Je li ideja velike Srbije besmrtna?

Prvostupanjsko vijeće Međunarodnoga kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (MKSJ) 31. ožujka oslobodilo je (se) egzibicionističkoga četničkog vojvodu/e Vojislava Šešelja. Naznake oslobađajuće presude i namjere Suda da se otrese egzaltiranoga bolesnika svakako su bile prepoznatljive već prije više od dvije godine prilikom njegova puštanja na privremenu slobodu zbog zdravstvenih razloga, a bez ikakva zahtjeva s njegove strane. Tijekom prvostupanjskoga postupka – koji je prema svim standardima uređenih država, uključujući svakako i one uspostavljene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, trajao apsolutno predugo, više od trinaest godina – Šešelj je, s obzirom na ono za što ga se optužuje (sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu poticanjem na počinjenje najtežih međunarodnih zločina i samostalnim izvršenjem zločina javnom i izravnom difamacijom nesrpskog stanovništva te pozivom na njegovo protjerivanje) vjerojatno odležao većinu kazne koja bi mu bila odmjerena da je proglašen krivim ili barem njezine dvije trećine (nakon čega se osuđenici redovito puštaju na slobodu).

Za razliku od Međunarodnoga vojnog suda u Nürnbergu (slučaj Streicher), odnosno Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (tzv. medijski ili slučaj Nahimana), koji su se upustili u detaljnu raspravu o zločinu poticanja na počinjenje genocida, odnosno ulozi propagande u počinjenju najtežih međunarodnih zločina, ovo je pitanje pred MKSJ, do otvaranja slučaja Šešelj, bilo raspravljano tek vrlo sporadično. Slučaj Šešelj tako je prvi slučaj pred MKSJ u kojem je sama bit spora bilo pitanje detaljnog tumačenja sadržaja i pravne kvalifikacije poticanja na počinjenje najtežih međunarodnih zločina u oružanom sukobu na području bivše SFRJ. U kontekstu ranijih presuda MKSJ-a slučaj Šešelj činio se stoga kao dobra prilika za pomnu analizu sadržaja i pravnog tumačenja zločinačko-huškačkog ili propagandnog djelovanja kao bitnog sastavnog elementa udruženoga zločinačkog pothvata pokrenuta u svrhu stvaranja etnički čiste srpske države, kao i uspostave pravnih standarda u tom području, pa u određenoj mjeri i kao prilika za pomnu analizu i razgradnju doktrinarne podloge tog pothvata. Istodobno, raspravno se vijeće u ovom sporu, posebice imajući u vidu ranije brojne presude MKSJ-a kojima je detaljno utvrđen činjenični i pravni okvir oružanog sukoba na području bivše SFRJ, tako i one Međunarodnog suda, niti u kojem slučaju nije nalazilo pred istim zadatkom s obzirom na opći kontekst, uzroke i posljedice navedenog sukoba u kojem se poticanje odvijalo. Unatoč tomu, raspravno se vijeće upustilo u pokušaj utvrđivanja uzroka i posljedica oružanog sukoba na području bivše SFRJ de novo i potpuno suprotno svim ranijim presudama MKSJ-a, uspostavivši na taj način temelje za ekskulpaciju okrivljenika i vlastitu oslobađajuću presudu. Tako je suradnjom većine u raspravnom vijeću i optuženoga tragikomičnog vojvode, gore spomenuta prilika MKSJ-a (zasad) propuštena, a sam se slučaj pretvorio u vlastitu suprotnost.

