Uzvici i usklici

Da odmah bude jasno: uzvici i usklici, ista „pašta“; nepromjenjiva vrsta riječi koja se u starijim izdanjima gramatika javljala kao uzvici, a u novijima, pa i istih autora (S. Težak i S. Babić), kao usklici. Ti su autori u svojim gramatikama rabili termin uzvici sve do 1994. godine, kada se priklanjaju izrazu usklici; ostatak teksta u gramatikama isti je od riječi do riječi. Dakle, primjećujem da je na djelu i opet ona stara: nije šija nego vrat. Ta vrsta riječi ima i svoje međunarodno ime, interjekcije, od lat. intericio, ieci, iectum, 3, što znači umetnuti što između, ubaciti. Interiectus kao imenica znači umetak. Usklik i jest nešto što je umetnuto u govor iz raznoraznih razloga. Sami ti nizovi glasova nemaju neko značenje nego služe kao izrazi duševnih stanja i dojmova (radost, žalost, strah, sumnja, ugoda, bol, iznenađenje i sl.), kao sredstvo svraćanja pozornosti na govornika ili predmet njegova pripovijedanja te za dozivanje (ljudi i/ili životinja), a i za oponašanje zvukova iz prirode. Često o intonaciji ovisi je li neki uzvik izraz ugode, divljenja i poticanja ili pak žalosti i sumnje, npr. eh, ej. Te male riječi pridonose življem pripovijedanju, a mogu zamijeniti i glagole kao nositelje radnje, npr. a ona buć u vodu (baci se, padne u vodu); on tres (sruši se) kao klada; a krivci hop (uskočiše) u siguran zaklon. Dok su se češće rabili, uzvici nikoga – ni govornika ni sugovornika – nisu ostavljali ravnodušnima.

I dok uzvici kojima se čovjek obraća životinjama dozivajući ih, zapovijedajući im ili tjerajući ih još žive (gic-gic, mic-mic, liga-liga, pi-pi-pi, iš, šic, marš itd.), oni koji su dosad izražavali duševna stanja i dojmove osjetno su se prorijedili. A bili su vrlo brojni. Evo samo nekih od njih iz nedavne prošlosti: ah, aj, au, eh, ej, ih, jao, joj (dok nije došao oops), iju, ijuju, hej, hm, hura, fuj, oj, oho, ohoho, ua, uf, uh i mnogi drugi. Ajme je uz more još vrlo čest, no vaj, avaj nisu više česti nigdje, kao ni deder, kuku ili lele. Reći će tko: pa što nas briga za tamo neke orijentalizme, što će nam vaj, avaj (perz. way preko tur. vay, jao, jaoj, usklik čuđenja, zgražanja ili strahovanja)? Neki hrvatski rječnici (Šonje) izbjegavaju i glagol nastao od njih, vajkati se, i upućuju na jadikovati, a Marko Samardžija (Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik, MH, 2015) ima i hrvatske ekvivalente žaliti se, očajavati. Anićevi rječnici imaju vajkati se usporedno sa tužiti se, žaliti se, jadati se (barem kao razg. ekspr.). Vaj, Durače, starče stari! Mogao si živjeti (ne Durak nego vaj) u djelu hrvatskoga pjesnika i hrvatskoga bana Ivana Mažuranića, koji je – morali bismo se ipak opredijeliti – valjda bio hrvatska veličina kad je kao takav dospio na novčanicu od 100 kuna, pa zar mu i jezik nije bio hrvatski? Ili: biste li se tako postavili i prema hajde, a i to je od tur. hayde! haydi!, idi, pođi? Imamo i množinu: hajdemo, hajdete, stegnutu na ajmo, ajte. Zacijelo ne biste. Jer ne znate odakle vjetar puše. Što ćemo?! U nas je znanje (i štošta drugo) kao neka gumi--gumi kategorija. Deklarativno poželjno, a u praksi vrlo često sasvim nepotrebno. O putu pak kako ga steći bolje je i ne pisati. Mislim i dalje na stvarno znanje, a ne na papir kojim se ono formalno dokazuje. 

Ipak, ispražnjena mjesta otjeranih hrvatskih uzvika neće dugo ostati prazna. Brzo će na njihova mjesta uskočiti neki drugi, dosad mahom nezabilježeni ili tek sramežljivo zabilježeni u hrvatskim rječnicima, a protiv kojih se nitko ne buni niti ih strelicom upućuje na nešto drugo, pravilnije i hrvatskije. Jasno vam je zašto. Oni potječu iz engleskoga jezika. Bljak, vau i njami-njami samo su neke od tih agresivnih novopridošlica. Koje se ponašaju kao i svaki agresor: došli divlji, pa istjerali pitome. No ne bez svesrdne pomoći hrvatske „pete kolone“ u vlastitoj zemlji, koja tako radosno i nekritički dočekuje i prihvaća sve što dolazi iz američkoga engleskog, pa je odmah zatrla ono što smo govorili prije ove najezde. Možda se to za neke od njih – da dolaze iz engleskoga – na prvi pogled i ne bi reklo. Na primjer, odakle dolazi bljak? Zar je i to engleski? To nije, ali yuk, yuck (č. jak) jest; a znači fuj. Bljak Šonjin rječnik (iz 2000!) još nema, no ima ga Anićev iz 1998. Naravno, ima ga i Školski rječnik hrvatskoga jezika (Školska knjiga i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2012), što je i razumljivo, jer današnja vrtićka i đačka populacija za izražavanje gađenja drugo i ne rabi. Razmaženoj djeci kojoj može biti da se razbacuje hranom svako je jelo bljak, a sinonim fuj već im malo što znači. No zašto je uz već postojeći fuj trebalo uvoziti novi izraz? Zbog naše poslovične očaranosti svime što je strano. Dapače, fuj egzistira i u engleskom, kao phooey, i izgovara se fuj, no tko će to od digest diplomiranih „znalaca“ znati? A naš vrli novi svijet želi uvijek nešto novo, samo da ne bude kao što je dosad bilo. Pa makar i dobro.

U dječjem govoru uzimanje hrane i uživanje u njoj pratili su izrazi am i njam, kadšto i mljac. No i to se promijenilo. Njam-njam je postao njami-njami, premda mu engleski bratić izgleda ovako: yum-yum (jam, jam). Obliku njami možda je kumovao engl. pridjev yumi, slastan, tečan, pa evo ga u tom obliku i kod nas.

Kad bi 1. maj pao tako da školu nismo imali tri dana (dva su svim radnim ljudima bila zajamčena), veselili smo se: Hura! Živio 1. maj, tri dana imamo fraj! No i hura, premda nije orijentalizam nego germanizam (njem. hurra, usklik koji prati oduševljenje, pobjedu, veselje, slavlje, jurišanje, bunt, a znači brzo se premještati), uzmiče pred jupijem, a i pred američkim wow, koji ima i svoja hrvatska objašnjenja: senzacionalno, sjajno, bravo, hura, ma nemoj! A vau (tako se čita wow) bio nam je još donedavno glasanje psa. Možda se i naši snalažljivi mješanci počnu odazivati samo na engl. bow-wow-wow (bau-vau), jer će i priprosti hrvatski vau-vau zacijelo uskoro nestati. Kao i toliki dosadašnji uzvici ili usklici, zvali ih kako vam drago.