Kertész ili smisao patnje

„O njemu će se još puno pisati, morat ću to i ja. Ne o njegovoj smrti, jer ona mu je zacijelo bila spas od muke i patnje na koju ga je bila osudila bolest, već o njegovu životu, koji mu unatoč prividu bijaše rasipnički bogat, a prema njemu, kao prema malo kome, naklonjen i darežljiv. No morat će se opet i opet pisati ponajprije o njegovim djelima, s kojima i u kojima je nadvisio i vlastiti život. Jer on je u njima nadrastao i sama sebe, i svoju osobnost, i svoje podrijetlo, a i nacionalnost, koja mu je jednom bila oteta, a nikad ju više nije mogao dobiti natrag. Nadrastao je čak i svoj spol i svoje ime. I sve druge odrednice do kojih nam je svima tako stalo. Možda jedino nije uspio nadrasti svoj jezik, onaj jedini, materinski. No na njemu je stvorio samo njemu samu svojstven, a ničijemu nalik strogi red. Mi ćemo i o tom jeziku i o tom redu morati opet i opet razgovarati, no u međuvremenu bdjeti, u tišini.“ (Péter Nádas)

Imre Kertész imao je dug i težak život: proživio ga u vremenima velikih kušnji, no preživio je ono što mnogi nisu i pritom ostao uspravan, da bi ga na kraju ipak zapao možda i ne tako malen broj sretnih godina koje je on, ne uzimajući ih zdravo za gotovo, kao milost ili znak oprosta, nastojao koliko god je to moguće bolje shvatiti. Bio je Židov, iako to za njega nije bila presudna odrednica. Ako bi ga netko nazvao židovskim piscem, on bi ga odlučno prekorio i ispravio: nije točno, on je mađarski pisac, koliko i židovski. Bio je Mađar, no nije mu bilo predugo dopušteno da se to kod njega i podrazumijeva, tek je vrlo kratko živio u tom uvjerenju ništa ne sumnjajući, pa je morao na teži način saznati da će i on u ostatku vremena Zemljom hodati kao stranac.

„Rođen sam u Budimpešti“, kazao je na dodjeli Nobelove nagrade, „u židovskoj obitelji koja je po majčinoj lozi potjecala iz Kološvara, a po očevoj dolazila s jugozapada regije uz Blatno jezero. Moji su djedovi i bake petkom navečer po dolasku šabata još palili svijeće, no svoja su imena već mađarizirali i bilo im je posve prirodno židovstvo smatrati svojom vjerom, a Mađarsku domovinom. Majčine je roditelje smrt sustigla u Holokaustu, a očeve zatrla komunistička vlast Rákosijeve ere, negdje u doba nasilna preseljenja židovskoga staračkog doma iz Budimpešte u sjeverna pogranična područja zemlje. Osjećam kako ta mala obiteljska povijest na neki način sadrži i simbolizira hod po mukama moje domovine u najnovije historijsko doba. No mene sve to uči da u tuzi nema samo gorčine, ona u sebi ipak krije i izvanredan višak morala. Biti Židovom po meni je opetovana i prije svega moralna zadaća. Ukoliko je Holokaust do danas stvorio kulturu, što neosporno jest, njezina isključiva svrha može biti jedino to da neiskupiva stvarnost putem duha naposljetku porodi iskupljenje i nekakvu katarzu. A ta je želja bila nadahnuće svemu što sam ikada stvorio.

Premda mi već polako ponestaje riječi, iskreno priznajem kako još nisam pronašao smirujuću ravnotežu između mojeg života, mojih djela i Nobelove nagrade. Zasad osjećam samo duboku zahvalnost, i zahvalnost za svu ljubav koja me spasila i još me održava na životu. No priznajmo da u mojem životnom i umjetničkom putu, koji se jedva može razgovijetno slijediti, da u toj – odnosno mojoj – karijeri, ukoliko je uopće i smijem tako nazvati, ima nešto nelagodno, čak apsurdno. Ima nešto o čemu se i ne može razmišljati, a da na kraju čovjek ne podlegne iskušenju i počne vjerovati u neki neovozemaljski red, u milost sudbine, u metafizičku pravednost i da ne učini korak više pa padne u stupicu samozavaravanja, da se ne nasuče na hrid i posve propadne, da ne izgubi svoju dubinsku i mučnu povezanost s milijunima koji su uništeni, a da prije toga nisu ni upoznali milosrđe. Nije ni baš tako jednostavno biti iznimkom; no ukoliko nam je sudbina ipak namijenila ulogu iznimke, moramo se pomiriti s apsurdnim redom slučajnosti koja hirovitošću odreda za pogubljenja vlada našim životima izloženima nečovječnim silama i užasnim diktaturama.

