Arhitektura s osobnošću

Vijest da je Zaha Hadid preminula pogodila je svijet arhitekture. S nepunih 65 godina umrla je prva među suvremenim starhitektima, iako je u toj elitnoj skupini koja danas vlada svjetskom arhitektonskom scenom bila najmlađa. Vodeći arhitekt današnjice Rem Koolhaas – njezin prijatelj, a svojevremeno profesor i mentor – opisao ju je kao „kombinaciju ljepote i snage“, kao nekoga tko je promijenio svijet arhitekture kakav smo prije poznavali, ali uz to je napomenuo kako bi Zahu trebalo promatrati ponajprije kao osobu koja dolazi iz arapskoga svijeta, a ne iz britanskoga kulturnog miljea u kojem je posljednjih desetljeća djelovala. Koolhaas smatra kako ju to čini jedinstvenom jer je jedna od rijetkih koja je pokazala kako se arhitekturu ne smije promatrati samo sa stajališta zapadnjačkih vrijednosti: „To je, prema mojemu mišljenju, njezino najviše postignuće.“

Sir Norman Foster prisjeća se Zahe kao utjelovljenja hrabrosti, odlučnosti i ustrajnosti, a osvrte su ovih dana objavila i mnoga druga poznata imena poput Daniela Libeskinda i Richarda Rogersa. Dekan Arhitekture na američkome MIT-u, Hashim Sarkis, koji je pohađao istu školu kao i Zaha, ističe: „Ako nešto ima osobnost, onda je to arhitektura Zahe Hadid… Moguće je imitirati Le Corbusiera ili Miesa, jer možeš slijediti pravila koja su dovela do njihove forme, ali nije moguće imitirati Zahu.“

Predodređena za uspjeh

Tko je Dame Zaha Mohammad Hadid? Rođena 1950. u Bagdadu, na Američkom sveučilištu u Beirutu prvo je studirala matematiku, a od 1972. nastavlja obrazovanje na londonskoj Architectural Association (u to doba najpoznatijoj arhitektonskoj školi u Europi), gdje je 1977. diplomirala. Njezin završni rad, obilježen velikim utjecajem ruskih avangardista s posebnim divljenjem prema Kazimiru Maljeviču, bio je ideja hotela izgrađena povrh jednog od mostova na Temzi. Neko vrijeme nakon diplome surađuje sa svojim donedavnim profesorima Remom Koolhaasom i Eliom Zenghelisom, koji su tih godina osnovali danas svjetski poznat biro OMA, ali već 1979/80. utemeljuje ured u Londonu.

 Prvi projekt Zahe Hadid koji je doživio pohvale šire arhitektonske zajednice bio je The Peak u Hongkongu (1983), „klub za razonodu“ – prema današnjim standardima resort – koji je već tada pokazivao njezinu smjelost i individualnost, a struku je posebno očarala dekonstruktivističkim crtežima gotovo apstraktne kompozicije. Poslije radi Kurfürstendamm u Berlinu (1986), Cardiff Bay Opera House u Walesu (1994) – nikad prežaljen rad koji nije osvojio prvu nagradu na natječaju – i konačno Vitra Fire Station u Weil Am Rheinu (1993), što je bila njezina prva značajnija izvedba, na koju je od završetka studija čekala šesnaest godina. Nakon toga uslijedile su brojne danas već antologijske realizacije – skakaonica Bergisel u Innsbrucku (2002), Rosenthal Center for Contemporary Art (2003), njezin prvi izvedeni projekt u SAD-u, i Phaeno Science Center u Wolfsburgu (2005), koji Koolhaas ističe kao Zahino vjerojatno najbolje ostvarenje.

Organički projekt za Dubai Opera House iz 2008. prethodio je mnogo poznatijem primjeru realiziranu u Kini, Operi u Guangzou (2010). Jedan je od njezinih ključnih projekata i Evelyn Grace Academy u Londonu (2010) – škola u obliku oslova Z, s uzbudljivim isprepletanjem zgrade, igrališta i traka za trčanje. Iste godine dovršava muzej MAXII u Rimu (2010), ambicioznu zgradu kojom Talijani u već dugo izoliranu kontekstu započinju podizati objekte s „potpisom“ kako bi se vratili na kartu svjetskih arhitektonskih zbivanja. Zaha je bila prisutna i na projektima za Olimpijske igre 2012. u „svojem“ Londonu za koje je projektirala jednu od najatraktivnijih zgrada London Aquatics Centre, a zatim u kineskom Wangjingu radi ikonični centar SOHO (2014) neobičnih pužolikih formi. Iste godine dovršava projekt Dongdaemun Design Plaza u Južnoj Koreji, dok je 2015. otvoren i njezin Messner Museum na Kronplatzu u Italiji.

