Prostori i razlozi stvaralačkih ushićenja Gabriela Jurkića

Duga prisutnost u zagrebačkoj likovnoj sredini osigurala je Gabrielu Jurkiću, jednom od ključnih protagonista kasne secesije i simbolizma, nezaobilazno mjesto u povijesnoj dionici hrvatskog slikarstva dvadesetog stoljeća. Već sama ta spoznaja bila bi dovoljno obvezujuća da se u povodu sto tridesete obljetnice rođenja prisjetimo impozantne likovne ostavštine tog slikara klasične opredijeljenosti, koji se na vrhuncu uspjeha zaustavio na teško dohvatljivu izričaju realističke impresije opsesivno posvećen fenomenima prirode.

Oranje, 1908.

U Jurkićevu slučaju, prije svih drugih određenja, nameće se njegova duhovna i umjetnička vezanost dvjema kulturnim sredinama. Kao bosanskoga Hrvata pratila ga je poput usuda podvojena bosansko-hrvatska pripadnost, možda više u stvaralaštvu negoli u životu. Rođenjem, životnim prostorom i iznimnom suživljenosti s bosanskim krajolikom ostao je do kraja života čvrsto usidren u zavičajnu Bosnu, dok porodičnim korijenima, duhovnim habitusom i djelovanjem na likovnoj sceni pripada i korpusu hrvatske umjetnosti. Školovanjem i prisutnošću u likovnom životu Zagreba, naposljetku svojim mediteranskim pejzažnim segmentom, potvrdio je legitimno sudioništvo u hrvatskom slikarstvu ranoga 20. stoljeća, kad su se ovdje uspostavljali temelji likovnog moderniteta, kojega nam je svaka karika u nizu, pa tako i Jurkić, itekako važna.

U likovno-kritičkoj percepciji Jurkić je dugo bio potisnut u stranu zbog svoje samozatajnosti, ali još više zbog toga što se tridesetih godina povukao s magistrale likovnih tijekova, koji su u burnom vremenu između dvaju svjetskih ratova i nakon toga naprosto brisali pred sobom gotovo sve što nije imalo predznak inovativnog, ako već ne avangardnog. A Jurkić, tada već ukopan u svoju brazdu, neometano je i sustavno razradio svoj programatski koncept i kao dogmu stvaralački ga je dalje slijedio. Idealističko naziranje svijeta koje se u njegovu slikarstvu s godinama sve jasnije formuliralo vodilo ga je prema emotivnim očitovanjima realističke impresije prirode i ljudi. Ustrajavanje na teško ostvarivu idealu „istinitog prikaza“, u naponu kreativnih dometa, kad je bio priznat i najtraženiji, nepokolebljiv u obrani autonomnoga prava na slobodni izbor, ostavio je iza sebe modernistička okušavanja i u raskoraku s vodećim kretanjima prihvatio karizmatsku sudbinu – umjetnika u sjeni.

Tomu podudarno i recepcija o njemu postajala je sve nejasnija i protuslovnija. Dok su jedni pamtili samo njegove antologijski ovjerovljene vrhunce iz razdoblja secesije, a drugi percipirali samo jedinstvene impresije krajolika, treći su bez imalo empatije i razumijevanja prelazili preko njegova imena umjesto da mu zahvale za zaustavljene prizore magične ljepote, koje uskoro više neće imati tko slikati. A on je, mimo svih stilskih mijena i tendencija, postojano slijedio svoja umjetnička uvjerenja i zanose, posvetivši gotovo cijeli slikarski vijek prostorima i ljepotama svojih dviju slikarskih regija – rodnoj Bosni i jadranskom priobalju, prostoru svojih porodičnih korijena.