No dok sam se tek pripremao za ovaj govor, dogodila mi se vrlo zanimljiva stvar koja je u stanovitom pogledu donekle ipak povratila moj unutarnji mir. Jednoga dana poštar mi je uručio veliku, smeđu omotnicu. Njezin je pošiljatelj bio ravnatelj Spomen-područja Buchenwald, doktor Volkhard Knigge. Uz ljubazne izraze dobrih želja, priložio je i manju omotnicu. Unaprijed mi je napisao što je u njoj za slučaj da se, ukoliko ne bih imao snage za to, ne moram neposredno suočiti s njezinim sadržajem. U njoj se, naime, u toj maloj omotnici nalazila preslika stranice logorskog dnevnog izvješća s nadnevkom od 18. veljače 1945. načinjena o stanju zatočeničkog sastava. Tako sam sad iz stupca Abgänge, odnosno odljevi, i ja obaviješten o smrti uznika s brojem šezdeset i četiri tisuće devet stotina dvadeset i četiri po imenu Imre Kertész, rođena 1927, Židova, tvorničkog radnika. No u njemu su čak dva kriva navoda, godina rođenja i zanimanja, i to zato jer sam ja tada administraciji buhenvaldskoga koncentracijskog logora prijavio da sam dvije godine stariji, kako me ne bi svrstali među djecu te da im se, kao tvornički radnik, a ne đak, prikažem korisnijim.

Bio je Židov, iako to za njega nije bila presudna odrednica. Ako bi ga netko nazvao židovskim piscem, on bi ga odlučno prekorio i ispravio: nije točno, on je mađarski pisac, koliko i židovski

Jedanput sam već, dakle, dokazano umro, kako bih mogao dalje živjeti – i to je valjda moja prava pripovijest. Ukoliko je tomu tako, tada svoje djelo, rođeno iz smrti djeteta, posvećujem milijunima umrlih i svima onima koji se tih mrtvih još sjećaju. A kako je naposljetku ipak riječ o književnosti, i to o književnosti koja je prema obrazloženju vaše Akademije ujedno svjedočenje, ona će možda jednoga dana postati korisnom i nadolazećim naraštajima; dapače, rekao bih glasom iz srca, služit će i u korist budućnosti. Jer, dok promišljam o traumatičnom utjecaju Auschwitza, osjećam da time dospijevam do temeljnih pitanja egzistencije i tvoračkih sposobnosti suvremena čovjeka; i tako, promišljajući o Auschwitzu, možda na paradoksalan način, ipak više razmišljam o budućnosti negoli o minulim vremenima.“

Četrnaestogodišnji dječak
u logoru smrti

A da bi Kertész svjedočio kako je to namjeravao i učiniti, morao je po povratku iz logora još i maturirati, zatim se kratko baviti novinarstvom, postati slobodnim književnikom, mahom sukreatorom dramskih formi namijenjenih kazalištima u predgrađima, bivajući uglavnom perifernom pojavom domaće književne scene i u potrazi za pravim riječima kojima će ispisati ono bitno, smatrati svoj život tek sirovinom svojih budućih romana, jer ga je takvo shvaćanje oslobađalo svih inhibicija. Bio je već u četrdesetima kad je uspio stvoriti samo njemu svojstven atonalni jezik i pronaći prikladnu strukturu i okvir za Čovjeka bez sudbine, prvijenac koji odonda svi jednoglasno doživljavaju „autobiografskim romanom”, iako Kertész ostaje dosljedan u tvrdnji da je riječ o fikciji: „Svi su pripovjedni elementi pripovijesti o četrnaestogodišnjem dječaku odvedenu u logor smrti temeljeni na događajima koji se dadu dokumentirati, dakle priča je posve autentična, iako će već prvom rečenicom zakoračiti u neobičan i samosvojan svijet u kojemu se može dogoditi svašta ili, točnije, bilo što. Kako fabula napreduje, raste i osjećaj izgubljenosti.“ No nije ni rukopisu bilo lagano, odbijan je kao nezanimljiv i nesuvremen, a ni najbolje napisan, koji se bavi „civilnim prisjećanjem“ na događaje o kojima u domovini koja gradi novi svijet desetljećima nije bilo pristojno ni razgovarati, sve dok nije naišao na naizgled bezazlenu mladu urednicu, koja se, makar se od nje očekivalo nešto posve suprotno, nije prepala „plodova logoraškom traumom poremećene mašte“, već je prva prepoznala da Kertész činjenice iznosi onakve kakve one jesu, što će on učiniti i u romanima Fijasko, Kadiš za nerođeno dijete i Likvidacija, gradeći od njih, makar ga se etiketiralo piscem jedne jedine teme, tetralogiju s mnoštvom sporednih grana u novelama i esejima.

