Hrvatska arheologija za svjetsku javnost

U proljeće 2014. ugledni talijanski izdavač Arnoldo Mondadori Editore S.p.A. objavio je knjigu Mirjane Sanader Dalmazia una provincia Romana sull’Adriatico. Knjiga je izašla u seriji Roma el’impero kao petnaesta u nizu monografija posvećenih rimskim provincijama.

Rekli bismo na prvi pogled: još jedna knjiga o rimskoj Dalmaciji, ali prvi pogled vara, jer to je prva knjiga o rimskoj provinciji Dalmaciji iz pera nekoga hrvatskog autora u kojoj je dan pregled cijele provincije tijekom cijele njezine antičke povijesti do kasne antike i prva koja je izašla na svjetskom jeziku kod stranog izdavača.

I knjige o Dalmaciji iz pera stranih autora rijetke su – dovoljno je citirati monografiju J. J. Wilkesa Dalmatia (1969), koja je godinama bila referentna točka za antičku povijest i arheologiju ovih krajeva, bez obzira na ozbiljne prigovore koje su upućivali domaći arheolozi koji su se bavili rimskom arheologijom u provinciji Dalmaciji. Ali, kako je vrlo često znao reći Marin Zaninović, Slavica non leguntur. O antičkom nasljeđu rimske provincije Dalmacije u široj europskoj javnosti nije se znalo dovoljno iako su generacije izvrsnih stručnjaka ostavile sjajne nalaze i zaključke u domaćoj i stranoj literaturi.

Knjiga Mirjane Sanader Dalmazia una provincia Romana sull’Adriatico prijevod je njezine monografije Dalmatia koja je 2009. objavljena u bogatoj arheološkoj izdavačkoj djelatnosti Phillipa von Zaberna iz Mainza. Napomenimo da je bilo potrebno mnogo truda i zalaganja da neki hrvatski arheolog, u ovom slučaju arheologinja, stekne takvu reputaciju koja bi mu/joj omogućila da izdavačka kuća veličine i ugleda Philippa von Zaberna naruči od nje za svoju seriju Orbis provinciarum monografiju o provinciji Dalmaciji i tako omogući hrvatskom autoru da iznese rezultate hrvatske arheologije pred zainteresiranu svjetsku stručnu javnost.

Granice Dalmacije

Knjiga Dalmazia una provincia Romana sull’Adriatico počinje uvodom o svima onima koji su pisali o Dalmaciji, počevši s Konstantinom Porfirogenetom u 10. stoljeću i Tomom Arhiđakonom u trinaestom. Govori o Marku Maruliću i njegovu skupljanju antičkih natpisa, ali i o Robertu Adamu, koji je izdao Ruins of the Palace of Emperor Diocletian at Spalato in Dalmatia, i nezaobilaznom Albertu Fortisu, čiji je Viaggio in Dalmazia tiskan 1774. Stranim je čitateljima trebalo predstaviti i povijest i osnivanje hrvatskih muzeja i časopisa, kao i putovanja velikog Augusta Mommsena dok je skupljao građu za svoje monumentalno djelo Corpus inscriptionum Latinarum.

Poseban dio uvoda čini zemljopisni položaj i granice provincije Dalmacije. Dok mislimo da znamo barem to gdje se provincija nalazila, već na samu početku ulazimo u problematično područje. Svi će se složiti da se provincija prostirala od Jadranskog mora do južnih rubova Panonske nizine južno od Save, od istočnih rubova Alpa do Drine, ali detalje granica još sa sigurnošću ne znamo. Autorica pokušava odgovoriti na pitanje koliko je sjeverna granica provincije bila južno od Save, u čemu je najveći argument natpis iz Banje Luke (CIL III 14221) na kojem se spominje beneficiarius consularis Pannoniae Superioris i po čemu se zaključuje da je Banja Luka već bila u Panoniji i s čime se autorica slaže uz pomoć još nekih argumenata. Drugo pitanje s kojim se morala uhvatiti ukoštac prije nego što se posveti arheologiji provincije, problem je njezinih granica prema Meziji, koje su se uvelike pomicale u znanstvenoj literaturi, da bi se radovima Marina Zaninovića stabilizirala negdje oko rijeke Drine.

