Kako se štite ideološki narativi?

Naravno, nitko od, na portalu Jutarnjeg lista, samopozvanih komentatora filma nije pogledao novi Sedlarov film pa odlučio dati argumentiranu i upućenu kritiku, već svoje misli o filmu oblikuje prema članku koji je jasno obojen naučenom verzijom „dogmatske istine“ o Jasenovcu.

Stoga se ovdje valja osvrnuti na sam članak, objavljen pod naslovom Sedlar i Hitrec u novom filmu tvrde „Partizani su u Jasenovcu ubili više ljudi nego ustaše“, upravo zato što vrvi očiglednim znakovima ideološke obojanosti. Krenimo redom. Članak započinje navodom da se na prikazivanju filma okupilo „šaroliko društvo“, što je mlak i očit primjer pejorativnog umanjivanja važnosti osoba koje su došle pogledati film. Jer slijedi nabrajanje „desnih prvaka“, pri čemu je navedeno šest osoba uz konstataciju da je ministar kulture Zlatko Hasanbegović dobio najveći pljesak od okupljenih, što se valjda treba protumačiti kao „evo pogledajte kakve su se to moralne nakaze okupile kad plješću Hasanbegoviću“, inače cijenjenom i uvaženom hrvatskom povjesničaru. Naposljetku, autor je „iznenađen“ pojavom izraelske veleposlanice te zaključuje da ona jadna ne zna razmišljati svojom glavom pa i ne zna spačku koju su joj smjestili „desničarski prvaci“. Možemo se praviti glupi i reći da u ovoj autorovoj konstataciji ima elemenata mizoginije, kao i antisemitizma, ali je bit da je ovdje riječ isključivo o predodređenom autorovu stavu o filmu koji se prikazuje, koji sukladno tome brani da se na tom „desničarskom derneku“ pojavi bilo koja osoba koja se a priori ne može okarakterizirati (oblatiti) kao „ustaški fašistoidni desničar“.

Nadalje, sljedeća tvrdnja o „povijesnoj mantri suvremene hrvatske desnice“ nije argumentirana kritika filmu, štoviše, niti se odnosi na taj film (o kojem se u tekstu navodno radi), nego je posve osobni sud Vlade Vurušića o generalnim kretanjima hrvatskog društva. Temeljna funkcija te tvrdnje jest pripremiti teren za difamiranje Sedlarova filma na temeljima implicitnog i perfidnog pridavanja atributa onomu „što radi desnica“. Dakle, dosad smo utvrdili dvije stvari: 1. da je prikazivanje ovog filma bio „desničarski dernek“ i 2. da je naum tih desničara isključivo blaćenje partizana i opravdavanje ustaških zločina.

Dakako, tek sada, s dobro pripremljenim terenom, možemo se baviti analizom filma, smatra autor teksta. Slijedi opis navodne temeljne teze filma, za koji pošto sami nismo pogledali film, nemamo druge nego vjerovati autoru, jel’? U tom paragrafu film je i okarakteriziran kao „kontroverzan“ bez jasna razloga zašto je točno kontroverzan. Problem s tim paragrafom jest taj što se ovdje ponovno film ne demontira argumentima, niti se kritički sagledavaju argumenti izneseni u filmu, već se ponovno koristi implicitni dogmatizam kako bi se film diskreditiralo. Primjer toga: početak paragrafa tvrdi da, iako smo već utvrdili da filmom desničari pokušavaju umanjiti zločine NDH, čak ni oni ne mogu zanijekati „baš sav zločinački i poltronski karakter ustaškog režima“. Dakle, čak ni najokorjeliji desničari kojima je jedini cilj poricanje istina ne mogu poreći tu istinu. Dalje se navodi kako autori filma „opravdavaju zločine prethodnim zločinom Srba te kasnijim zločinima partizana“. Ova tvrdnja je logički besmislena jer bi to bilo kao da se opravdava rušenje Twin Towersa kasnijom invazijom na Irak (a ne obrnuto), ali ovdje ima svrhu difamirati autore kao očigledno ideološki zadojene nesposobnjakoviće koji ne znaju ni logički posložiti stvari.