Iako je pisao o njima, nije izravno sudjelovao u društvenim kretanjima, koja su dovela do sloma diktature, „jer ga nitko nije zvao a ni tražio“, no kako je „uvijek imao jedan tajni život, a uz njega i jedan pravi“, umjerenu čitanost u domovini, a postupno sve ozbiljniju recepciju na velikim europskim jezicima, zacijelo bi ga čekala mirna starost, da mu se, srećom još u doba punoga stvaralačkog zamaha, nije dogodilo priznanje Švedske akademije za književnost.

„Zasad ni sâm posve jasno ne razumijem kakvu bih aporiju trebao osjećati između ovoga visokog priznanja i mojega djela, odnosno mojeg života. Valjda sam predugo živio u diktaturi, u meni neprijateljskoj i beznadno stranoj duhovnoj okolini, a da bih stekao nešto književnoga samopouzdanja; o tome naprosto nije imalo smisla ni razmišljati. Uz to su mi sa svih strana davali do znanja da ono o čemu razmišljam, ta takozvana tema koja me zaokuplja, naprosto nije dovoljno aktualna, ni atraktivna. Pa sam stoga, što je posve podudarno i s mojim najdubljim uvjerenjem, pisanje uvijek smatrao najstrože osobnom stvari.“

Tragedija asimiliranog Židova

No dogodilo mu se to na ponos dijela suvremenika, koji su ga ionako čitali i podupirali, doduše mahom oni kojima također nije nedostajalo uspjeha u karijeri, a na užas većine, koja ga nije čitala ni nakon Nobela, ali je zato priznanje ostatka svijeta doživjela kao zvučnu pljusku, i to taman u trenutku kad se već ponadala da će pod krinkom novostečene demokracije bezbolno restaurirati svijet sredine netom minula stoljeća, jer je morala shvatiti da dok je Kertész živ i dok stvara, a poslije njega dok mu životno djelo bude živo, neće se moći zataškati ni ono o čemu govori. Ne mareći za svjetla reflektora, on je nastavio pisati o tragičnoj sudbini civila uhvaćena u zamku istočnoeuropskih povijesnih i društvenih dubioza, ne dopuštajući da ga golemo međunarodno priznanje proguta i donese mu stvaralačko prokletstvo.

„Činim sve da me se ne uvuče u politiku, kao što ne želim postati ni govornikom u svečanim prigodama, jer nisam ništa ni bolji ni pametniji nego što sam to bio prije 10. listopada 2002, osim što nikad nisam ni bio odveć upućen u trenutna zbivanja u svijetu. Zato mi nema druge, svojski se moram boriti da me i dalje smatraju piscem i jedino piscem...“

