Hagiografija pobjednika

Priča o obitelji Kostelić i sportskim, a s tim dakako neodvojivo povezanim i osobnim, intimnim i ljudskim uspjesima, kao i neizbježnim sumnjama, padovima i neuspjesima najuspješnije alpske skijašice u povijesti Zimskih olimpijskih igara Janice Kostelić i njezina brata Ivice, osvajača Velikoga kristalnog globusa, kao i njihova oca Ante bez čije vizije i upornosti čitave priče vjerojatno ne bi ni bilo, iznimno je zanimljiva, moćna i intrigantna. Takva priča svakako zaslužuje više dokumentarnih obrada (u Hollywoodu bi dosad zacijelo dobila i igranu inačicu), iz različitih motrišta i s različitim fokusima, od zasebnih storija o Janici, Ivici i Anti s intimističkim portretima svakog od njih, preko snažnog i u svakom smislu neosporno presudna obiteljskog okvira u kojem je bitnu ulogu odigrala i majka odnosno supruga Marica, do impresivne kronologije sportskih podviga s osvajanjima često nedostižnih odličja i povracima otpisanih, ne samo na granici s nemogućim nego uistinu u području fantastičnog.

I priča o Janici, najmlađoj alpskoj skijašici na Olimpijadi u Naganu 1998, koja je četiri godine poslije u Salt Lake Cityju osvojila tri zlata i srebro te nakon osvajanja po jednog zlata i srebra u Torinu 2006. na vrhuncu karijere donijela odluku o povlačenju, i priča o Ivici, koji je na Olimpijadama u Torinu, Vancouveru i Sočiju nanizao četiri srebra u disciplinama slaloma, kombinacije i superkombinacije, te koji se nakon složenih operacija i dugotrajnih oporavaka baš kao i Janica vraćao, i priča o upornosti, spartanskom duhu, vjeri, požrtvovnosti i nadi njihova oca Ante čijim je životnim motom, latinskom sentencijom o nužnosti upoznavanja i spoznavanja sama sebe, naslovljen dokumentarac scenarista Brune Kovačevića i redatelja Ranka Varlaja, zavređuju i zasebne dokumentarce gdje bi se podrobnije pozabavilo svim aspektima životnih i sportskih putova članova najtrofejnije hrvatske obitelji. No ti bi dokumentarci, ako bi osim visokoj gledanosti, težili i višoj kvaliteti i relevantnosti i izvan kruga sportskih navijača, morali biti oslobođeni patetike, gdjekad do iritantnosti naglašeno obožavateljskog i hagiografskog pristupa sportskim velikanima. Kloniti bi se trebali i artificijalnosti i neuvjerljivosti podjednako u kreiranju pseudodokumentarnih segmenata s pisanjem dnevnika uz kičast odsjaj i pucketanje vatre u kaminu. Ti bi dokumentarci morali biti i dramaturški i narativno uredniji i pregledniji, s akcentiranjem ključnih trenutaka u uspjesima i dramama svakog od članova obitelji Kostelić, a ne da se kao u Kovačevićevu i Varlajevu ostvarenju preko njih prelazi monotono i nekako flah, uz nabrajanje i s isključivom dimenzijom fasciniranosti ostvarenim rezultatima i snagom volje pojedinaca i obiteljske zajednice.

Janica Kostelić

U tim bi dokumentarcima Janica, Ivica i Ante, pa i Marica koja se ovdje pojavljuje u nekoliko izjava, pred gledateljima trebali zaživjeti kao stvarni ljudi od krvi i mesa s čijim sumnjama, strahovima, nadama i radostima suosjećamo i koje razumijemo, a ne kao tinejdžerski idoli kojima se pišu ode i skladaju ditirambi. Potonji pristup, koji je nažalost glavno obilježje dokumentarca Gnothi seauton kontraproduktivan je i pogrešan, o protagonistima ne otkriva ništa novo ni nepoznato, jednolično niže biografske i sportske epizode i detalje o Kostelićima te u cjelini rezultira ubrzanim opadanjem i posvemašnjim gubitkom gledateljskog interesa.

Nažalost, u slučaju ovog filma jedna je činjenica osobito problematična. Naime, dvije trećine čini dokumentarac Dnevnik pobjednika istog autorskog dvojca iz 2002. Taj najgledaniji dokumentarac u povijesti HRT-a praktički bez ikakvih autorskih intervencija, tek s dvije-tri naknadno snimljene izjave Janice i Ivice u trajanju i u crno-bijelu fotografiju prebačene razgovore s u međuvremenu preminulim sugovornicima poput Juana Antonia Samarancha, doslovce zauzima prve 63 od ukupno 93 minuta. Preostalih pola sata opet razmjerno površno i repetitivno obrađuje proteklih četrnaest godina, s bilježenjem novih Janičinih uspjeha i njezine odluke o okončanju karijere te s nepotrebnim učestalim ponavljanjem Ivičinih riječi iz razdoblja dugotrajnih oporavaka o tome da sanja olimpijsko odličje, nakon osvajanja kojeg se planira povući. I ovdje opet naslovni motiv iz Dnevnika pobjednika, samo što ovaj put taj dnevnik uz vatricu ne piše Ante nego Ivica. Svakako, Ivica u međuvremenu jest od skijaša koji itekako obećava postao pobjednikom, no i on i Janica kao i njihovi roditelji ipak zaslužuju ambiciozniji, zaokruženiji, sugestivniji, promišljeniji, dokumentaristički kompetentniji te pretjeranog udivljenja i hagiografije oslobođen dokumentarac.