Srce Matije Lisičara

Ako bih se uopće mogla prisjetiti na prvi susret s imenom Matije Lisičara, vjerojatno bi to bilo vezano za slavnu pjesmu Antuna Gustava Matoša koja završava stihovima: „I dok je srca, bit će i Kroacije!“ Budnicu Pri Sv. kralju Matoš je posvetio upravo njemu, dovoljno da kroz tu dedikaciju na mala vrata uđe u povijest hrvatske književnosti, uostalom kao i ostatak malobrojnoga skupa Matoševih pjesničkih posveta obitelji (ocu, Leonu Matošu), prijateljima i bliskim suvremenicima (Oskaru Dürru, Augustu Harambašiću, Dru Antunu Benešiću, Dru Mili Starčeviću, Mirku Račkomu, Dru Pišti Posiloviću). Iste godine kada je u Savremeniku objavljena Matoševa pjesma (1910) Matija Lisičar u književnost bi ušao i po vlastitom talentu. U izdanju Matice hrvatske objavio je vlastitu zbirku Pripovijesti. U književnoj je kritici često hvaljena Lopudska sirotica (iz jednog dnevnika), ali i druge priče nude zanimljivosti. Primjerice u Uništenom talentu čitamo romantično domoljubno viđenje likovnih zadataka i stila mladoga slikara Ivana iz Dubrovačkoga primorja (dakako, satrta potom surom zbiljom): „Opazih odmah talenat, koji se ne hvata sitnica, nego jakim potezima riše prirodu, ali oni potezi ostavljaju prirodi potpunu realnost. Crtež bijaše izvrstan, jedino mi se ljudi učiniše nešto nemarno slikani. U Ivanovoj umjetnosti nije bilo ništa talijansko. Ta on za talijansku umjetnost nije ništa ni znao. Onaj Tizian u Dominikanaca i jedan Palma Vecchio u Gospi teško bi ga bili zagrijali. – U onoj slici bijaše čista, nenatrunjena slavenska duša, puna ljubavi prema svojoj zemlji i puna tužne ironije prema svojim srodnicima...“ Lisičareva proza bila je predmet diplomskoga istraživanja baš kod Talijana, u Padovi, pod mentorstvom Artura Cronie, koji je temu Le novelle di Mato Lisicar povjerio diplomantici Iris Valenaro (1954). Oprema izdanja zanimljiva je i povjesničarima umjetnosti, zbog autora grafičkoga rješenja – ponosno navedena na poleđini: „Omot crtao Ljuba Babić ml“ – zbog čega je primjerak Pripovijesti ušao u zbirku tiskarstva i knjigoveštva Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu kao svjedočanstvo ranih uspjeha Ljube Babića (tada dvadesetogodišnjaka).

Ivan Tišov, Portret Matije Lisičara, 1922, privatna zbirka

Uvodničar Vojnovićeve Trilogije

U izdanju o proslavi tisućite godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva (1925) Lisičar je dospio i među znamenite i zaslužne Hrvate, gdje ga Ljubomir Maštrović ocjenjuje: „Iz pera mu mjestimice izbija fina ironija na sebičnost i nadutost ljudi.“ Izbor njegovih propovjedaka javlja se i u Pet stoljeća hrvatske književnosti (1969), kao i u Tijelo tvoje duše: antologija proze hrvatske secesije (2004) u izboru Branimira Donata, a naposljetku je nakladnik Fortuna u biblioteci Hrvatska rara priredio pretisak njegovih Pripovijesti (2008).

No ni u jednom od navedenih izdanja, odnosno uvoda ili pogovora koji ih prate, nije navedeno da bi Lisičar u povijest hrvatske književnosti mogao ući i po jednom drugom prinosu, a taj čitamo već na koricama zagrebačkoga izdanja Dubrovačke trilogije Ive Vojnovića iz 1918. Nekim čudnim i sada smiješnim tipom slova punim izduljenih uvojaka („Naslovni list crtao Jerolim Miše“), istaknuto je: „Predgovor napisao M. Lisičar“, što je na trećoj stranici razriješeno u „Mato Lisičar“. Dakle, taj Mato od Trilogije i onaj Matija od Matoševe Kroacije i od vlastitih Pripovijesti ista su osoba, Matija Lisičar (Mato, Mate; Dubrovnik, 1877–Zagreb, 1939), pomorac i poslije maturant I. klasične gimnazije u Zagrebu, potom doktor prava, odvjetnik u Sisku, veliki župan Bjelovarsko-križevačke županije, javni bilježnik u Zagrebu, urednik pravaškoga lista Hrvatska, književnik i kritičar, revni suradnik Vienca od 1902/03. godine, ali i još mnogo toga što jedva stane u istu osobu. Podatak o Lisičarevu kritičkom osvrtu na Trilogiju poznat je ljudima od struke, a objavili su ga Ivan Esih u Jutarnjem listu (1937), o šezdesetoj obljetnici Lisičareva života (60-ta obljetnica zagrebačkog književnika Dra Mate Lisičara) i Ivan Armanda u kratkoj, ali izdašnoj leksikonskoj natuknici, objavljenoj u Hrvatskom biografskom leksikonu (2013). Esih posebno ističe utjecaj predgovora Trilogiji na slavističkoj sceni, a Armanda ubraja Lisičara „među bolje noveliste hrvatske moderne“ i navodi dugi popis časopisa u kojima je sudjelovao, raznorodan i vremenski i tematski, od Narodnih novina 1897. do Starokatolika 1933.

