Ispovijed na frizerskom stolcu

Nekoć (osamdesetih) bila je društveno poželjna segregacija kad su posrijedi frizerski saloni. Muškarci su imali svoje brijačnice, a žene frizerske salone. Danas se svijet raspolovio na muškarce koji mašinicom briju glavu, pa im brijač / frizer ne treba i na one koji pohode frizerske salone koje vode žene. U tim su salonima žene i glavni klijenti, no, čim muškarac stupi na to žensko tlo, da se ošiša, zamukne bilo koji intimniji razgovor i žene većinom postavljaju pitanja ili slušaju muške lamentacije. Da je brijačnica mjesto susreta, otkrio je još slavni Brico Miljenka Smoje svojim: „Neću politiku u moju butigu“ u Velom mistu.

U mikrokozmosu ženskog salona reflektiraju se životne promjene protagonistica  / Snimio Dražen Krešić

Američki dramatičar  Robert Harling 1987. napisao je dramu koja se odvija u ženskom salonu američkog juga: Čelične magnolije. Svi su likovi žene. Samo dvije godine poslije snimljen je istoimeni film, u kojem se, istina, pojavljuju muškarci, ali glume nebitne uloge. Sedam žena, različitih društvenih slojeva, susreću se u frizerskom salonu i na valu „neću politiku u moju butigu“ vode dijaloge o svojim životima, s mnogo humora, ali i tuge. Komedije završavaju tamo gdje tragedije počinju, vjenčanjem, no Čelične magnolije započinju vjenčanjem, a završavaju smrću.
Svježe udana mladica Shelby (Katarina Arbanas) ne želi ostati samo žena svog muža, nego želi postati i majka svog djeteta, no rizik je golem. Ima takav oblik dijabetesa da začećem ugrožava i svoje i zdravlje djeteta. Središnji je lik još jedna majka, to je Shelbyna majka M’Lyn. Ponijela ju je strpljivo, s mnogo detalja i glumačkog mara Sunčana Zelenika Konjević.

Sunčana Zelenika Konjević nije se utekla ni u najmanjoj mjeri filmskom tumaču svoje uloge: Sally Field. Oblikovala je posve novu majku koja daruje bubreg kćeri kako bi ona mogla podići svoje dijete. Svih sedam veličanstvenih žena ovoga komada, s Mirjanom Sinožić na čelu, pokazuje kako se humorom boriti protiv smrti i kako su međuljudski odnosi mnogo važniji nego odnosi među državama i nacijama. Redateljica Barbara Rocco, i sama izvrsna glumica, u samo četiri tjedna stvorila je dosljednu i jasnu predstavu izvlačeći maksimum glumačke snage iz svojih akterica svih dobi. Slijedila je naputak dramatičara i između publike i glumaca te u podrumu HNK-a Varaždin oblikovala zamišljeno zrcalo frizerskog salona, prozirno za gledatelja koji zaviruje u svijet u kojem ne vrijede pravila patrijarhata i u kojem žene otvoreno ogoljuju odnose s muškim svijetom. No skladni međusobni odnos žena, posve različitih socijalnih slojeva i dobi, mnogo je bitniji. Vjenčanje i potom rođenje djeteta nešto je u čemu sve sudjeluju. Buduća majka ima brojne pouzdane pomagačice, a empatija je tih žena, njihova sposobnost za suosjećanje, temelj  društvenih odnosa, vjerojatno i naših, ma koliko mi šutjeli o tome.

 Potresna Katarina Arbanas, mlada glumica početnica, suočena s vrlo ozbiljnim komadom, ostvarila je u ulozi Shelby samozatajnu, a zato i čvrstu i snažnu ulogu. U duetima s Majkom, ostvarila je niz žustrih dueta. U sat i pol, koliko traje predstava, napravila je najveći luk, od vrckaste adolescentice do zabrinute majke i supruge koja publici naočigled, malo-pomalo, umire. Smrt u frizerskom salonu, smijeh u suzama...
I Gordana Slivka kao divlja Ouisier posve je zanemarila veličinu Shirley MacLaine, koja u filmu tumači njezinu ulogu, i napravila posve novu ulogu sličnu Ani Četiri Pištolja. Dokazala je da tako oblikovan lik, svojim tjelesnim i glasovnim volumenom, s potpunim opravdanjem može vladati scenom i uvjerljivo služiti interesima predstave. Kao i Mirjana Sinožić te ostale akterice, pokazala je kako nije impresionirana svjetskim veličinama i kako u malom podrumskom formatu može konkurirati najvećima.

Irena Tereza Prpić, jedna od onih prekarnih suvremenih radnica koje su na osposobljavanju uz rad na godinu dana, zablistala je, nadamo se ne kao zvijezda padalica, već kao glumica kojoj će ovaj početak biti tek temelj na kojem će graditi buduće uloge i glumačku dugovječnost. Irena je u ulozi Annelle dobila prigodu da odigra jedan lik, ali taj lik također tijekom predstave mijenja društvene uloge, pa ona od šiparice postaje bogomoljka, od bogomoljke brižna majka, a sve je to ostvarila prvo izvana, očuđujućim promjenama  uz nenaknadivu pomoć besprijekorne kostimografkinje Žarke Krpan. Potom nas je s nekoliko krotkih i jednostavnih tjelesnih i glasovnih transformacija uvjerila da taj lik nije samo bilješka na dramatičarovu papiru, već ta žena ima svoj bogat i dug život u trodimenzionalnom svijetu kazališta i stvarnosti.

Brico ovoga komada jest Sara Stanić, u ulozi Truvy. Još jedna blistava prekarna radnica koja za skromnu svotu, ali zajamčenu barem godinu dana, daruje publici neponovljiv lik djevojke i žene s američkog Juga. Pokazala je, u ulozi koju na filmu glumi lutkasta Dolly Parton, da može gotovo sve. Razbijajući zabludu o površnosti takvih žena i malograđanske Amerike pokazala je kako njezino glumačko biće, pa zato i njezin lik, dišu i žive erosom natopljen, pun  i snažan život. U njezinu se salonu, pred njezinom Truvy, ne smije plakati. Ali suzama je okupan ovaj komad.
Humorom te žene, supruge potomaka gubitnika velikoga građanskog rata, osvajaju pozornicu i iznose na scenu jedinog bitnog muškarca ove predstave, a to je sam dramatičar. Dobro, budimo posve dosljedni, pouzdan i vješt scenograf Sanjin Rožić malog je „Rogoza“ učinio uvjerljivim mjestom za ovu predstavu, a iako nije naveden glazbeni suradnik, pohvaljujemo ga, jer je glazba, a to su skladbe osamdesetih godina 20. stoljeća, izvrstan osmi partner glumicama.

Barbara Rocco ovom predstavom sedmi put dokazuje kako vrhunska glumica može biti i vrhunska redateljica. Gdje to uopće počinje, a gdje prestaje glumac / redatelj. Kao i filmski redatelj i ona je napravila izvrsnu predstavu već u trenutku kad je za nju napravila idealnu podjelu koja svjedoči kako HNK Varaždin i dalje zaslužuje svoje ime i da se i dalje odlikuje jednim od ponajboljih ansambala u Hrvatskoj.

Osim drame, filma, ove predstave, Čelične magnolije uspješno su zaživjele i kao televizijska serija s odličnim afroameričkim glumicama. I to je dokaz da, iako strogo lokaliziran, komad progovara o univerzalnim, svevremenskim temama koje se tiču svakoga čovjeka, odnosno svake žene i svakog muškarca.