Slijedi poglavlje o Dalmaciji prije Rimljana (Dalmazia in Epoca Preromana), koje počinje prikazom Ilira i povijesti i stanja istraživanja te tematike. Daje se pregled antičkih izvora, a onda pregled ilirskih naroda i kraljevstava. Uz to ide i pregled pomorstva Ilira i osvrt na njihovu gusarsku reputaciju, koja se provlači antičkim izvorima i modernom literaturom. Autorica ovdje jednostavno mijenja točku gledanja i upozorava nas da bismo to morali promatrati očima antičkih ljudi, za koje je gusarenje bilo društveno prihvatljiva aktivnost. Time se osvrće i na jednu od uvriježenih teza da su upravo ilirski gusari omeli grčku kolonizaciju istočne obale Jadrana. Izlaže probleme o vladanju Gencija i Baleja, gdje se osvrće na radove Duje Rendića Miočevića i njegove zaključke. Pišući o Delmatima osvrće se na radove Marina Zaninovića, znanstvenika koji se najviše kod nas bavio tim ilirskim narodom. Posebni su problemi narod Liburna, njihov teritorij i porijeklo, natpisi koji spominju njihove božice. Slično je s Japodima, koji se danas definiraju kao ilirokeltski narod i autorica to, uz argumentaciju, prihvaća. Spomenimo i to da je autorica posebnu pozornost obratila na ilustracije i donosi sjajne fotografije nalaza ostataka liburne kod Nina, rekonstrukciju liburne, kao i materijal iz ilirskoga groba iz Vičje luke na Braču, koje se još nije vidjelo ovako snimljene.

Izd. Mondadori Editore, Milano, 2014.

Drugi dio tog poglavlja posvećen je Grcima, koji su u velikom broju prisutni na istočnoj obali Jadrana. Ostavili su tragove u urbanizmu Ise, Fara, Tragurija, Epetija. Daje one već poznate podatke o najstarijim kolonijama, kao što je knidska kolonija, ali i najnovije spoznaje o Palagruži kao Diomedovu otoku i istraživanja na Diomedovu rtu (rt Ploča između Rogoznice i Trogira). Ta su se dva lokaliteta proslavila u svjetskoj znanosti kao lokaliteti za sebe, a ovdje se vidi da su bili dio povijesti Grka u Dalmaciji i povijesti Dalmacije u cjelini i da ih takvima treba smatrati. Posebno govori o Faru (Pharos) i Isi (Issa) i njezinu imperiju, i tu donosi nove spoznaje. Mirjana Sanader posebno se bavila problematikom Ise i ranim nalazima na otoku na temelju čega donosi zaključke da su Grci ovdje boravili i prije osnutka kolonije i da je tu vjerojatno postojalo uporište za grčke pomorce, manje za trgovce.

Rimljani na istočnom Jadranu

Treće poglavlje posvećeno je rimskom ulasku u Ilirik (La conquista Romana degli Illiri). To je proces koji je trajao više od dva stoljeća, od 229. pr. Kr., kad je počeo Prvi ilirski rat, pa do 9. po. Kr. i gušenja Panonskog ustanka. Ovdje se opet autorica osvrće na ilirsko gusarenje, ali će ipak pristati uz nove poglede koji ilirske gusare smatraju samo izgovorom, a prave uzroke nalaze u pohodu na Makedoniju. Govoreći o toj temi poziva se na Marina Zaninovića i njegovu tezu o četirima fazama osvajanja Ilirika, podupire njegove ideje i njihove historijske temelje. I to je jedan primjer kako u ovoj monografiji spoznaje hrvatske arheologije ulaze u svijet kroz respektabilno izdanje. Raspravlja o ratovima s Gencijem, ratovima s Delmatima te o Cezarovu namjesništvu nad Ilirikom od 59. pr. Kr. Ne može preskočiti ni bitku kod Krka s Pompejevom vojskom tijekom građanskog rata. Poseban trag ostavio je građanski rat između Oktavijana i Marka Antonija 35–33. pr. Kr. Oktavijan ratuje u unutrašnjosti Ilirika sve do Siscije, i to otvara neke probleme za rješavanje: dokle je Oktavijan došao u Iliriku? Možda i jest u jednom trenutku došao do Dunava, ali to je vjerojatno bilo na potezu ušća Save u Dunav. Zašto je Oktavijan pošao u Ilirik? Autorica se priklanja tezi da je to bilo planirano osvajanje za osiguranje puta prema Makedoniji.

