Što krivo najdeš, ispravi, što pravo, zagrli

Srpsko – hrvatski objasnidbeni rječnik profesora Marka Samardžije u izdanju Matice hrvatske obaseže 600 stranica i počinje predgovorom koji ima desetak stranica i u kojemu autor objašnjava razloge zašto se odlučio za pisanje rječnika i po kojim ga je načelima ustrojio, a tomu je dodao i svoj stegnuti pregled dosadašnjeg usustavljivanja srpsko–hrvatskih jezičnih razlika i raspravljanja o njima.

Autor polazi s gledišta da su razlike u leksiku između srpskoga i hrvatskoga rezultat odjelita razvoja dviju jezičnih i etničkih zajednica i da te razlike imaju svoja vjerska i civilizacijska ishodišta i posljedica su različitih standardizacijskih procesa. Osobito ističem autorov stav da se standardni jezik ne izgrađuje niti komu za ljubav niti komu za inat, nego ga svaka zajednica izgrađuje po mjeri vlastitih potreba.

Leksičke razlike između hrvatskoga i srpskoga nalaze se i u općem leksiku, ali još više u strukovnom i znanstvenom nazivlju. U dugom razdoblju te su razlike minimizirane i mnogi takva nastojanja jako dobro pamtimo. Devedesetih godina prošloga stoljeća raspao se državni i ideološki okvir u kome su se takva nastojanja ostvarivala, popucale su brojne dotadašnje veze, a na hrvatskoj su se strani rascvjetala savjetodavna djela, posebice tzv. razlikovni rječnici, vrlo različiti po stupnju stručne pouzdanosti. Njihovi autori nisu uvijek imali potrebna znanja iz općega jezikoslovlja i kadšto su vrlo površno poznavali srpski jezični standard. Događalo se tako da se u isti red stavljao srpski nestandardni i hrvatski standardni leksem (npr. keva – majka, daskal – učitelj) ili su se normalni hrvatski standardnojezični leksemi po nerazumljivim kriterijima proglašavali srpskima (npr. graničar, ishod, iskop), a pogotovo se to činilo s onim hrvatskim leksemima koji nisu standardni, ali jesu hrvatski (inoča, šporet, mehana i sl.). Takvi su postupci, kaže autor, poslužili nedobronamjernima iz inozemstva da ih proglase dijelom nove hrvatske jezične politike i da se toj politici izruguju.

Rječnik kao praktično pomagalo

U međuvremenu je, piše Samardžija, stasao novi hrvatski naraštaj koji u dodiru sa srpskim jezičnim standardom osjeća da velik dio leksika razumije, ali dio mu je nepoznat i nerazumljiv, posebice nazivi, tj. terminologija iz raznih struka i brojni nestandardnojezični leksemi. Zato je odlučio napraviti rječnik kao praktično pomagalo pripadnicima hrvatske jezične zajednice da bi što bolje razumjeli srpski leksik. Namjera nije bila, kaže autor, povlačiti razdjelnicu ili popisati sve razlike između hrvatskoga i srpskoga, nego olakšati razumijevanje srpskih općejezičnih i terminoloških posebnosti koje se javljaju u govorenoj i posebno u onoj zahtjevnijoj pisanoj praksi. Stoga je autor držao potrebnim da naglašeno izdvoji koje razlike nisu ušle u rječnik. Tako nisu ušle razlike koje se temelje na različitom refleksu staroga jata (cev – cijev, blesak – blijesak), ali ako u istom leksemu uz takvu razliku ima još neka, onda su leksemi ušli u rječnik (npr. lekar – liječnik, pešadija – pješaštvo), pogotovo onda ako prema riječi s jatom stoji posve druga riječ (bezbedan – siguran). U rječnik također nisu ušle razlike uvjetovane razlikom u jednom fonemu (gluv – gluh, sveštenik – svećenik) niti leksemi koji imaju istu osnovu, ali su različito tvoreni (saigrač – suigrač, profesorka – profesorica), niti leksemi koji postoje i u srpskom i u hrvatskom, ali u hrvatskom imaju i zamjenu (advokat, ambasada), niti glagoli koji se u srpskom tvore s pomoću -ovati i -isati, a u hrvatskom s pomoću -irati (afirmisati, modernizovati – afirmirati, modernizirati), niti imenske posuđenice različito tvorene (auditorijum – auditorij, alpinista – alpinist), s tim da se u posebnim slučajevima i s dodatnim razlozima poneka takva razlika uvrštava.

Pravoslavno nazivlje

Od onoga što jest uvršteno posebno naglašavamo srpskopravoslavno kršćansko nazivlje koje se osobito čuje o velikim kršćanskim blagdanima i koje govornici hrvatskoga jezika najčešće ne razumiju, a i u ostalim uvrštenim primjerima vidljivo je da je temeljni kriterij uvrštavanja teškoća, sitna ili veća, koja se može javiti u komunikaciji, a ne nastojanje da se popiše što više razlika. Uvjeren da dugo nije bilo pravih uvjeta za ozbiljnu raspravu o razlikama, Samardžija se potrudio napisati ozbiljan i jasan predgovor i svi koji bi htjeli izricati svoje sudove o Rječniku morali bi uložiti barem toliko napora da taj predgovor pročitaju: to bi im davalo mogućnost da raspravljaju o načelnim pitanjima, a ne da uzmu nekoliko riječi osporavajući njihovo uvrštavanje i pripisujući autoru namjere kakve se pri ozbiljnom čitanju nikako ne vide. No različiti pogledi na srpsko–hrvatske jezične razlike nisu od jučer, o čemu je autor u predgovoru također progovorio.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

U dijelu knjige prije sama rječnika nalaze se potrebne tehničke upute i napomene, popis kratica i popis leksikografskih djela kojima se autor služio (ako sam dobro brojao, na popisu je 38 srpskih, 14 hrvatskih i 9 djela iz drugih filologija, posebice ruske).