Umjetnička kao i životna biografija Gabriela Jurkića po mnogočemu je bila iznimna, pa i karizmatska. Rodio se 24. ožujka 1886. u Livnu, u uglednoj livanjskoj obitelji kojoj su se preci doselili u Livno iz Hrvatskog primorja. Livno i uopće zapadna Bosna s Kupresom i vrletnim planinama istinska je Jurkićeva Arkadija, gdje će u vrućici mladenačkih zanosa započeti, a u tišini Franjevačkog samostana Gorica završiti, njegova karizmatska sudbina slikara. Taj idilični svijet, tada još nedirnuta priroda, za slikara iznimne perceptivne osjetljivosti pokazat će se presudnim. Tom će se prostoru slikarski uvelike usmjeriti, a porodični korijeni koji sežu do primorskih krajeva Hrvatske znatno će mu odrediti duhovnu konstelaciju i legitimnu pripadnost objema kulturnim sredinama.    

Đak Crnčića i Sesije

Počeci Jurkićeve slikarske evolucije sežu do njegovih srednjoškolskih dana. Rano izražena nadarenost i nevjerojatna upornost, s kojom se već tada izborio za slikarsku profesiju, podsjeća na srodne sudbine mnogih slikara, a opet je na svoj način iznimna. Imao je samo šesnaest godina kad je u čvrstoj nakani da se posveti slikarstvu prekinuo školovanje na Tehničkoj školi u Sarajevu, shvativši da ondje neće ništa korisno naučiti. Vrativši se u rodno Livno, povukao se tamo u „djedovu kulu“ i sav se predao slikanju. Tu fazu samoukoga rada njegov brat Mirko, književnik, najvjerodostojniji svjedok Gabrielove gotovo franciskanske upornosti, ovako je opisao: „U sredini svijeta i mnogobrojne rodbine bio je posve osamljen, njegova neupućena okolina bez razumijevanja je pratila njegov život i rad u kuli. Studirao je kod kuće, u brdima i polju, risao i s velikom ljubavlju pratio sve događaje u majci prirodi (...). Ni jedne zgode nije propustio, a da se ne okoristi njome – rosno blistavo jutro, ljetna večer, mjesečina i zvjezdana noć, snijeg, oranje, pazar, sve su to vremena kad je izlazio iz kule, obilazio, risao, promatrao (…) sve što je sreo u bogatoj prirodi.”

U silnoj obuzetosti slikanjem, tako samouka vodila ga je jedina misao – ovladati crtačkom abecedom kako bi se kvalitetom radova probio do neke od uglednih likovnih akademija, što mu je i pošlo za rukom. 

Nakon više od godinu dana marljiva slikanja izborio se za stipendiju društva Napredak, koje je oduvijek pomagalo mlade darovite Hrvate u Bosni. Na osnovi radova koje je donio sa sobom, u Zagrebu je 1906. primljen u privatnu školu Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije i tu započinje njegovo ozbiljno učenje zanatske strane slikarstva. Ta dva učitelja divergentnih slikarskih poetika bila su od presudne važnosti u Jurkićevu ranom profiliranju. Crnčićeva opsesija krajolikom, marinama i svakodnevicom naišla je u njemu na plodno tlo. On je već iz svoje livanjske krajine u sebi nosio duboko usađenu klicu, kojoj će Crnčić učvrstiti temelje i plodonosno je potaknuti. Čikošev pak simbolizam isprva se negdje pritajio i tinjao, ali bez njega teško bi se mogao dogoditi iskorak koji ga je svrstao u sam vrh secesije i simbolizma. 

Daljnje slikarsko obrazovanje nastavio je u Beču. Zahvaljujući visokom stupnju slikarske spreme s kojom je u jesen 1908. stigao u Beč, jedini je on između dvjestotinjak kandidata, nakon strogoga prijamnog ispita, odmah primljen u IV. godište slikarskog odjela bečke likovne akademije. U Beču je na velika vrata ušao u svijet slikarstva sudjelujući neposredno nakon diplome na čuvenoj izložbi bečke Secesije 1911. Bio je prvi slikar Hrvat čiji su radovi primljeni u te legendarne prostorije, gdje su uopće izlagala još samo dva Hrvata, kipari Meštrović i Rosandić. No, iako su mu se tada otvorile široke mogućnosti, vratio se u domovinu, na izvore svojih inspiracija koji su mu i odredili evolutivnu putanju. Iako odgojen u duhu secesije, ostao je oslonjen na temelje rane hrvatske „moderne“, u kojoj su se još neko vrijeme prepletali simbolizam sa svjetovnim sadržajima i erosom novoga „otkrića prirode“. 