Poglavlje o uređenju provincije u rimsko vrijeme (La constituzione della provincia di Dalmazia) podijeljeno je na nekoliko manjih dijelova. Sama uprava provincije opisana je kroz republikanski lex provinciae, a zatim se govori o carskim namjesnicima kojih je sjedište bila Salona. Poseban je problem znanosti podjela Dalmacije na tri sudbena okruga (conventus iuridicus) – Scardona, Salona i Narona, u kojima su, prema Pliniju, domaći stanovnici rješavali svoje pravne probleme. Zatim je riječ o cestama koje otvaraju mnogo problema: tu su problemi s trasama, postajama, izvorima o cestama. Mnoge su ceste identificirane zahvaljujući generacijama arheologa, ali o mnogima se još raspravlja. Posebno je zanimljiv prijevoj Vratnik i njegova uloga u romanizaciji unutrašnjosti i rimskim pohodima. Raspravlja se i o plovidbi Jadranom i plovidbenim putovima. Odlomak o rimskoj vojsci u Dalmaciji posebno je zanimljiv zato jer je autorica sama stručnjakinja za problematiku rimske vojske u cjelini i osobito rimske vojske u Dalmaciji. Zato i očekujemo da razradi neke probleme, kao što je izgled prvih logora bez čvrstih građevina, koji arheološki još nisu potvrđeni, a ne zna se ni koje su to bile legije koje su ih prve podizale. Zato znamo koje su legije ratovale u Panonskom ustanku 6–9. po. Kr. i koje su ostale nakon 9. godine. Posebna je pažnja posvećena dvjema dalmatinskim legijama, XI. u Burnu i VII. u Tiluriju. To su dva velika vojna logora, za koje se još ne može ustvrditi kad su građeni. Autorica je i sama voditeljica istraživanja vojnoga logora Tilurij i toj je problematici posvećena već godinama. Uz nova istraživanja u Burnu morali bismo uskoro imati jasniju sliku boravka rimske vojske u Dalmaciji, prije nego što su legije napustile provinciju (69. XI. legija napušta Burnum, a dolazi legio IV Flavia, koja će ostati do 86. godine; 61. godine VII. legija napušta Tilurij, a dolaze kohorte, npr. cohors VIII voluntariorum civium Romanorum, zadnji put spomenuta 243). Iz vojne perspektive vrlo je važan lokalitet Bigeste u Humcu kod Ljubuškog. Kao kuriozum uz tu je temu objavljena fotografija stele iz Tilurija dječaka Gaja Laberija Valenta koji drži loptu u ruci, neobično nalik na nogometnu loptu, što je stelu uostalom i proslavilo.

Razvijen umjetnički život

Život provincije tema je petoga poglavlja (Città e campagna) Počinje pregledom urbanizacije kao arhitektonskoga fenomena tijesno povezana s pravnim osnovama funkcioniranja gradova i zato autorica odlomak počinje pravnim terminima organizacije provincije. Upravo će zato pozornost posvetiti zajednici rimskih građana (conventus civium Romanorum) i iznijeti tezu da su upravo oni odgovorni za početak urbanizacije provincije u koju su dijelom uključeni i domaći stanovnici. A tu su i davni problemi znanosti o provincijama: municipiji i juridički konventi. Vodi raspravu o gotovo svim važnijim gradovima i općinama i naseljima provincije Dalmacije, raspoređenim po sudbenim okruzima. To je sažetak velikih radova od Suića do Cambija i same autorice. Život na selu obilježile su villae rusticae te ono što se odvijalo oko njih, kao što je funkcioniranje kamenoloma i gliništa, rudnika i polja. Poseban je problem kako definirati život autohtonoga stanovništva u odnosu prema došljacima u vilama.

