Gurla, linda i fonja

Ovako napisane, ove tri imenice podsjetiše me na stari šlager Tri curice male (... šetale se ulicama grada). Bile su to Ana, Stana i (uvijek mala) Marijana. One, dakako, nemaju nikakve veze s mojim naslovom. Tema je i opet potaknuta Srpsko-hrvatskim objasnidbenim rječnikom (2015) kolege Marka Samardžije (dokaz da ga pomno čitam), a onda i citatom iz djela gramatičara Šime Starčevića (1784–1859), koji je preuzeo i drugi moj kolega iz fakultetskoga hodnika, Stjepan Damjanović: što krivo najdeš, ispravi, što pravo, zagrli. Tako sam činila i dosad, pa činim, eto, i sada.

Kod Marka (i ne samo kod njega) na srpskoj strani piše oluk, a na hrvatskoj žlijeb. Oluk prati oznaka tur., pa je jasno da će kao i toliki drugi u nas udomaćeni orijentalizmi biti spreman za odstrel. Jer oluk i žlijeb nije isti par rukava, kao npr. testera : pila, pendžer : prozor, gdje se jedan oblik (testera, pendžer) u hrvatskom nije udomaćio kao neutralna riječ nego tek kao izrazito stilogena ako zatreba. Oluk se jest udomaćio, usprkos svim strelicama kojim ga Šonje u svojem rječniku, kao i većinu orijentalizama (ali ipak ne sve), upućuje na žlijeb. Zašto onda po istom načelu nije na srpskoj strani, gdje završavaju uglavnom svi orijentalizmi, osvanuo i arsenal, čekić, bakar, bunar (jer, eto, imamo i zdenac i studenac) i mnogi drugi?

Poći ću od značenjske razlike. Naime, oluk i žlijeb nisu istoznačnice. Jer oluk nije bilo kakav žlijeb nego upravo limeni žlijeb za odvođenje kišnice s krova. Takvo mu je značenje i u turskom, oluk. To je stari balkanski turcizam iz građevinskog nazivlja, rasprostranjen i u rum. oluc, bug. oluk i alb. luk (bez o). A žlijeb? On ne mora odvoditi samo kišnicu s krova (na prostor uz kuću ili u spremište za vodu, cisternu). On može biti i uska dublja ili plića polukružna udubina u tlu koja služi za otjecanje vode s njive, jarak i sl. Vidi se i u žljebastom crijepu, kupama i kanalicama, a sve to oluk nije. Dakle, žljebova (a ne žlijebova, kako nas pogrešno uči internet) može biti raznih vrsta i namjena, a oluka ne može. Žlijeb je termin iz drvodjeljstva, vjerojatno u vezi s dubok, glubok, glibok (ie. *gelbho iz *gelebh-, rezati, dubiti, dupsti; prasl. *gelbъ, ono što je izdubljeno, što je dalo želbъ, a ovo žlijeb). U tzv. dugoj množini (nastavci -ovi, -evi) korijenski slog s dugom zamjenom staroga glasa jata (ije) najčešće se skraćuje, pa je pravilan oblik nominativa množine žljebovi (moćnom internetu usprkos). Dragutin Parčić (1874) u svojem Hrvatsko-talijanskom rječniku ima riječ oluk bez ikakve oznake tur. i sl. Pavešićev Jezični savjetnik (1971) kaže, po već ustaljenu zaziranju od svih orijentalizama, da je žlijeb bolji od oluka, no rodonačelnici razlikovnih rječnika između hrvatskoga i srpskoga jezika u nas, Petar Guberina i Kruno Krstić, nisu smatrali potrebnim da oluk, kao izrazito „srpsku“ riječ, uopće uvrste u svoj razlikovni rječnik (i to još 1940. godine!). Uostalom, je li bolja neprecizna, pa i pogrešna, „kobasica“ od objašnjenja: limena cijev za odvod kišnice s krova (a nije riječ o cijevi nego o žlijebu) nego jedna riječ, oluk, koja znači baš to, a i ekonomičnija je? No tu priča s olukom nije još završena. Jer oluk nije samo žlijeb za odvod vode s krova nego i žlijeb u cijevi vatrenog oružja kad je cijev naolučena, izrađena naoklis – tako da bude u obliku žlijeba koji teče kao spirala (za razliku od glatke cijevi). To je žlijeb s nutarnje strane cijevi vatrenog oružja, a olučiti znači izrađivati upravo takvu cijev.

Primorci kažu da je kod njih sve nekako pojednostavnjeno, pa se ne zamaraju ni olucima ni žljebovima nego odvod za kišnicu s krova zovu gurla. Ona je, dakle, spojila u jedan pojam i žljebove i cijev, a u talijanskom gora znači i cijev, i kanal, i prokop, i žlijeb, i vododerinu, i jarak, ali i riječno korito i morski tjesnac. Oblik gorla je umanjenica od gora, potpomognuta i mletačkim oblikom gorna.

A kamo gurla vodi vodu s krova? Najčešće u spremište zvano cisterna, gustirna, gustijerna, čatrnja, četrna, šternja, šterna ili nakapnica. Iz lat. cista, škrinja za čuvanje odjeće i/ili dragocjenosti, a ovo iz grč. kístē, torba, škrinja, stvorena je lat. cisterna, podzemni prostor za čuvanje kišnice uz kuće ili na općinskom zemljištu na dobrobit ljudi i stoke. Svi lokalni izrazi potječu od ovoga osnovnoga i javljaju se u sušnim krajevima.

Da kiša ne bi curila po zidovima kuća, bolje ju je kanalizirati u koje od spomenutih spremišta. No kuća i okućnica štite se od atmosferilija i drukčije, npr. strehom ili lindom, u Malinskoj na Krku kažu i lindra. Ona može biti više ili manje izbočen okrajak ili rub krova (fur. linde, krčko-romanski lainda, a ovo od lat. limes, međa, što je ovdje tvorevina na spoju fasade i krova), pod koji kadšto mogu stati i ljudi da se zaštite od kiše, no zna biti i tako uska da ljudima ne pruža nikakvu zaštitu, nego možda samo fasadi i prozorima, koje od slijevanja kiše dodatno štite i limeni ili kameni pjoverići, krovičci iznad prozora poput obrva iznad oka.

U primorsku fonju srećom ne vodi žlijeb (koji je s gornje strane uvijek otvoren) nego cijev dobro zatvorena sa svih strana. Jer fonja je nešto nezaobilazno u svakoj kući bez kanalizacije, premda asocijacije na nju: smrad, smeće, đubre, obuhvaćaju i čovjeka takvih lijepih svojstava (ona fonja, smrad). Potječe od tal. fogna, slivnik, odvodni kanal, kloaka, a standardni joj je pandan septička jama (nipošto skeptična, kako sam čula od poluinteligenata). To je uređena propisno izgrađena jama za skupljanje fekalija i otpadnih voda, a tako se zove zato što skuplja sve one tvari koje se vezuju uz sepsu, tešku bakterijsku bolest, nažalost katkada prisutnu i u današnjoj naprednoj medicini (grč. sépsis, truljenje).

Dakle, između oluka, žlijeba i cijevi ima značenjskih razlika, koje bi, mislim, trebale i dalje opstati, a ne da trpamo pod isto i ono što i nije isto. Jasno je da svaki žlijeb nije oluk, pa mehanička praksa koja vodi u nepreciznost nije poželjna.