„Ne mogu dopustiti da me antisemiti učine Židovom, još točnije, ne mogu dopustiti da od mene antisemiti prave Židova, no mora se znati da je antisemit tek krinka na licu ubojite destrukcije kojoj sam ja uvijek bio i jesam meta za odstrel, ne zato što sam se rodio kao Židov, nego zato jer predstavljam duh civilizacije koja se zove kultura, a to je riječ zbog koje se, čim bi je čuo, Goebbels, što je i sâm ponosno priznao, mašao za pištolj.“ (...) „Naime, Holokaust nije postao besmrtan po ubojstvima i zlodjelima kojima se ni broja ne zna, nije ni po ljazi ni po beščašću, nego je besmrtan zato jer od njega vjerojatno počinje nova era, novo računanje vremena. Najteže je ipak drugom naraštaju, jer nema vlastita izravna iskustva, ali je naslijedio problem. Naslijedio jednostavno zato jer ga nije mogao ne naslijediti, a došlo je vrijeme da to mora predati u nasljeđe već i naraštaju svoje djece. Čak i ne ovisi o tebi hoćeš li to učiniti. Rekao bih da je ipak bolje ako to učiniš upravo ti, a ne da ti dijete to pokupi odnekud sa strane. A kako to prenijeti riječima, ne znam, jer za to ne postoji općeprihvaćeni recept, ali postoje različiti pristupi, kao što postoje i različita židovstva. U židovskoj kulturi i hebrejskom jeziku odgojen, u izučavanje kabale i drugih židovskih učenja duboko uronjen religiozni ortodoksni sloj nema s tim problema, jer se kod njega na posve prirodan način nasljeđuje muka židovske opstojnosti. Cionistu a nereligioznom izraelskome patriotu također nije problem, pomalo ga je doduše sram što se Šoa dogodila i nerado govori o tome, ali je odlučan braniti svoju zemlju svim sredstvima, jer zna da ako ona bude napadnuta, njezin se neprijatelj neće zadovoljiti ničim manjim od potpunoga zatiranja sveg židovstva. Asimilirani Židovi, kakvi su mnogi među nama, gledaju na te stvari vjerojatno drukčije. Oni doživljavaju posve apsurdnim to što su baš oni, makar imali mađarski identitet, govorili mađarskim jezikom, upijali u sebe kulturu ove zemlje, a s njom i ljubav prema mađarskoj riječi, književnosti i povijesti, dobili u popudbinu jedan enorman problem, to da su im roditelji pobijeni jedino zato što su bili, ma zna se što. Zato jer su se drznuli roditi Židovima. A možda nisu čak ni znali da su Židovi. Jer su im već roditelji konvertirali. Ili im je tek jedna od baka bila Židovka. No čak je i to bilo dovoljno da se nekoga vagonira i otpremi u Auschwitz. Smatram da je asimilirani Židov dužan progovoriti o tome kakve se sve političke egzistencije mogu izleći iz društvenih katastrofa, loših političkih reakcija ili krivog odgoja. Naime, asimilirani je europski Židov doista u problemima, jer on svoje židovstvo živi na nekom od europskih jezika, pa kako se ti jezici razlikuju, tako se i njemački asimilant razlikuje od španjolskoga, švedskog ili ruskog. Što stvara golemi problem upravo drugoj generaciji, pa neki od svojega nasljeđa bježe u mješoviti brak, a drugi se konvertiranjem kane uklopiti u većinsko društvo. Zacijelo će to biti sudbina svega europskoga židovstva. Nekako će iščeznuti. Jer, ili je netko Židov, a onda je dužan biti i religiozan, ili je izraelski nacionalist, ili pak za njega nema legitimiteta u Europi. (...) U Fijasku sam to još davno formulirao ovako: ‘Mene se može ustrijeliti bilo kad i bilo gdje’. Dakle, to je ono što dajemo djeci u popudbinu, što uopće nije lako. Nije lako znati da sigurnost ne postoji. Jer ma koliko se trudili graditi život na sigurnim temeljima, to je iluzija. Koja ne zna za provaliju što stoji iza nas, a možda će nam se već sutra stvoriti pod nogama. Da imam dijete, a nemam, jer je i to jedno od rješenja, morao bih ga naučiti da se nigdje ne smije osjećati sigurnim. To je ta golema židovska pouka. Jer da nije bilo ondašnjega odveć snažna osjećaja sigurnosti, ne bi se s tolikom lakoćom mogla iz Mađarske otpremiti glavnina židovskoga življa u Auschwitz.“

Kontroverzno odličje

Gorkim iskustvima unatoč Kertész se nikad nije odrekao stečenoga njemačkog jezika i kulture; naprotiv, postali su mu nadasve važan stvaralački alat, dodatna inspiracija. Dok je još brusio jezik „onog romana“, uzdržavao se od prevođenja ne baš lagana štiva (Freud, Hofmannsthal, Nietzsche, Dürrenmatt, Schnitzler, Wittgenstein) s njemačkoga, a zatim se već kao cijenjeni književnik, dobitnik većine važnih domaćih i podosta njemačkih priznanja, među njima i Herderove nagrade, nastanio i stvarao u Berlinu, isprva doduše privremeno, što se onda oduljilo na trinaest godina, na čemu mu Njemačka ovih dana zahvaljuje s Danke Kertész, smatrajući da je nazočnošću i djelovanjem u toj književnoj metropoli potaknuo dijalog i pomirenje.