Po završetku bečkog školovanja stalno se nastanio u Sarajevu (1911), koje tada postaje Jurkićevo trajno boravište, a Zagreb će mu sve do sredine četvrtoga desetljeća ostati važnim promotivnim odredištem. Održavao je vezu sa Zagrebom marljivom korespondencijom, pratio sa strane umjetnička zbivanja i redovito izlagao samostalno ili skupno. Na prvim samostalnim izložbama 1911. u Sarajevu i Zagrebu predstavio se u široku rasponu raznorodnih tema, upozorivši već tada na svojstvenu planinsku motiviku s pastiricama i oračima (Kod ovaca, 1907/1908. i Oranje, 1908), znakovite metafore njegova mitskog livanjskog prostora.

Da je realizam već od najranijih dana bio Jurkićeva stilska maksima, koja ga je pratila od ishodišta i paradigmatski obilježila njegovo slikarstvo jasne opservativnosti i izvedbenog majstorstva, posvjedočuje čitava galerija iznimnih primjera iz njegova bogata ranoga portretnog opusa. Među njima portreti njegove majke U spomen na majku, iz 1909, ili Moja majka, iz 1913, slikani empatijom i pritajenim emocijama, izražajnom snagom nadilaze svaku prosječnost.

U vrhu europskih simbolista

Najvažniji doprinos modernističkim kretanjima Jurkić je ostvario dionicom secesije i simbolizma. Nekoliko antologijskih djela zajamčilo mu je dolično mjesto u tom važnom poglavlju slikarstva. Amblematsko ostvarenje Vila naroda moga, iz 1912, smjela je zamisao koja nizanjem snažno asocijativna znakovlja povijesti – stećaka s Vilom naroda – u difuznom osvjetljenju poprima jaka simbolistička obilježja. No slikarski apogej tog razdoblja dosegnuo je u slici Visoravan u cvatu, iz 1914, u vlasništvu Umjetničke galerije BiH u Sarajevu. Amblematska znakovitost i izvanvremenska univerzalnost tog remek-djela i pored više negoli evidentna realizma, u našoj slikarskoj tradiciji naprosto nema usporedbi. Fascinantan prizor rascvale visoravni s bijelo-žutim ivančicama prošaranim lelujavim prugama modrih različaka, koja se pruža u nedogled do podnožja planinskog lanca i neba, u harmonijskom odnosu ljepote i nepomućena mira, u minucioznoj i savršenoj izvedbenoj interpretaciji, uistinu se čini doslovno prenesenom iz stvarnosti u sliku. Donijevši simboliku toga jedinstvenog prizora u kontekstu vremena, u osvitu Prvoga svjetskog rata, na prostoru povijesno bremenita Kupreškog polja, ta „oda“ prirodi i ljepoti mogla bi imati i mnogo dublje značenje.