Prije sama rječnika nalazi se navod iz Nove ričoslovice iliričke Šime Starčevića (1812) koji glasi: „Da tvor vele neobličan na svitlost šaljem, nemoj se čuditi, jere izgleda ne imadoh, po komu bi se vladati mogao; nego što krivo najdeš, ispravi, što pravo, zagrli; i ako pomoći ne primažeš, barem nemoj odmagati, s tim da si mi zdravo.“

Šime Starčević u tim rečenicama nasljeduje stare hrvatske glagoljaše, a naš autor u svojim željama Šimu Starčevića. Hoćemo li napisano prihvatiti dobronamjerno, sa željom da se nastavi stručni i znanstveni razgovor, ili s namjerom da samo tražimo i postojeće i nepostojeće pogreške, to je očito jako star problem i sigurno nije samo hrvatski.

Tu općenitu tvrdnju možemo u vezi s djelom koje prikazujemo i ovako konkretizirati: nije nužno da se slažemo oko toga postoje li dva standardna jezika ili samo dvije inačice jednoga, a da se složimo u tome da je Rječnik dobrodošao. No kod nas se uvijek na drukčije mišljenje najžešće obaraju oni koji nastupaju u ime tolerancije, „svjetskih“ i „čistih znanstvenih“ pogleda pa ih rijetko kada zanima što u knjizi njihova neistomišljenika zaista piše i čemu ona može poslužiti. U tišini svojega doma i Samardžijini će oponenti uzeti Rječnik u ruke i riješiti kakav svoj problemčić. A hoće li pritom biti zahvalni autoru, nije jezikoslovno pitanje. 

Sam rječnički dio ostvarenje je izloženih načela i na nekoliko ću leksema pokazati kako to izgleda.

Lijevi stupac donosi srpski leksem, srednji stupac donosi gramatičke i leksikološke obavijesti a desni stupac hrvatski leksem.

Tako riječ Vitlejem ima oznaku m (= muški rod), bibl. (= biblijski naziv) i zem. (zemljopisni naziv), a u desnom stupcu piše hrvatski leksem Betlehem.

Za riječ rasa piše oznaka ž (ženski rod), oznaka grč. (grčko podrijetlo) i piše pravoslav. (dakle riječ pripada pravoslavnoj kršćanskoj terminologiji), a u desnom stupcu piše „gornja haljina svećenika i monarha“; mantija.

Za riječ žurka piše da je žargonizam i da mu odgovara hrvatski leksem tulum.

Mogli bismo navesti mnogo primjera, ali i ovih nekoliko pokazuje da autor nudi obavijesti potrebne da dobro razumijemo srpski leksem, ali i obavijesti koje omogućavaju da provjeravamo do koje je mjere prihvatljivo njegovo tumačenje.

 Prije svakoga slova (osim slova nj) nalazi se po jedna fotografija i kratke, sažete natuknice o odabranim događajima iz srpske nacionalne i političke povijesti, o nacionalnim ustanovama itd., tako se ispred slova a piše o Arhangelima Svetim, tj. o ruševinama manastira kraj Prizrena, dakle o zadužbini cara Dušana; ispred slova b daju se elementarne obavijesti o Beogradu, ispred slova c o urotničkoj organizaciji Crna ruka itd.

Djelo bez kompromisa

Od početka svoje znanstvene i stručne djelatnosti Samardžija je posvećivao veliku pažnju leksikologiji i leksikografiji hrvatskoga jezika. Napisao je knjigu Nekoć i nedavno. Odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnog jezika (2002). S Antom je Selakom napisao Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti (2001), kojim je pokušao ponuditi temeljna znanja iz hrvatskoga jezika i književnosti i koja je prikladna za one koji se u kroatističku problematiku uvode pa su im potrebna pouzdana temeljna znanja. Njegov udžbenik iz leksikologije objavljen je u sedam izdanja. On dakle, da se sportski izrazim, ima utakmica u nogama i to se u Srpsko – hrvatskom objasnidbenom rječniku vidi.

Nije vjerovao da bi ovakav rječnik prošao bez protivljenja, ali je s pravom očekivao kompetentnije kritičare. Pojava njegova rječnika po mojem je mišljenju još jedan test za našu jezikoslovnu zajednicu, prije svega za jezikoslovce kroatiste. U toj zajednici ima i previše onih koji se o važnim otvorenim pitanjima ne usude ništa reći: jedni se boje da će im vlastito mišljenje o spornim pitanjima u vezi s hrvatskim jezikom pribaviti negativne poene u inozemnoj stručnoj javnosti uz koju vole pristajati i kad nisu uvjereni u ispravnost njezinih stavova, i drugih koji se boje da će njihovo mišljenje naići na protivljenje hrvatskih rodoljubnih amatera. Samardžija nije podilazio nikome, napisao je djelo za koje je s pravom uvjeren da je potrebno, a pišući ga nije skrivao svoja znanstvena uvjerenja. Ponudio je opsežnu i uvjerljivu argumentaciju i samo se znanstvenim argumentima, a ne dosjetkama i ideologemima, može s njim sporiti.