Kazna za ljubav

Kao petu ovosezonsku opernu premijeru Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu izvelo je, 8. travnja, Puccinijevu prvu uspješnicu Manon Lescaut, praizvedenu 1893. u Torinu.

Redatelj je i scenograf Dominique Pitoiset (1959). Iz razgovora u programskoj knjižici saznajemo da mu je opera izazvala traumu i frustracije u teškom djetinjstvu. Može ga se zbog toga žaliti ili suosjećati s njim, no odakle mu pravo da svoje frustracije, kao potpuno privatnu stvar, vida javnim djelovanjem? Nepristojno je što to čini u nepoznatim sredinama jer zagrebačka publika nije kriva za njegove traume. Može njegov pogled na Manon Lescaut biti osoban i osebujan, a može biti i dosljedno proveden, kao što je doista bio. Upleo je tu junakinju u svijet poniženih žena, prostitucije i mafije povezane s klerom, težeći za metaforom mračnoga bešćutnog svijeta današnjice. Pritom je mijenjao funkciju epizodnih likova. Student Edmondo, Učitelj plesa i Užigač svjetiljaka; zatim Gostioničar i Narednik; pa sâm Geronte te Narednik straže i Brodski časnik spojeni su, istim tumačem, u jedinstvene demonske likove koji proganjaju Manon. Koristio se i drugim potrošenim rekvizitarijem iz redateljskih košmara poput tenorova pjevanja arije na krevetu, u tobože ležernu, a njemu izrazito neudobnu, ležećem položaju, karikaturalnoga baletana u pački (zar je to simbol izopačenosti?), sve do sakaćenja Des Grieuxa na kraju trećega čina kao kazne za njegovu ljubav prema Manon.

Rebeka Lokar i Renzo Zulian  / Snimila Mara Bratoš

Budući da je Dominique Pitoiset pozvan u Zagreb da postavi operu za koju je – bez obzira na pretpovijest Prévostova literarnog izvornika i njegove transpozicije u razna operna libreta – glazbu napisao baš Giacomo Puccini, koji je više nego dobro znao što i zašto piše, nikakve konstrukcije ni osebujni pogledi ne mogu opravdati činjenicu da Pitoisetov rad nikakve veze s Puccinijem nema. Ako on Puccinijevu glazbu ne voli, ne osjeća ili ga ne zanima, to je njegov osobni problem s kojim ne može opterećivati publiku.

Redatelj nije predstavio Puccinijevo djelo, već vlastite probleme koje u njemu vidi, a to nikoga ne zanima. Nažalost, ne može se opera u kazalištu gledati žmireći, kako se ne bi vidjele gluposti na sceni. Takvo uprizorenje šteti glazbenoj izvedbi pa je predstava bila dosadna, bez aplauza tijekom izvedbe sa zasluženim povicima bu redatelju na kraju. Puccinijeva djela zrelo su glazbeno kazalište nerazdvojivih glazbenih i scenskih sastavnica.

Kostimograf je Axel Aust. Ne znam što nositeljice naslovne uloge misle o svom kostimu u drugom činu, no trebale bi ugovorom utanačiti da mogu odbiti pojaviti se u kostimu koji ih nagrđuje. Ako fizički nisu bliske liku koji tumače, a redatelju to smeta ili se tomu ne može prilagoditi, onda treba promijeniti redatelja jer pjevači djeluju na publiku ponajprije glasom i pjevanjem, i u operi su dragocjeniji od redateljâ. Oblikovatelj je svjetla i asistent Christophe Pitoiset, valjda neki Dominiqueov rođak.

Dirigent Nikša Bareza dosljedno provodi na početku sezone proklamirano načelo laboratorijskoga rada na djelu. Orkestar, a i zbor (uvježbala Nina Cossetto) bili su očigledno besprijekorno dotjerani i uigrani. Pa ipak to nije bilo – to. Nastojeći biti objektivan prema Puccinijevoj glazbi, da se ne prijeđe granica prema melodrami, maestro Bareza postavlja, sebi i glazbenicima, stanovit odmak. On posvećuje veliku pažnju detaljima, želi pročistiti nataloženu rutinu u izvedbi. Doduše, kod nas se rutina nije mogla nataložiti jer djelo u Zagrebu nije izvođeno gotovo šest desetljeća, a i u drugim hrvatskim kazalištima rijetko je bilo na sceni.

Izvedbi se ne može zanijekati velik raspon dinamičke izražajnosti, s velikim, dramatskim crescendima i vrhuncima u ključnim prizorima: ansamblu Rosetta! … Eh! Che aria! i finalu trećeg čina Presto! In fila! te ariji Sola, perduta, abbandonata, što su bili impresivni operni trenuci. I intermezzo, koji je počeo u neočekivano široku tempu, narastao je do dimenzije koja čistom glazbom donosi tragiku djela.

Izostao je zanos Puccinijeve fraze što izvire iz bogate agogike i akcentuacije teksta. Nije Puccini uzalud bio neumoljiv prema libretistima jer, unatoč simfonijskom talentu, njegova glazba izvire iz riječi, od lapidarnih zborskih ulomaka koji crtaju atmosferu do ključnih arija. Kada protagonisti nisu toliko vješti da sami mogu to izraziti, važna im je potpora dirigenta, a i redatelja, da ih ne ometa u prirodnom toku muziciranja. Unutarnja, urođena i iskrena muzikalnost pjevačâ ne smije se zatomiti, da pjevaju jedno, a prisiljeni su činiti nešto drugo. Zato naposljetku izostaje poenta i doživljaj te pripovijesti o nesretnoj ljubavi, a ne o prostituciji i mafiji povezanoj s klerom.

Sopranisticu Rebeku Lokar upoznali smo početkom sezone kao izvrsnu Helenu u Sicilijanskoj večernji, gdje je blistavo savladala paklene izazove te uloge. Pjevačica vrlo lijepa glasa, sposobna za najteže izazove dramskog repertoara, oduševljava lakoćom kojom ostvaruje Manon, dinamičkim rasponom od finih piana do punih, snažnih tonova te atraktivnim visinama.

Tenor Renzo Zulian kao Des Grieux, koji ove sezone spašava zagrebačku tenorsku situaciju, također je pouzdan pjevač kojega se može rado slušati, ali nitko od solista nije mogao ostvariti suvisle likove, uključujući Sinišu Hapača kao Lescauta te Ozrena Bilušića, Ivu Gamulina, Alena Ruška i Tenu Lebarić Rašković u ostalim ulogama.

Za usporedbu i, možda, za utjehu: Manon Lescaut u Rijeci prije četiri godine, u režiji Janusza Kice, bila je – još gora.