Tragika amblematskog para

Francuski baletni umjetnik Patrice Bart (1945) jedno je od najuglednijih europskih koreografskih imena današnjice. Od 1972. do 1989. bio je, kao plesač, zvijezda (étoile) Baleta Pariške opere, a zatim je postao baletni majstor istog ansambla. Od početka 1990-ih počeo je koreografirati, najviše velika djela klasičnoga repertoara. Osobno je dva mjeseca boravio u Zagrebu, postavljajući Romea i Juliju Sergeja Prokofjeva, što je potpuno drukčije nego kada djela živućih velikana prenose njihovi asistenti, a oni dođu samo nakloniti se na premijeri, poput Hansa van Manena ili Nacha Duata, kao posljednjih takvih primjera. Od neprocjenjive je vrijednosti za baletni ansambl da izravno upije finoću koreografskog stila kao što je Bartov.

Patrice je Bart dvaput, 1971, gostovao u HNK u Zagrebu, u Giselle i Labuđem jezeru. Zato začuđuje njegova izjava u Jutarnjem listu: „Nikad prije nisam bio u Hrvatskoj ni u ex Jugoslaviji.“ Ako je u tadašnjem intenzitetu uzleta svoje međunarodne karijere to zaboravio, trebalo ga je podsjetiti. No prije podsjećanja, trebalo bi to znati. Bio je velika zvijezda. HNK-ove programske knjižice u posljednje dvije godine donose obilje zanimljiva štiva, ali nerijetko sadržavaju i neprecizne informacije, koje se potom nezaustavljivo papagajski prenose površnim medijima. Zoran je primjer nedavno gostovanje moskovskoga kazališta Mossovjet u HNK-u, za koje se pisalo da gostuje u Zagrebu „prvi put“, iako je gostovalo još 1966. Ako podaci nisu stopostotno točni, žalibože je truda oko knjižica.

Iva Vitić Gameiro i Andrea Schifano kao Romeo i Julija  / Snimio Marko Ercegović

Najljepšu i najtužniju ljubavnu priču svjetske umjetnosti donijela je na pozornicu HNK-a skora 400. godišnjica smrti njezina književnog oca Williama Shakespearea. Na povijest baleta Romeo i Julija moramo biti ponosni: hrvatska praizvedba, 1948, u koreografiji Margarete Froman, bila je jedna od prvih postava toga djela u svijetu, poslije praizvedbe 1938. u Brnu, čuvene lenjingradske produkcije iz 1940. te moskovske iz 1946. Fromaničinu verziju bilježe i ističu stručni inozemni baletni priručnici, a njezina izvedba na gostovanju Zagrebačke opere u Londonu, 1955, bila je jedna od prvih izvedbi na Zapadu.

Patrice Bart načinio je, uz koreografiju i režiju, i vlastitu adaptaciju libreta koja podrazumijeva promjenu redoslijeda nekih glazbenih brojeva. Zato neki prizori gube jasnoću, poput prizora s kraljicom Mab, a potpuno je nepotreban dolazak Parisa pateru Lorenzu. Neki prizori, pak, dobivaju dodatnu dimenziju, poput reducirane posljednje slike, u grobnici, koja je poetski posvećena samo ljubavi i smrti mladih veronskih ljubavnika. Predstava počinje i završava prologom i epilogom grofice Capuleti, koja je dobila povećanu, istaknutu ulogu. Ona oplakuje smrt kćeri i Tibalda, svjesna svoje krivice u tome. Bart je ukinuo lik veronskoga kneza Escalusa jer je mržnja između obitelji Capuleti i Montecchi – koju generira i zlokobnim događajima dominira Tibaldo – na općoj, paradigmatskoj razini.

Dok su te režijsko-dramaturške intervencije uobičajno formalne, čak i konfekcijske prirode (u što pripada i podjela u dva umjesto u tri čina), kako bi se steklo pravo na izvornost vlastite verzije, raspon je Bartove koreografske izražajnosti velik. Silovitost dramskih prizora prati silovitost koreografije koja, inače, obiluje poletom i šarmom te nizom vrlo teških elemenata kojima je izmuštrao plesače. Klasičan pokret diskretno upotpunjuje slobodnim pokretom, narativnost pantomimom, potiče izražajnost ruku. Vrlo su dobri prizori mačevanja, stilski je sve dotjerano.

Scenografija, s nekoliko funkcionalnih simboličkih elemenata, i nadasve profinjeni kostimi Luise Spinatelli dali su predstavi raskošen izgled. Glazbena izvedba, pod ravnanjem maestra Nikše Bareze, zvučno je i precizno podastrla obilje ljepote Prokofjevljeve partiture u njezinu suptilnom slijeđenju karaktera i psihologije Shekespeareovih likova.

Na premijeri, 19. ožujka, naslovne su junake dramskom snagom i scenskom izražajnošću zasjenile karakterne kreacije Natalije Horsnell u ulozi grofice Capuleti i Guilherma Gameira Alvesa u ulozi Tibalda. I Tomislav Petranović, kao razigrani Mercuzio, imao je mnogo prostora za osvajanje pozornice, što je maksimalno iskoristio. Virtuoznim skokovima isticao se kvintet Mercuzijevih prijatelja u atraktivnom prizoru na početku drugoga čina.

Iva Vitić Gameiro i Andrea Schifano bili su mladoliki, djetinje nevini Romeo i Julija. Pružili su lijepe, pretežno jednoznačne lirske trenutke, da bi se, u završnici, dojmljivo vinuli do tragike amblematskoga ljubavnog para. Ansambl se isticao ujednačenošću i žarom raznolike scenske igre. Zaokružene uloge ostvarili su i Takuya Sumitomo kao Benvoglio, Azamat Nabiullin kao grof Capuleti i Rieka Suzuki kao Rosalinda.