Odbacivanje utvrđenih činjenica

U prvom slučaju u kojem se uopće (sporedno) bavio optužbom za zločine protiv čovječnosti počinjene poticanjem – slučaju Kordić – MKSJ je zaključio kako poticanje samo po sebi nije zločin protiv čovječnosti s obzirom da takva radnja nije izrijekom navedena u čl. 5. Statuta MKSJ-a (čl. 6. Statuta izrijekom je inkriminirano jedino „izravno i javno poticanje na počinjenje genocida“) niti je dijelom međunarodnog običajnog prava niti je takvo djelovanje iste ili približne težine kao ostali čini izrijekom podvedeni pod zločin protiv čovječnosti (primjerice ubojstvo, stavljanje u robovski odnos, zatočenje, mučenje ili silovanje). Ipak, u slučaju Kordić, kao i u ostalim slučajevima kada se bavio odgovornošću za poticanje MKSJ je isto tumačio kao pomaganje u izvršenju pojedinih zločina inkriminiranih Statutom MKSJ-a, odnosno uglavnom je smatrao nužnim prethodno utvrditi vezu između poticanja i konkretnoga zločinačkog rezultata, uključujući i zločine protiv čovječnosti (slučaj Brđanin) ili pak transformaciju sama poticanja u neki od inkriminiranih zločina, primjerice ratni zločin (slučaj Galić). U tom kontekstu očigledno je da je u dosadašnjim presudama MKSJ-a poticanje i dalje više oblik odgovornosti (pomaganje u počinjenju zločina) negoli zasebno kazneno djelo. Konačno, važan dio uspostave pravne kvalifikacije i tumačenja pojma poticanja unutar jurisprudencije MKSJ-a proizlazi dakako i iz presuda Suda utemeljenih na odgovornosti utvrđenoj za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. U tom smislu svakako treba istaknuti kako je MKSJ zločinačko-huškačku propagandu u određenom broju slučajeva (Stakić, Krajišnik, Martić, Gvero), u ovom ili onom obliku, smatrao važnim sastavnim dijelom zločinačkih planova usmjerenih na progon civilnoga stanovništva provedenih uz počinjenje najtežih međunarodnih zločina.

Dakle, ono što u ovoj presudi treba izazvati posebnu pozornost Republike Hrvatske, mnogo veću od iznenađujućeg oslobođenja Vojislava Šešelja, jest niz kontekstualnih utvrđenja na kojima je raspravno vijeće zasnovalo presudu, odnosno potpuno odstupanje raspravnog vijeća od činjenično-pravnog narativa utvrđena ranijim presudama pred MKSJ-om u svezi s agresijom na RH. Izjava šefa srbijanskoga pravnog tima u sporu o genocidu između Republike Hrvatske i Republike Srbije okončanog 2015. o tome kako je „Sud ovom presudom demonstrirao koliko je važan za ukupne odnose u regiji“ stoga se više čini ne kao zvono koje zvoni na uzbunu, nego prije kao znak da je Hrvatska to zvono prespavala.

Stvaranje Krajine i Republike Srpske – legitimno?

U svojim razmatranjima u slučaju Šešelj raspravno je vijeće pošlo od čvrstog uvjerenja kako plan „velike Srbije“ koji je zastupao Vojislav Šešelj nije i načelno ne može biti apriori kriminalan, već je u potpunosti politički plan, pridodavši tomu i uvjerenje o pogrešnosti stava tužiteljstva prema kojem bi provedba tog plana neizbježno uključivala počinjenje najtežih međunarodnih zločina. Upravo je ta teza raspravnog vijeća, kako sa zadovoljstvom napominje navedeni šef srbijanskog pravnog tima, također jedna od glavnih teza koju je zastupao srbijanski pravni tim u sporu o genocidu. Tako vijeće dalje zaključuje kako je samo vrlo ograničeno tumačenje konteksta oružanoga sukoba na području bivše SFRJ, koje ne vodi računa o prethodnom odcjepljenju (upravo je odcjepljenje /secesija/ pojam koji koristi vijeće) Republike Hrvatske i BiH od SFRJ, moglo dovesti do pogrešnog zaključka o stvaranju Republike Srpske u BiH i tzv. Republike Srpske Krajine u Republici Hrvatskoj kao rezultata udruženoga zločinačkog pothvata usmjerena na stvaranje etnički čiste srpske države. U tom kontekstu, nataknuvši naočale Ljubomira Tadića i Dobrice Ćosića, raspravno vijeće sukob na području bivše SFRJ i popunjavanje JNA, jedinica teritorijalne obrane i drugih paravojnih formacija na području Republike Hrvatske i BiH srbijanskim dragovoljcima vidi ponajprije kao apsolutno opravdane ratne napore usmjerene na legitimnu obranu srpskih interesa „na područjima koja su tradicionalno srpska“, odnosno – na očuvanje Jugoslavije. U skladu s navedenim, ni tijesna suradnja između Savezne Republike Jugoslavije i Srba u Hrvatskoj i BiH ne može biti protuzakonita ili usmjerena na počinjenje bilo kakva zločina ili apriori rezultirati njime.