Sljedeći paragraf donosi nam komentar „objektivnog“ promatrača Slavka Goldsteina. Iako, naravno nelogično, sam autor teksta naziva Goldsteina „napadnutim u filmu“, što implicitno znači da ne može biti ni prividno objektivan, svejedno ga uzima kao vrhovni objektivni autoritet. Naravno, zato što govori u prilog autorovim tezama iznesenim u tekstu. Goldstein ovdje govori o „svojoj sigurnosti“ o konstrukciji komunističkog logora u Jasenovcu, naravno bez ikakve referencije, argumenta ili bilo čega, a mi mu trebamo vjerovati na riječ jer je on „stručnjak“. Međutim, autor zna kojoj se publici obraća pa ne smatra nužnim ni objasniti eventualno neupućenima, tko je uopće Slavko Goldstein i zašto je relevantan za ovu priču. Osim što ga ovi desničari u ovakvom uratku „napadaju“. Dalje u paragrafu tekst se svodi na moraliziranje o osjećajima klanja te se autore proziva zašto pričaju o osjećajima klanja kod Srba, a ne kod ustaša, odnosno Hrvata, kao da su te teme dosad imale potpuno jednak tretman u historiografiji Jugoslavije, Srbije i Hrvatske te je u skladu s tim tobože potpuno nerazumljiv taj disbalans.

Idući paragraf donosi eksplicitno iskazane dokaze o dogmatizmu autora članka. Naime, pružanje konteksta prikazom zbivanja u Kraljevini Jugoslaviji („srpskog klanja Hrvata“) – što nikako nije nebitno za sve susljedne događaje, jer je modernim povjesničarima kontekst praktički sve, a NDH nije nastala na tabula rasa, nego iz već postojeće Banovine Hrvatske koja je postojala unutar okvira Kraljevine Jugoslavije te naravno u kontekstu Drugoga svjetskog rata i odnosa među Nijemcima, Talijanima, NDH i Kraljevine Jugoslavije – autor je nazvao „nekim uvodom u opravdanje onoga što je Srbe snašlo u NDH“. Time je očito da je kontekstualizacija događaja stran pojam autoru teksta. Nadalje, napominjući da je „blasfemično“ Srbe „spominjati gotovo kao kolateralne žrtve“, autor odaje svoj dogmatizam, jer je blasfemično riječ koja se rabi u religijskom kontekstu, s tim da autor sam priznaje da film ne spominje Srbe kao kolateralne žrtve, već gotovo kao kolateralne žrtve. Dakle, ovdje je autoru upitan dojam, a ne ikakva eksplicitna tvrdnja. Međutim, i to je dovoljno za pokušaj difamacije.

U sljedećem paragrafu autor ponovno promatra film kroz prizmu „opravdanja“, na što nedvojbeno utječe njegov predeterminirani stav. Tako za autora „uvoz rasnih zakona iz Njemačke“ nije činjenica, već je opravdanje u obranu Pavelića. Istim tokom misli, „rasni zakoni Kraljevine Jugoslavije“ za autora također nisu činjenica i kontekstualizacija vremena, već opravdanje „ustaških rasnih zakona“. Očigledno je da autora teksta ne zanima iznošenje činjenica ako ne sadržava moralni vrijednosni sud, i to po mogućnosti „ispravan“, istovjetan autorovu.

Zadnji dio teksta također gleda iznesene činjenice o položaju nekih Židova u NDH kroz prizmu opravdavanja „suštine zločinačkog ustaškog režima“. Činjenice da je dvadeset posto Židova preživjelo rat u NDH, da je Pavelićeva žena bila polu-Židovka, za autora teksta ne znače nikakvu dublju spoznaju da ni jedan događaj u povijesti nije bio crno-bijel, već je kompletna zbilja stvarnosti mnogo kompleksnija od onakve kakva se narativno prikazuje. Naravno, to nimalo ne čudi jer se potpuno kosi sa svjetonazorskim idejama autora teksta, Vlade Vurušića, jer on svijet promatra kroz potpunu dihotomiju crno-bijelo, ili ako baš hoćete, crno-crveno.

Za kraj poentira da je, na njegovo obavezno iznenađenje, čak i „zadojena, desničarska publika“, film nagradila tek mlakim pljeskom, što nedvojbeno, samo po sebi, govori koliko je loš taj propagandistički uradak. Međutim, ovaj tekst jedino može poslužiti kao još jedan u nizu eklatantnih primjera lošeg, ideologiziranog novinarstva u Republici Hrvatskoj.