Zreli nastup mladoga pijanista

Na petom koncertu ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj 2015/16. nastupio je Luka Škrlec (Zagreb, 1998), učenik 3. razreda srednje glazbene škole Glazbenog učilišta Elly Bašić u razredu prof. Minje Kolak. Školovanje je započeo na Glazbenoj školi Ivana pl. Zajca u Zagrebu, gdje je prve tri godine svirao harmoniku, a u četvrtom razredu počeo učiti glasovir u klasi prof. Vlaste Marijan, gdje je i završio osnovnu glazbenu školu. Dobitnik je mnogih nagrada, od kojih se ističu 1. nagrada na državnom natjecanju 2013. i 1. nagrada (laureat) 1. međunarodnog natjecanja pijanista Memorijal Jurica Murai u Varaždinu 2015.

Snimio Mirko Cvjetko

Prva skladba na programu, Arti mutatae poznatog hrvatskog skladatelja Davorina Kempfa, bila je na određeni način dobar pokazatelj daljih zbivanja. Fragmentirane zvučne situacije u Kempfovu ranom djelu, iz razdoblja kada se oslanjanje na tradiciju avangardne europske glazbe još poticalo kao dobar putokaz prema naprijed, Škrlec je iznio precizno bez obzira na zahtjevnost partiture.

U prvom stavku (Prelude) Bachove Engleske suite br. 3 u g-molu, BWV 808 ostala je fragmentiranost, no ovdje su spojevi pojedinih odsjeka zbog toga zazvučali nelogično, baš kao i odveć mekan pristup drugom stavku (Allemande). U četvrtom stavku (Sarabande) mekoća sviranja došla je do punog izražaja te se Sarabande slušno više približio Schubertu nego Bachu. Tome ne treba tražiti prevelike zamjerke jer je koncertno izvođenje Bachovih djela prošlo sve faze recepcije: od suvremenog do povijesno obavještenog, no mekoća sviranja vrijedno je interpretativno obilježje mladoga pijanista.

Iako je i u Mozartovoj Sonati u B-duru, KV 333 na makrorazini sve ostalo odveć mirno i bez pravih gradacija, pohvalna je bila čistoća tona koju je iznimno teško postići s takvom mekoćom sviranja. Pogotovo su duge pasaže zvučale precizno i jasno, gotovo kao fortepiano u rukama velikog Malcolma Bilsona. Možda je takav pristup povezan s činjenicom da je mladi glazbenik na početku školovanja svirao harmoniku, kako smo mogli pročitati u biografiji pripremljenoj za ovu prigodu. Jer harmonikaši su poznati baš po tome da senzibilno pristupaju klaviru, čija je mehanička podloga potpuno drukčija od one na koju su navikli. Dva Lisztova djela na kraju koncerta svakako su pokazala visoku tehničku sposobnost i vladanje instrumentom. Pohvalan je pritom izbor etide jer koncertna La leggierezza leži mladom Škrlcu prema svim parametrima. Tek smo u Mefisto valceru br. 1 dobili energičnost i potpuno opuštanje, koje je nedostajalo u prijašnjim skladbama. Posljednja skladba na programu bila je snažnija i spontanija, u maniri pravoga finala.

Mendelssohn za bis vjerojatno je najbolji pokazatelj svega gore rečenog. Umjesto uobičajenoga kratkog i bravuroznog djela, mogli smo čuti melodijski razrađenu i osjećajima ispunjenu minijaturu u dostojnoj interpretaciji Luke Škrleca, koji pripada u sam vrh glazbenika svoje generacije i sigurno će u nekoliko sljedećih godina donijeti novu svježinu na hrvatske pozornice.