Portret Matije Lisičara, oko 1910, fotografija, privatna zbirka

Vjerojatno bih ovu osobnu zabavu slaganja mozaika oko zaboravljenih ili poluzaboravljenih, a raznovrsnih književnih silueta poput Antuna Matasovića, Ljubomira Marakovića ili Stjepana Lovrekovića, završila Armandinom ozbiljnom leksikonskom natuknicom da dva neobična i poticajna događaja nisu otvorila još dva neočekivana pogleda na Matiju Lisičara.

Župan u borbi
za hrvatske posjede

Da ne odugovlačim: baš u tijeku rasprave o zaslužnim i znamentitim Hrvatima uoči dvadesetogodišnjice Oluje prolistala sam časopis Ekonomska i ekohistorija objavljen prije nešto više od četiri godine (2011) i saznala da je prije nešto manje od stoljeća upravo Lisičar proširio granice Hrvatske. On, rodom Dubrovčanin (po majci iz obitelji Miloslavić), a s očeve strane podrijetlom iz Vrlike, pomorac koji je oplovio „cijeli svijet“ i nositelj posvetne lente Matoševe slavne pjesme, hrvatski novelist i citirani uvodničar Vojnovićeve Trilogije, zaslužan je da se prekodravska općina Gola nalazi u sklopu Republike Hrvatske! U spomenutom časopisu, u članku Granica na Dravi od 1848. do 1919. godine (primjer Podravine i Prekodravlja) Mira Kolar Dimitrijević rekonsturirala je dramatične događaje u vezi s pregovorima o granici s Mađarskom nakon Prvoga svjetskoga rata, i tu posebno ističe Lisičarev prinos: „U borbu za Prekodravlje uključio se vršilac dužnosti velikog župana Bjelovarsko-križevačke županije dr. Matija Lisičar, pravnik, pravaš i književnik. On je naručio kod sveučilišnog profesora hrvatske povijesti dr. Ferde Šišića elaborat koji je tiskan pod naslovom L’ille de Repáche na francuskom jeziku, a koji je poznatiji pod nazivom Spomenica dra Matije Lisičara.“ Sretna politička avantura – veća od same narudžbe elaborata (za cjelovitiji uvid valja pročitati članak Mire Kolar Dimitrijević) – okončana je tako da je elaborat L’ille de Repáche upućen „27. studenog 1919. ministru predsjedniku i voditelju pariške konferencije Clemancéau pod hitno, a ovaj ga je proslijedio članovima pojedinih delegacija“ te je općina Gola sa svojih gotovo 11.000 jutara, više od 700 kuća i točno 4744 stanovnika u prosincu 1919. pripala Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i kao jedina općina s lijeve strane obale Drave dijelila nadalje sudbinu s Hrvatskom, a ne Mađarskom.

Iako bi bilo zanimljivo vidjeti razgovor između župana Dubrovčana i prekodravskih Gruntovčana, ostaje činjenica da su se dobro razumjeli kada se radilo o baštini i zemljišnim knjigama. Uspješni župan bio se ipak ubrzo povukao s časnoga položaja, razočaran politikom u Kraljevini i otvorio potom javnobilježnički ured u Nikolićevoj (Teslinoj) ulici u Zagrebu živeći manje kao protagonist politike i publicistike, a više kao promatrač komu je – recimo – omilio obiteljski mir. S obzirom na njegovu ulogu, a i na to da općina Gola osim naslovnoga mjesta (gdje je rođen Ivan Večenaj) obuhvaća još četiri sela: Gotalovo, Novačka, Otočka i Ždala, možda bi se mogla naći neka ulica ili barem seoski put da se nazove Lisičarevim imenom?

Drugi događaj koji je poslužio kao neposredan poticaj članku bio je da sam se nedavno prvi put našla oči u oči s Lisičarem. Njegov lik – u bilo kojem mediju – nisam dosad vidjela, a onda ... un coup de fortune: u privatnoj zbirci sačuvana je neobjavljena slika Ivana Tišova (1922) Portret Dra Matije Lisičara, izveden u tehnici ulja na platnu (39 x 29,5 cm). Tišov je portret potpisao i datirao desno dolje na kartonskom paspartuu u koji je ovalni portret umetnut. Osim slikanoga portreta tu je i portretna fotografija iz doba kad je objavio Pripovijesti, što sve s veseljem dijelim s čitateljima Vijenca, u počast Matiji Lisičaru i uzviku „I dok je srca, bit će i Kroacije!“Antuna Gustava Matoša, koji ga je počastio posvetom.