Jedini ženski starhitekt

Iako se nije htjela isticati kao „ženski arhitekt“ – već samo kao arhitekt (što je izjavila 2012. za CNN) – ipak je važno spomenuti korake koje je napravila upravo za žene u arhitekturi, i to ne riječima nego djelima za koja je primila i zaslužena najviša priznanja. Prva je žena koja je osvojila Pritzker Prize (2004), često nazivan arhitektonskim Nobelom, godinu prije dodijeljena joj je ugledna nagrada za arhitekturu Mies van der Rohe Award (2003), a dvaput je ovjenčana najvažnijom britanskom arhitektonskom nagradom Stirling Prize (2010, 2011). Kao prva žena primila je i RIBA Gold Medal (2015)... Zaha Hadid bila je u punom smislu riječi prva i jedina starhitektica današnjice! Snažnije se postavila na arhitektonsku scenu od Denise Scott Brown, koja se pojavila prije nje (iako nije dobila Pritzkera; 1991. dodijeljen je samo njezinu suprugu Robertu Venturiju, za što se upravo pišu peticije kako bi se ta nepravda retroaktivno ispravila), ali i od Kazuyo Sejime (Pritzker 2010), zbog japanskoga mentaliteta povučena i udaljena od globalnih zbivanja. Zaha je i predavala na svjetski poznatim sveučilištima poput Harvarda, Columbije, Yalea, Škole primijenjenih umjetnosti u Beču i Sveučilišta Illinois u Chicagu.

Hrvatskoj je javnosti možda ostala u sjećanju po sudjelovanju na arhitektonskom natječaju za zagrebačku zračnu luku (V. nagrada, 2008) na kojem je radove predalo još nekoliko dobitnika Pritzkera poput Shigerua Bana (II. nagrada) i Normana Fostera (III. nagrada), kada je prvo mjesto i realizaciju osvojio tim Velimira Neidhardta, Branka Kincla i Jure Radića. Zaha je imala još jedan projekt u Hrvatskoj, onaj za vile uz osporavani golf i spa-resort na dubrovačkom Srđu, što je na jednom od najpopularnijih arhitektonsko-dizajnerskih portala na svijetu dezeen.com bio njezin „najčitaniji“ projekt uopće!

Krivo bi bilo spominjati samo blistave trenutke karijere, jer upravo je zbog onih teških Zaha pokazala koliko je sposobna nositi se s napadima, kojih je bilo više nego na druge uspješne kolege. Primjerice, o socijalnoj (ne)osviještenosti njezinih projekata posljednjih je godina sve više kontroverznih mišljenja, pa čak i prosvjeda. Za Dongdaemun Design Plazu u Seoulu pojavile su se optužbe kako je zbog prekoračenja budžeta dovela grad pred ekonomski slom. Zbog Heydar Aliyev Centera u azerbajdžanskom Bakuu osuđivana je zbog suradnje s autoritarnim režimom, a zbog natječajnog projekta za novi Olimpijski stadion u Tokiju pokrenuto je više peticija protiv nje, iza kojih su se nekolegijalno našli najveći japanski arhitekti (također dobitnici Pritzkera), veterani struke poput Toya Ita i Fumihika Makija. Čak je i olimpijski Aquatics Center bio pred otkazivanjem zbog prevelikih troškova.

S druge strane, nisu uvijek svi bili negativno nastrojeni pa je tako Herbert Muschamp, istaknuti američki kritičar arhitekture, proglasio Rosenthal Center for Contemporary Art „najvažnijom američkom zgradom koja je završena još od hladnog rata“. Trenutni kritičar New York Timesa, među arhitektima obožavan Michael Kimmelman, u povodu njezine smrti piše: „Ona nije samo rock-zvijezda i dizajnerica spektakla. Ona je oslobodila arhitektonsku geometriju, dajući joj potpuno nov ekspresivni identitet.“ Čak i britanski kritičar Guardiana, mladi i istaknuti Oliver Wainwright, u svojevrsnom in memoriamu podsjeća na probleme koje je Zaha neopravdano imala sa stadionom u Kataru za Svjetsko nogometno prvenstvo 2022, gdje je za veliki broj poginulih tijekom izgradnje (!) Zaha proglašena glavnim krivcem. Wainwright se s pravom pita kako to da nikad nitko nije optužio Koolhaasa, koji jednako tako radi nekoliko socijalno dvojbenih projekata na Bliskom istoku. Vraćajući se na njezin projekt u Bakuu, ističe kako je i Foster radio zgradu za kazahstanski totalitarni režim pa ga mediji ipak ne okrivljuju za probleme etičke naravi.

Za kraj, važno je ne zaboraviti Patrika Schumachera, Zahina dugogodišnjega poslovnog partnera i glavnog suradnika. Upravo je on osmislio pojam parametricizam koji je Zahu proslavio, ali joj i priskrbio velik broj kritika u struci. Problem parametricizma svojevrsni je manirizam forme, gdje oblik zgrade više nije samo rezultat kreacije arhitekta, nego je rezultat parametara koje producira i sumira računalni softver. Ovdje je riječ o problematici koju Kenneth Frampton u poznatoj kritičkoj povijesti moderne arhitekture vidi i u projektima Franka Gehrya, pa za oboje kaže da su zaokupljeni samo skulpturalnim aspektima objekta te da je takav tip pristupa kod Zahe uspješan jedino na zgradama manjeg mjerila kao kod već spomenutog paviljona u muzeju Vitra.

I dok se neki još opraštaju od Zahina lika i djela, svijet arhitekture nemilosrdno ide dalje, poznati portali poput ArchDailya, Dezeena, Architizera i ostalih u međuvremenu objavljuju desetke novih vijesti dnevno, novi projekti, nova imena, nove tehnologije i forme… Zaista, nemilosrdan je današnji svijet arhitekture.