U tom kontekstu raspravno vijeće nije bilo kadro sa sigurnošću utvrditi ni postojanje raširenog i sustavnog napada srpskih snaga na nesrpsko stanovništvo u velikim područjima Republike Hrvatske i BiH, uključujući Vukovar, ni vezu između nasilnih čina i odlaska civila, prihvativši nasuprot tomu tumačenje prema kojem su civili samostalno napuštali područja ratnih operacija ili druga područja kako bi potražili zaštitu iz „lokalnih ili privatnih razloga“, pri čemu su autobusi kojima se koristila srpska strana da bi ih deportirala s navedenog područja zapravo bili humana pomoć civilima, a ne njihovo prisilno iseljavanje. Unutar takva tumačenja, vijeće također nije bilo kadro nedvojbeno utvrditi bilo kakvo uništenje gradova, sela ili kuća koje ne bi bilo opravdano vojnom potrebom ili pak vojnom potrebom neopravdano namjerno uništenje vjerskih i obrazovnih ustanova. I konačno, vezano specifično uz Šešeljeve javne nastupe, čak i u rijetkim slučajevima gdje je pomnom analizom ustanovilo kako je ipak riječ o govorima koji znače poziv na protjerivanje i nasilno preseljenje Hrvata (govori u srbijanskoj skupštini 1. i 7. travnja 1992), pri čemu se predsjednik vijeća Antonetti suprotstavio takvu shvaćanju većine, vijeće je istodobno zaključilo kako je zapravo riječ o iznošenju alternativnoga političkog programa s obzirom na službenu srbijansku politiku, stvarna mogućnost čijeg provođenja je bila zanemariva te ne uspijeva utvrditi uzročno-posljedičnu vezu između navedenih govora i počinjenih zločina. Ukratko, i nakon što se činilo da je činjenično-pravni narativ o uzrocima, tijeku i posljedicama oružanog sukoba na području RH pred MKSJ nedvojbeno i konačno utvrđen, ova presuda je ostvarenje, za Hrvatsku, najcrnjeg predvidivog (i do sada apsolutno neprimjenjivanog) scenarija, uključujući, između ostalog, tumačenje raspada SFRJ zakonitom obranom interesa srpskog naroda na tradicionalno srpskim područjima, te tumačenje zločinačko-huškačkog poticanja na etničko čišćenje radi uspostave etnički čiste srpske države – potporom zakonitom ratnom naporu?!

Agresija na neovisnu državu

Iako ni nakon ponovljenoga čitanja – ili možda tek nakon njega – nije sasvim lako hladne glave sagledati sve gornje travestije raspravnog vijeća kojih se ne bi posramila ni bivša a ni sadašnja Akademija nauka i umetnosti, i za koje se do prije koji dan činilo da su ostale daleko iza nas, možda ih je, bez ulaženja u veliku polemiku, najbolje jednostavno suprotstaviti postojećim presudama MKSJ-a, Međunarodnog suda, uravnoteženoj stručnoj literaturi te stavovima mjerodavnih međunarodnih institucija.

