunov Magnus Strip i Zlatnoj seriji novosadskoga Dnevnika u razdoblju od 1968. do 1991, a u Republici Hrvatskoj od 1994. u izdanjima Slobodne Dalmacije te poslije Ludensa. Ipak, kako su popularnost i značenje Zagora uvjetovani prije svega sadržajem i crtačkom izvedbom, potrebno je barem nakratko se osvrnuti spram stila Galliena Ferrija.

Pritom je neupitno jasan stvaralački pomak u raznim desetljećima stvaranja, a razvidan je i u crno-bijelim kao i u koloriranim izdanjima. Zbog tržišnih je zahtjeva nedvojben Ferrijev realizam iskaza, ali je podjednako tako uočljiva česta ekspresija, poglavito u ocrtavanju likova ili pak prostornoga zaleđa, ponajviše prirodnoga. No jasno je i dalje razgranavanje stila, pa je taj crtač sposoban snaći se u rasponu od snažno predočenih detalja preko šrafura pa sve do svojevrsna apstrahiranja mizanscena, nužna i zbog mjesečnoga ritma objavljivanja serijala. Percipiramo i kompozicije kadrova primjerene pustolovno-akcijskome stripu, kao i snažno kontrapunktiranje smjerova i razgranavanje planova od plošnih do dubinskih, pa tako Zagor ni izdaleka nije toliko jednostavan koliko bi se površno moglo učiniti.

Kultni status Zagora u nas je i dalje zajamčen. U kontekstu Ferrijeva odlaska simboličan je naslov posljednje epizode koju je nacrtao velikan talijanskoga stripa – Uskrsnuće!. Komentar je to neprestane obnove serijala, ali i moguća anticipacija svršetka vlastitoga života.