Umjetnost i zanati neizostavan su dio života svake provincije, pa tako i ove, i čine temu šestoga poglavlja (Economia e artigianato). O toj se temi mnogo toga može reći jer mnoštvo nalaza svjedoči o količini lokalne proizvodnje, kao i o uvozu iz drugih dijelova carstva. O tome su napisane goleme količine literature i gotovo su svi detalji već obrađeni. Iz perspektive ove knjige koja predstavlja provinciju stranoj znanosti možda su najzanimljiviji podaci o onim majstorima koji su se potpisali, pa iako ne znamo ništa o njima osobno, znamo ih kao individue. Zato je istaknuta srebrna fibula koju je potpisao Mesor (Messor fecit – CIL III 10195), koji ne samo da je majstor s ovih prostora nego ima i ilirsko ime. Na isti se način u raspravi o kiparstvu ističe ime majstora Maksimina (Maximinus), o kojem je napisana već cijela bibliografija radova, ali u svijetu nije naišao na odjek koji zaslužuje. Jasno da se poglavlje o kiparstvu naslanja na monumentalne doprinose akademika Cambija, ali tu su i osobni doprinosi Mirjane Sanader, koja se posebno bavila nadgrobnim stelama iz Tilurija i pridonijela je kiparstvu Dalmacije tipologijom i podjelom vojničkih stela iz Tilurija. Posebnu pozornost izaziva staklo koje se, prema najnovijim spoznajama, vjerojatno proizvodilo u Zadru. Uključeni su i nalazi iz brodoloma kod rta Glavat na Mljetu, gdje je prevoženo sirovo staklo, možda namijenjeno dalmatinskim staklarskim radionicama. Posebna su priča keramičarske i opekarske radionice i tu se slika neprestano mijenja sa svakim novim nalazom, osobito nakon senzacionalna otkrića keramičarske industrije u Crikvenici (Ad Turres) vlasnika Seksta Metilija Maksima. Otprije je poznata proizvodnja na lokalitetu Aquae S... kraj Sarajeva. Zanimljiva je i radionica koja radi tijekom gradnje Dioklecijanove palače i proizvode obilježava pečatom Dalmatia (CIL III 2328, 32149, 13340). Govori se i o kolegijima (collegia) majstora. Najvažniji su među njima klesari s Brača, o kojima svjedoče natpisi (CIL III 10107). Ilustraciju čini fotografija zlatnoga nakita iz Pljevalja u Crnoj Gori, koju nije bilo lako nabaviti, a jedan je od najvažnijih nalaza dalmatinskog zlatarstva.

Od Salone
do Dioklecijanove palače

Sedmo poglavlje govori o Dalmaciji u kasnoj antici (La Dalmazia nel tardoantico). Posebna pažnja posvećena je 1. kongresu ranokršćanske arheologije održanu u Saloni 1894. i nikad nije dosta naglašavanja doprinosa hrvatske arheologije razvoju kasnoantičke i ranokršćanske arheologije. Raspravlja se i o posebnim problemima kasne antike: odnos urbanih središta i ruralne okoline, odnos jednih stanovnika prema drugima; koje su promjene nastupile u slici gradova s dolaskom kršćanstva. Tu je i popis poznatih biskupija u Dalmaciji, uključujući i one čija su imena poznata, ali ne i lokacija (Ludrum, Sarsenterum). Govori i o problemu Oratorija A u Saloni i njegovoj dataciji. Tu su i groblja, pogotovo Salona, kao najveće ranokršćansko groblje sub divo dosad poznato. Svijet za sebe su kasnoatnički arhitektonski sustavi o kojima je zaista mnogo rečeno. To je Dioklecijanova palača, Mogorjelo – blisko Dioklecijanovoj palači i veoma problematično jer se njegov točan karakter do danas ne zna iako se mnogo o tome reklo; Polače na Mljetu s najnovijim podacima o novoj rekonstrukciji i problem čija je to uostalom palača bila; Ostrvica (u Poljicima, zaselak Krcatovići); fortifikacije i Korintija na Krku kao primjer.

Cijela knjiga završava epilogom (Epilogo) u kojem se, što je ovdje najvažnije, najavljuje posebna knjiga edicije Orbis provinciarum, u kojoj će se kasnoantička Dalmacija posebno obraditi.

Knjiga je izvanredno dobro opremljena fotografskim materijalom uglednoga majstora Ive Pervana, od kojih bi se za mnoge moglo reći da su i umjetnička djela.

     Sintetičko djelo kao što je ova knjiga Mirjane Sanader o rimskoj provinciji Dalmaciji nije jednostavno napisati. Kada se jednom napiše, nije jednostavno pronaći izdavača koji bi objavio materijal za koji izvan znanstvenih i stručnih krugova nema mnogo čitalaca. Pogotovo se čini teškim takvu knjigu objaviti kod uglednog izdavača u Njemačkoj. A sasvim se nemogućim čini da ta ista arheološka knjiga zainteresira još jednog uglednog izdavača, ovaj put u Italiji. No takav slučaj smo napokon dočekali i to u izdanju i prijevodu velikih svjetskih izdavačkih kuća, a iz pera autorice koja na ovaj način domete hrvatske arheologije prenosi svjetskoj znanstvenoj javnosti.