U tom kontekstu, temeljno utvrđenje raspravnog vijeća na kojem ono zasniva svoj načelni stav prema oružanom sukobu na području bivše SFRJ, a prema kojem je plan stvaranja „velike Srbije“, kako ga je zagovarao Vojislav Šešelj, u načelu politički, a ne kriminalni plan, teško da bi izdržalo bilo kakav test. Naime, posve je nerazumljivo kako je ideja, koja je od samih začetaka podrazumijevala upletanje u unutarnje stvari susjednih država i stvaranje zajedničke srpske države na svim prostorima na kojima žive Srbi izmjenom postojećih granica ili podjarmljivanjem susjednih naroda, ikada, a posebice kako bi nakon 25. lipnja 1991. – kada je Republika Hrvatska proglasila vlastitu suverenost i samostalnost – odnosno 8. listopada iste godine – kada je Republika Hrvatska, nakon tromjesečnoga moratorija, definitivno i bespovratno prekinula sve državnopravne sveze sa SFRJ – mogla biti provedena političkim ili mirnim putem!? U tom je kontekstu polazište raspravnoga vijeća u tumačenju ideje „velike Srbije“ izravno suprotno brojnim utvrđenjima koja su u svezi s oružanim sukobom na području bivše SFRJ, uključujući Republiku Hrvatsku, donijela mjerodavna međunarodna tijela i institucije, a posebice, primjerice, Badinterova komisija.

Kao datum stjecanja neovisnosti i samostalnosti Republike Hrvatske ta Komisija tako navodi 8. listopada 1991, pri čemu izrijekom ističe kako dotadašnje republičke granice postaju granicama priznatim međunarodnim pravom. Opće međunarodno priznanje Republike Hrvatske, koje je vrlo brzo uslijedilo, svakako je deklarativna potvrda navedenoga tumačenja. U skladu s navedenim, svaku akciju nakon navedenoga datuma, uključujući i bujanje kancerogene tvorevine na hrvatskom državnom prostoru – tzv. Republike Srpske Krajine – usmjerenu protiv Republike Hrvatske, njezine cjelovitosti i teritorijalnog integriteta, očigledno nije moguće smatrati ničim drugim nego zločinom agresije u čijem su izvršenju, kako je utvrdio MKSJ, počinjeni i brojni najteži međunarodni zločini.

Jednako tako, upravo zapanjujuće zanemarivanje pravnog i činjeničnog supstrata utvrđena presudama MKSJ-a koje su se bavile oružanim sukobom na području Republike Hrvatske uistinu je bez ikakva presedana unutar MKSJ-a. Naime, više je nego uobičajeno (iako ne i obvezujuće) da se presude mjerodavnih vijeća pozivaju na ranije presude MKSJ-a, odnosno upravo na njima temelje, pridonoseći tako određenosti, dosljednosti i vjerodostojnosti rada MKSJ-a. Usto, raspravno vijeće također nije smatralo potrebnim obratiti bilo kakvu pozornost ni na presude Međunarodnog suda o genocidu između BiH i Republike Srbije, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, koje se u velikom djelu zasnivaju upravo na neosporenim činjeničnim utvrđenjima MKSJ-a – što se, inače, u međunarodnoj sudskoj praksi smatra uobičajenim postupkom kojim se olakšava rad mjerodavnoga suda. Nasuprot svemu tomu, raspravno vijeće u slučaju Šešelj u svojim je razmatranjima konteksta oružanoga sukoba na području bivše SFRJ došlo do potpuno suprotnih činjeničnih i pravnih utvrđenja onima do kojih su došla sva mjerodavna raspravna i žalbena vijeća MKSJ-a koja su se prije njega bavila istim pitanjem.

