Život karizmatičnog pape

Biografski film redatelja i suscenarista Bede Docampa Feijoa Papa Franjo: Put do Svete Stolice nastao je prema izvorniku Elizabette Pique Francisco. Vida y revolucion. Taj je filmaš rođen 1948. u Španjolskoj, ali je ubrzo s obitelji preselio u Argentinu, gdje je ostvario zavidnu karijeru. Od redateljskoga prvijenca iz 1987. do ovoga filma nanizao je četrnaest naslova. Ako se pak prisjetimo da su biografski filmovi o katoličkim papama, poglavito Ivanu Pavlu II, bili televizijski, ovaj uradak svojevrsna je iznimka jer je dostupan u široj kinodistribuciji. Dakako, nemjerljiva je važnost Jorgea Bergoglia, odnosno pape Franje, ne samo za Katoličku crkvu nego i čitav suvremeni svijet, pa se postavlja pitanje kako su Docampo Feijoo i suscenarist Cesar Gomez Copello rekonstruirali njegov život i put do crkvenoga poglavara. Razvidno je da narativnost filma nije pravocrtna. Dapače, česti su kronološki preskoci iz suvremenih razdoblja prema 1950-ima, dobu Bergogliove mladosti i odlučivanja za svećenički poziv, zatim 1970-ima i prevlasti vojne hunte u Argentini te i 1980- ima, kada su u toj južnoameričkoj državi nadvladali siromaštvo i korupcija.

Film počiva na duhovnoj snazi papine osobe

Zanimljivo je, a ujedno i sasvim primjereno, da se taj filmski životopis fokalizira kroz prizmu španjolske novinarke Ane (Silvia Abascal). Kako ta protagonistica od urednika dobiva zadaću pratiti izbor za papu 2005, upoznaje Bergoglia (Dario Grandinetti) i u razgovorima i susretima uslojava se dramaturška nit njegova života i djelovanja. No Bergogliov utjecaj razvidan je i na novinarkinu krnju obitelj, njezin opstanak i razvoj, a nema dvojbe da je egzistencijom obilježio i šire društvene zajednice, ne samo argentinskoga glavnoga grada Buenos Airesa.

Filmska interpretacija biografskoga pred­teksta provučena kroz prizmu tiskanoga iz­vor­nika razmjerno uspjelo rabi sastavnice jezika sedme umjetnosti. Nije upitno autorovo divljenje spram svećenika koji je postao prvi rimski papa podrijetlom iz Južne Amerike, no ipak jasno je da Papa Franjo: Put do Svete Stolice nije i filmska hagiografija, odnosno uljepšan životopis svete osobe. Docampo Feijoo u kratkim potezima predočava društvene uvjete razdoblja u kojima smješta radnju, označava obiteljske postavke mladoga Bergoglia, političko i kulturno stanje Argentine u raznim desetljećima te razrađuje i unutarnju situaciju u Vatikanu. Ipak, u tim kratkim potezima promaknula mu je i pokoja paušalnost, pogotovo u vatikanskom okružju. Podjednako, jasna je i pomalo arhetipska struktura niza sporednih likova. Ako je takva struktura nužna zbog razumijevanja u gledateljevoj percepciji, nema sumnje da je i prijelomna u gradaciji dinamike.

Film uistinu jest dosljedan u preglednoj razradi životopisa Jorgea Bergoglia, ali rijetko nudi iznenađenja, pa mu kvalitete više počivaju na duhovnoj snazi papine osobe i njegovoj nepobitnoj karizmi i djelovanju usprkos vladajućim društvenim i vjerskim strujama. Premda je Beda Docampo Feijoo iskusan filmski autor, gledajući ovo ostvarenje ne možemo ustvrditi da je pritom i vrhunski kvalitetan.

Naznačena je preglednost otponac gledateljevoj snažnijoj empatiji i uranjanju u prikazanu građu, ali kako joj pritom nedostaje svojevrsne začudnosti u redateljskom iskazu te podjednako i autorske retoričnosti kojom bi se gledateljeva percepcija podigla na višu razinu, postaje mjestimice i transparentnom. Dapače, u početnome segmentu, kada novinarka na računalu gleda razgovor s papom Franjom, čini se čak i zalihosnom, jer zamalo didaktički ponavlja predočeno. No Docampo Feijoo vješto gradira planove u okviru scena, primjenjuje statična ili pak dinamična stanja kamere. A pritom se zasigurno simboličnima čine nenaglašeni, kao i učinkoviti pokreti kamere u scenama razgovora s dužnosnikom hunte te nešto kasnije i predstavnicom korumpiranoga dijela elitnoga argentinskoga građanstva.

Kako izvrsno poznaje mijene u argentinskoj prošlosti, ne mora nas čuditi ni snažna evokativnost raznih razdoblja, a potpomognut snimateljem Kikom de la Ricom – njegovom raskošnom uporabom kolorita i svjetla – te odjelom produkcijskoga dizajna, ostavio je snažan dojam u odrazu povijesnoga bremena argentinskoga društva. Osim toga, upravo je sekvenca konklave s izborom Jorgea Bergoglia za papu filmski vrhunac, a završna uporaba arhivskih snimaka papina djelovanja u pontifikatu ji odslik dokumentarnih radova Bede Decampa Feijoa. I ako glumačko tumačenje španjolske glumice Silvije Abascal kao novinarke Ane označimo više nego dosljednim, glumačka je izvedba Argentinca Darija Grandinettija iznimna jer je uspio utjeloviti dojmljivu karizmatičnost lika. Zapazimo li svrhovitu montažu Cristine Pastor, razmatrajući glazbu Federica Jusida možemo se zapitati zašto se u ostvarenjima religiozne tematike toliko potenciraju partiture što naglašeno teže grandioznosti, ali odveć često dodiruju izravnu sentimentalnost.

Premda nije upitno da je film Papa Franjo: Put do Svete Stolice precizan i gledljiv životopis iznimne osobe, posrijedi nije izvanredno djelo, nego tek odraz niza mogućnosti filmskoga rekonstruiranja povijesnoga, kao i literarnoga izvornika.