Kertészovu rukopisu Čovjeka bez sudbine nije bilo lagano, odbijan je kao nezanimljiv i nesuvremen, a ni najbolje napisan, koji se bavi „civilnim prisjećanjem“ na događaje o kojima u domovini koja gradi novi svijet desetljećima nije bilo pristojno ni razgovarati

Kažu da nikad nije bio konfliktna osoba, no potkraj je života ipak uspio unijeti razdor čak i među svoje poklonike kad je u kolovozu 2014. prihvatio da ga se odlikuje Redom sv. Stjepana Ugarskog, najvišim državnim odličjem koje se dodjeljuje „osobama neupitna međunarodna ugleda, koje svijetom pronose slavu svoje domovine“. Nije bilo upitno da njegova osoba i djelo ne bi zavrijedili svako priznanje, pa i ono utemeljeno dvije godine prije, a koje su prije njega i Ernőa Rubika (autora kocke i niza drugih logičkih igara) već primili plivačica Krisztina Egerszegi (peterostruka olimpijka) i bankar barun Sándor (Alexandre) Lámfalussy („otac eura“), a iza njih šahistica Judit Polgár i skladatelj Péter Eötvös, nego je nezgodna bila upravo u kontekstu Kertésza prošlost sama odličja, barem u onome dijelu dok je ono vrlo slična imena kratko vrijeme bilo kraljevsko, a regent Horthy ga je od 1941. do 1943. podijelio prvacima Trećega Reicha Hermannu Göringu i Joachimu von Ribbentropu, kao i talijanskom ministru vanjskih poslova Galeazzu Cianu. I tako se Kertész opet našao u refrakciji koja nije imala utemeljenja u stvarnosti, kao onomad s Nobelom, samo s drukčijim predznakom.

Posljednja knjiga – Promatrač

Posljednjih mjeseci, ma koliko bilo pitanje dana kad će podleći posljedicama višegodišnjega „druženja s gospodinom Parkinsonom“, on je i dalje aktivno sudjelovao, ponešto skraćivao, a ništa dopisivao, u pripremi rukopisa Promatrača, dnevničkih zabilježaka punih gorke ironije iz desetljeća uoči Nobela, kronološki nastavka Dnevnika s galije, koji je za tisak priredio sugovornik u Dosjeu K., povjesničar književnosti Zoltán Hafner. Knjiga je objavljena prije nekoliko tjedana, još za autorova života, no prve kritičke osvrte nije dočekao, ali jest snažnu refleksiju na svoje djelo u drugome mediju. Redatelj ovogodišnjim Oscarom ovjenčana filma na stranom jeziku László Nemes Jeles javno je ovih dana potvrdio ono što smo gledajući to remek-djelo mnogi prepoznali: „Da nisu bile napisane riječi Čovjeka bez sudbine, ne bi bili snimljeni ni kadrovi Saulova sina. Drago mi je što ih je on još dospio vidjeti.“

U povodu Kertészove smrti oglasila se uz domaću i cjelokupna njemačka kulturna i politička javnost, od gradonačelnika Berlina i savezne ministrice kulture, do stranaka CDU i SPD, opraštajući se od „karizmatičnog nobelovca“, „jednog od najvažnijih pisaca našega doba na kojega će Berlin uvijek biti ponosan“, i „čije su knjige na trenutak zaustavile povijest“, kako bi „njegova autentičnim i razumljivim jezikom majstorski ispričana iskustva unijela novi ton u razumijevanje najmračnijih godina njemačke povijesti“. Žaluje za njim i Beč, kao i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji svoje priopćenje zaključuje vjerom u to da će „Imre Kertész uvijek imati čitateljsku publiku“.

