Glazba bez granica

Netko je to dobro napisao: znalo se da je riječ o „povijesnom događaju“ čak i prije negoli je Keith Richards toga petka, 25. ožujka, okinuo svoj prvi akord u klasiku Jumpin’ Jack Flash. Ako je Barack Obama u ime američke administracije – nakon dugih pola stoljeća – otvorio politička vrata prema kubanskom „zabranjenom području“, Rolling Stonesi su to učinili na kulturnoj razini. It’s only rock ‘n’ roll? Možda, ali samo do neke mjere: popularna kultura moćno je, ali i posve miroljubivo oruđe za premošćivanje onoga što se u krutom svijetu politike i birokracije čini nemogućim.

Na besplatnom koncertu pred oko sto tisuća ljudi počele su konačno padati barijere između socijalističke Havane i kapitalističkog Londona, New Yorka ili Washingtona. Premda su Stonesi odavno izgubili subverzivnu oštricu i uz vodstvo Sir Micka postali dio britanskog establišmenta, to ih na simboličnoj razini čini još pogodnijima za ovakvu namjenu: bend koji se iz početne rebelijanske pozicije neprijatelja vlastite države razmjerno bezbolno transformirao u svojevrsnu kulturnu elitu (ali je pritom zadržao kontakt s masovnom rock ‘n’ roll bazom) lako je obavio internacionalni zadatak.

Vrata su otvorena i nema dvojbe da će kulturna, pa tako i glazbena razmjena dobara poteći u oba smjera, no što se na tom polju događalo prije? Ne trebamo posegnuti daleko u prošlost: dovoljno je prisjetiti se kubanske radne misije koju je Ry Cooder 1996. uz sudjelovanje vrsnih lokalnih glazbenika pretočio u znameniti projekt Buena Vista Social Club. U kontekstu Cooderove karijere bio je to dio širega procesa širenja žanrovskih horizonata. Za globalnu svjetsku publiku, pretežno rokerski profiliranu, Buena Vista označila je njegovo najtemeljitije „slučajno“ stapanje sa srednjom strujom.

Dakako, u širem društvenokulturnom smislu Cooderov pothvat, u kojemu je, osim u ulozi gitarista, sudjelovao i kao producent te motivacijski čimbenik, pokazat će se kao nezamjenjiv čin – onaj koji po tko zna koji put dokazuje da univerzalna emotivna snaga bilo koje glazbe lako preskače formalne ekonomske i političke zabrane. Album je pun vrsnih glazbenika: dovoljno je spomenuti pijanističkog inovatora Rubena Gonzaleza, čije je solističke bravure Cooder usporedio s Theloniousom Monkom. Ili pak sugestivna pjevača Ibrahima Ferrera, čija je životna sudbina tipična – ostavši siroče kao dvanaestogodišnjak, bio je prisiljen izdržavati se pjevanjem, najprije na kubanskim ulicama, a potom na pozornicama.

Zvuči fascinantno da ih je sve uspio udružiti zanesenjak iz Los Angelesa, s korijenima u bluesu i rocku. Cooder je ondje, u Los Angelesu, i rođen, 15. ožujka 1947, a zametke njegove prave karijere valja tražiti u sastavu Rising Sons u kojemu se našao s odličnim bluesmanom Tajom Mahalom. Poslije se dokazao kao prvoklasan instrumentalist u društvu Captaina Beefhearta na prijelomnom albumu Safe As Milk. Svirao je i s Randyjem Newmanom na sjajnoj ploči 12 Songs, surađivao s Lowellom Georgeom u prvoj etapi sastava Little Feat te potkraj 60-ih s Rolling Stonesima, kojih je član zamalo postao u vrijeme snimanja albuma Let It Bleed; upravo je Cooder podučio Richardsa kako se služiti otvorenim gitarskim štimovima na čijim će temeljima izrasti mnogi klasici Stonesa. Gdje god je surađivao i na kojem god albumu gostovao, Cooderova je gitara, mandolina, ili bilo koji žičani instrument koji je uzeo u ruke, matičnom djelu dala poseban kolorit.