Tako su u svezi s oružanim sukobom na području Republike Hrvatske ranija vijeća nedvojbeno utvrdila postojanje udruženoga zločinačkog pothvata (primjerice slučaj Babić), pa i izrijekom pobrojala sudionike tog pothvata, uključujući Vojislava Šešelja, Slobodana Miloševića, Blagoja Adžića, Veljka Kadijevića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Franka Simatovića, Jovicu Stanišića i neke druge (primjerice slučajevi Martić i Stanišić/Simatović), usmjerena, između ostalog, na stvaranje etnički čiste srpske države protjerivanjem Hrvata i ostaloga nesrpskog stanovništva s otprilike trećine područja Republike Hrvatske počinjenjem najtežih međunarodnih zločina (poduprto i izričitim priznanjem Milana Babića).

Ranija vijeća također su utvrdila postojanje raširenih i sustavnih napada na nesrpsko stanovništvo kao konstitutivni element zločina protiv čovječnosti u svim onim presudama vezanim uz oružani sukob na području Republike Hrvatske u kojima je počiniteljima presuđeno i za zločine protiv čovječnosti. Konačno, ranija vijeća u svim su slučajevima vezanim uz sukobe na području Republike Hrvatske također nedvojbeno utvrdila i masovna i sustavna razaranja gradova i sela te uništenje imovine potpuno neopravdano vojnom potrebom.

Nadalje, čak i unutar „novoga konteksta“ sukoba na području bivše SFRJ koji je uspostavilo raspravno vijeće, presuda u slučaju Šešelj sadrži niz gotovo nevjerojatnih zaključaka koji ostavljaju dojam krajnje neinformiranosti članova raspravnog vijeća (u što je teško povjerovati) ili pak malicioznoga cinizma (što je teško prihvatiti). Tako, primjerice, vijeće ne vidi vezu između Šešeljeva govora u Hrtkovcima u kojem je pročitao popis obitelji koje se moraju iseliti iz tog srbijanskog mjesta i činjenice da je do kraja rata iz njega (prethodno u velikoj mjeri naseljena Hrvatima), iselilo više od sedamsto osoba, i to s obzirom da Šešelj nije bio izravno uključen u ugovore o razmjeni kuća koje su Hrvati sklapali sa Srbima te vijeće nije moglo utvrditi izravno uzročno-posljedičnu vezu između Šešeljeva govora i iseljavanja Hrvata?! Također je zapanjujuća tvrdnja vijeća kako Šešeljev poziv na „čišćenje BiH od pogana ili balija“ nije moglo protumačiti isključivo kao poziv na etničko čišćenje, već je ostavilo mogućnost da je riječ i o njegovu aktivnom sudjelovanju u ratnom naporu galvanizacijom srpskih snaga te ga stoga ne smatra odgovornim za odlazak tih osoba iz BiH, kao uostalom i zaključak da se već iz činjenice da su se, osim Srba, naoružavali i Hrvati i Bošnjaci, može zaključiti da se radilo o ratu sviju protiv svih, a ne o provedbi zločinačkoga plana protjerivanja ne-Srba. Treba li uopće isticati da vijeće Šešeljeve govore u Vukovaru 12. i 13. studenog 1991. u kojima je obećao da ni jedan ustaša iz Vukovara neće izići živ smatra podizanjem morala srpskim trupama, a nikako pozivom na bespoštedni pokolj. 

Konačno, spomenimo kratko i uistinu neobičan način na koji se raspravno vijeće u samoj presudi pretjerano bavilo radom tužiteljstva u ovom slučaju ne štedeći ga kritike čak do mjere da se gotovo čini kako vijeće i tužiteljstvo posredovanjem ovog postupka vode neki svoj privatni rat. Je li i u kojoj mjeri predsjednik vijeća Antonetti uistinu privatizirao slučaj demonstrirajući vlastitu nadmoć nad tužiteljstvom teško je reći, ali to bi svakako do kraja banaliziralo ovaj ionako ridikulozan postupak, pa donekle i rad čitavog Suda.