Nama, koji smo godinama bili ugođeni na valnu dužinu njegovih misli, utješno je vidjeti da protok vremena nije bio uzaludan i da ga je razumjela neka druga Njemačka, a ne ona koja ga je u ranoj tinejdžerskoj dobi odlučila ubiti, čak ga, makar netočno, ispisala iz registra živih, kao što mu ni rodna Budimpešta danas nije onaj grad koji ga je onomad izručio, već onaj u kojemu je u 87. godini života preminuo kao njegov dugogodišnji počasni građanin, i u kojemu su najbliži mu po peru još iste večeri bdjeli javno čitajući njegove tekstove. Činimo to i mi, ulomcima iz ranijih knjiga, dodajući i jedan novi iz Promatrača:

„Sarajevo već polako postaje dosadni zirak kojim se koriste bjelosvjetski voajeri. Razumije se, najzloćudniji su, kako i uvijek, intelektualci, koji će, razmećući se pregolemom smionošću i predoziranim sentimentom, doputovati u Bosnu, na nekoliko se dana izložiti puškaranju i nedostatku pitke vode, odslušati priču-dvije iz usta lokalnih ljudi, od čega će se odmah osjećati strahovito obaviješteni i početi vjerovati o sebi da se sjajno snalaze u tome krvlju i gadošću nakvašenu labirintu pa, nakon što su izbjegli da im padne na glavu pokoja izvrnuta cigla, ili da od pokvarene hrane dobiju kolike, otputovati kući da tamo lica neustrašivo pobožna, u tajne visoke vjere nadasve i superiorno upućena svećenika, ili malicioznošću uvijek dobro obaviještena pustolova, a sve to pod izgovorom brige za Sarajevo, razglase koliko su pametni i informirani te da su oni svu svoju pustolovno posvećenu predanost stavili u službu boljitka čovječanstva već i time što su licu jedne sarajevske bebe prinijeli bočicu s mlijekom, ili stisnuli ledenu ruku neke starice na umoru. Dugo sam vjerovao da Auschwitz ne bi bio moguć pred očima televizijske javnosti. No danas sam savršeno siguran u suprotno. Već vidim Himmlerovo lice kako nam uz tanki smiješak jamči s ekrana da možemo biti spokojni, sve se odvija uz znanje i potpuni nadzor vlasti, da su poduzete mjere upravo odraz volje njemačkih birača, a ako se ponekad i čine preoštrima, one nikad ne krše zakon. Imam pred sobom i lice najsličnije korektnom knjigovođi, Eichmanna, koji s priličnom samouvjerenošću tvrdi da se ovdje ne radi ni o kakvom antisemitizmu, osim što je i antisemitizam tek obična židovska izmišljotina i zla židovska ideologija s jednim jedinim ciljem, da prigrabi vlast nad cijelim svijetom, jer se te mjere provode uz potpuno poštovanje humanističkih norma, pri čemu se od svih aktera zahtijeva, a i očekuje, da se savršeno pridržavaju higijenskih pravila. U nastavku bismo mogli još odgledati javljanje terenskog dopisnika i njegov intervju s ovlaštenom osobom, zatim nečije komentatorsko zdvajanje nad izrečenim, nakon čega bi mogli uslijediti ne posve razabirljivi kadrovi iz predvorja nekoliko krematorija, možda čak i iz unutrašnjosti plinskih komora, dopunjeni donekle manipuliranim zvukovima umiranja od gušenja. I time bi gledatelj stekao objektivnu informaciju, dobio red morala, red jeze, kako i zaslužuje, nakon čega može na spavanje, da sutra odmoren i oran krene u novi dan. No u svemu što je vidio ne bi ni on nalazio nijedan razlog za bilo kakvo upletanje, koje bi osim toga bez veće potrebe moglo progutati goleme svote novca poreznih obveznika, a očito stajati i podosta ljudskih života, pa bi radije bio mišljenja kako se valja nadati da događaji neće eskalirati, stoga treba pričekati i vidjeti kako će se stvari dalje razvijati, a one će se bez sumnje, da bi se gledatelje pred malim ekranima razonodilo, itekako razvijati pred kamerama iz dana u dan. Takav je ovaj današnji svijet; postali smo svi zajedno jedna velika obitelj, zaslugom javnih medija.“