A onda je 1970, prvijencem Ry Cooder, otpočela jedna od fascinantnijih solo putanja u povijesti popularne glazbe. Niz albuma nastalih tijekom toga desetljeća potvrdili su ga kao instrumentalista krajnje osobnog stila. Bila je to serija radova s etnomuzikološkim obilježjima. Na Into The Purple Valley (1972), Boomer’s Story (1972 i Paradise And Lunch (1974) istražio je granice antiknoga folka i bluesa; Chicken Skin Music (1976) odvodi ga na područje tex-mexa, Jazz (1978) se bavio jazzom stare škole, dixielandom i djelomice ragtimeom, dok će rhythm and bluesom obojen Bop Till You Drop (1979) ostati zapamćen kao prvi pop-album snimljen digitalnom tehnikom. Cooder kao promicatelj digitalnoga? Zvuči nevjerojatno, ali i to je dio njegove znatiželjne prirode.

Osamdesetih i poslije, stvarajući filmsku glazbu u nizu zapaženih djela velikih redatelja, Cooder je svom opusu dao novu dimenziju – uostalom, mogu li se bez njegovih evokativnih zvučnih pejzaža, bez ambijentalnosti koja povezuje i premošćuje zvuk i sliku, uopće i zamisliti Paris, Texas Wima Wendersa ili Južnjačka utjeha i Crossroads Waltera Hilla? Heterogenoj paleti utjecaja poslije je dodao elemente maglovitoga pojma world music – skovana kako bi se u istu vreću ubacilo sve što ne pripada anglosaksonskoj pop-tradiciji.

Neka od tih ostvarenja Cooderovih doprinosa gube znatan dio vlastita identiteta. Kao što zaključuje jedan kritičar, „pristup filmskoj glazbi Rya Coodera razlikuje se od klasičnih holivudskih skladatelja, a njegov dugogodišnji suradnik, redatelj Walter Hill, objašnjava to riječima: „Cooder ne radi na tradicionalan način. On ne podvlači radnju. On je razvija, daje joj novu dimenziju. Ne naglašava dramatične scene, nego dodaje atmosferu, uvodi ambijent. Okružujući priču glazbom, on pribavlja informacije koje nedostaju, naglašava raspoloženja umjesto događaja.“

Grammyjem ovjenčana kubanska ekspedicija Buena Vista dio je takve, krajnje otvorene stvaralačke filozofije, okrenute „egzotičnijim“ svjetovima, lišenih spona s angloameričkim rock-pismom.

Još ranije tijekom devedesetih istraživao je i poveznice između američkog bluesa i njegovih afričkih ishodišta na albumu Talking Timbuktu, ostvarenim s pjevačem i gitaristom iz Malija, Alijem Farka Touréom.

Buena Vista nastala je u ožujku 1996. u samo tjedan dana, u havanskom studiju Egrem, a Cooder će je proglasiti „najdragocjenijim iskustvom karijere“, koja je dotad već bila bogata i razgranata. Naslovljen po klubu u kojem su 1940-ih i 50-ih lokalni glazbenici izmjenjivali iskustva, priređivali glazbene hapeninge i gradili tradiciju, album je iz korijena promijenio vizuru zapadne publike spram kubanske glazbe.

Tradicionalne forme kao što su bolero, guajira i son (sinteza španjolskog plesa i afričkih značajki) zaživjele su u instrumentima i glasovima glazbenika poodmakle dobi s nakupljenim višedesetljetnim iskustvom, što je pridonijelo patini i proživljenoj emotivnosti, bez obzira govorimo li o uvodnoj, neodoljivoj Chan Chan Compaya Segunda, Gonzalezovoj Pueblo Nuevo ili pak o Ferrerovoj temi De Camino a la Vereda.

Dakako, ta bi glazba i bez Coodera pulsirala s jednakom dozom uvjerljivosti, preciznosti i elegancije. No upravo su njegova reputacija i entuzijazam – osobine koje je njemački redatelj Wim Wenders 1998. uhvatio i pretočio u istoimeni dokumentarac, prožet njujorškim i amsterdamskim koncertnim nastupima pune postave koja je sudjelovala u Buena Visti – projektu dale dodatno značenje, umjetničko i komercijalno. Premda neki njegovi akteri više nisu živi, na njega još jednom valja upozoriti, a pogotovo u svjetlu recentnih političkih promjena – onih koje napokon smanjuju tenzije, ostavljajući glazbi da govori bez (i umjesto) svjetskih lidera.

Uostalom, kako kaže Cooder: „Glazba je poput potrage za blagom. Kopate li dovoljno ustrajno, nešto ćete pronaći.“