Presuda Šešelju kao incident

Treba se nadati da će tužiteljstvo u pripremi žalbi koju je mlako najavilo daleko nadmašiti sve naše gornje opaske te istodobno obratiti pozornost na kritike vijeća, koliko god one tendenciozno ili neutemeljeno izgledale – uključujući svakako i onu o lošem upravljanju postupkom, nedovoljnoj preciznosti u nastupu (uporaba tzv. catch-all prakse optuživanja) ili zapaženim dokazima tijekom postupka o zločinima koji nisu obuhvaćeni optužnicom. Uz navedeno, dobar temelj za započinjanje rada na žalbi svakako će biti i izdvojeno mišljenje preglasane sutkinje Lattanzi. Imajući u vidu dinamiku rada MKSJ-a (Mehanizma za međunarodne tribunale) i dosadašnje trajanje postupaka, kao i zastrašujuće (valjda) debatne sposobnosti Vojislava Šešelja – kojem svakako treba poželjeti dug život i dobro zdravlje – teško je vjerovati da će ova presuda uskoro doživjeti svoju preinaku. Ipak, čak ako se to i ne dogodi, postoje svi razlozi da se ona promatra kako puki jurisprudencijski incident vrlo ograničena utjecaja na dobro utvrđenu i koherentnu praksu MKSJ-a s obzirom na oružani sukob na području Republike Hrvatske. U ovom bi trenutku Republika Hrvatska svakako trebala tužiteljstvu pružiti svu moguću potporu u svrhu vraćanja ovog postupka na u ranijim presudama utvrđen činjenično-pravni kolosijek, što bi se svakako podudaralo i s temeljitim pripremama za mogućnost da se i sama eventualno uključi u žalbeni postupak u svojstvu prijateljice Suda te pomogne ukazati na sve mjerodavne činjenične i pravne nedostatke presude.

Ako na trenutak zaboravimo kako ­Haški sud sudi isključivo pojedincima, mogli ­bismo pomisliti kako se Republika Srbija u ovom postupku de facto nalazila između žrvnja – osude Vojislava Šešelja za udruženi zločinački pothvat na čelu s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i uz sudjelovanje drugih visokih vojnih dužnosnika Republike Srbije (potvrda čijeg postojanja bi svakako mogla imati određene posljedice i za samu Republiku Srbiju) – i nakovnja – Šešeljeva oslobođenja, povratka u Srbiju i nastavka javnoga političkog djelovanja u kojem svakodnevno podsjeća cijelu Srbiju na ono odakle je potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća krenula, što je u neuspjelom nastojanju ka ostvarenju vlastitog „političkog cilja“ sve počinila te kako se od toga cilja ni do današnjega dana nije ni najmanje odmaknula. Upravo tako i danas, kada su Šešeljevi najbliži sudionici u zajedničkom „ratnom naporu“ koji trenutno vode suvremenu Srbiju preobukli kapute, vojvoda s „izuzetno visokim stupnjem inteligencije“, kako će se sam sebe opisati tijekom haškoga procesa, nastavlja svoj ceterum censeo (što neke doduše navodi da posumnjaju u tu njegovu tvrdnju). U tom je kontekstu Vojislav Šešelj najbolji izvidnik i informator kojega Republika Hrvatska može poželjeti u vlastitom susjedstvu, a nikako politički redikul ili poludjeli velikosrbin, kako bi se nekomu naivcu možda moglo učiniti. Vojislava Šešelja mnogo je korisnije imati na terenu negoli u haškom ili bilo kojem drugom zatvoru.

Konačno, sa Šešeljem ili bez njega – srbijanska politika prema vlastitom susjedstvu ostaje ista – tamo je „ideja velike Srbije (još) besmrtna“. Kada međutim i MKSJ to potvrdi u vlastitoj presudi, nad tom se tvrdnjom valja ponovno zamisliti.