Vrhunac kasnog simbolizma ostvario je alegorijom Put u vječnost, iz 1918, koja je odnedavno u vlasništvu Moderne galerije u Zagrebu. S tom slikom zauzeo je mjesto u samu vrhu europskih simbolista. Cjelokupnom inscenacijom, mističnim osvjetljenjem, inventivnim prikazom nestajanja duše u tami beskraja, ostvarena je čudesno vizionarska alegorijska zamisao dostojna najvišega ranga u sferi simbolizma, zbog čega je ta slika i uvrštena u prestižnu međunarodnu izložbu simbolizma Il demone della modernita 2015. u Rovigu. Slika Mir večernji iz 1919. može se smatrati najpoetičnijim Jurkićevim ostvarenjem. Na njoj kao da se beskrajna blagost i spokoj razlijevaju dalekim horizontom u smiraju dana nad kojim bdije anđeoski lik široko razvijenih krila. Ako taj vizionarski prizor stavimo u vremenski kontekst nastanka slike, a to je kraj Prvoga svjetskog rata, onda znakovite konotacije njegove vergilijanske harmonije na izmaku simbolizma dobivaju pravi smisao. Jamačno je to jedna od najpoetičnijih „objava mira“ u njegovu biblijskom značenju – mir kao sveukupno dobro, što je mnogo više od odsutnosti rata.

Produhovljeni krajolici

Dvadesetih godina dolazi do preobražaja u Jurkićevu slikarstvu. Tada se postupno njegova slikarska imaginacija prebacila sa simbolizma na realističku impresiju prirode. U likovnoj povijesti jednako hrvatskog kao i bosanskog slikarstva ostao je zabilježen kao jedan od najvećih pejzažista dvadesetog stoljeća. No Jurkić nije bio tek puki interpret pejzažnih motiva. Kao malo koji umjetnik on je, u skladu sa svojim svjetonazorom i gotovo religioznim odnosom prema prirodi, sustavno izgradio svoja umjetnička načela. Odnos prema prirodi smatrao je misijom umjetnika, kojemu njegov od Boga dan dar služi da bi kistom zauvijek ovjekovječio čudesne prizore, kao da je predosjećao da uskoro više neće imati tko takvom istinitošću slikati iskonsku ljepotu prirode, a to nije samo puki slikarski zadatak, već prava „misija“. Jurkićev realizam stoga nije tek gola ilustracija. To je uranjanje u misterij prirode, novo stvaranje, a to može dosegnuti samo slikar vrhunskog umijeća, osjetljiv na sve one čudesne harmonije u nesagledivoj ćudljivosti promjenjive prirode. Nevjerojatnom doslovnošću znao je naslikati teško uhvatljive fenomene i ugođajne trenutke koji neprekidno mijenjaju lice prirode, od zime do jeseni. Već samo iščitavanje duboko smišljenih naslova, što ih je slikar sam nadjenuo prikazanim motivima, otkriva bit kistom prenesene stvarnosti, koja nam se potom na slici razotkriva u fascinantno podudarnoj istinitosti. Tako je primjerice naslikao: Vedrina zimskog dana, Posljednje krpe snijega, Predproljeće u planini, Zadnje svijetlo u planini,  Jesenske magle, Popodnevno sunce, Suton, Večer nad dolinom, Nemirno nebo, Kasna jesen, Inje, Oblaci, Zimska večer, Oluja, Mir večernji, Zimsko jutro, Pod kraj zime, Otapanje snijega, Igra boje poslije pola dana, Jesenski suton, ali i Pogled na Livno, orače na slici U znoju lica svoga, Stado pod Troglavom, Stari most, Krave na pojilu…

Visoravan u cvatu, 1914.

Mediteranski prostor dubrovačkog ambijenta, riječju more, postalo je dvadesetih godina magistralna Jurkićeva tema. U južnjačkoj atmosferi, usred plenera, postao je svjestan obilja svjetla te je svu tu zasljepljujuću svjetlost pustio u prostor slike na najprirodniji način. Njegova paleta otvorila se plenerističkim ugođajima, a osjetljivost promatrača boji i svjetlu. More u svom elementarnom počelu, uz bosanske planine, koje su kao i disanje oduvijek kolale njegovim krvotokom budući da je među njima rođen, jednakom je snagom obuzimalo njegovu imaginaciju. Promjenjive pojavnosti, koje nigdje nisu tako neponovljive kao na površini mora, morale su privući njegovu osjetljivu vizualnost. Svakom fenomenu znao je naći ekvivalent u boji, pa tako i fenomenu mora, s lapadskim stijenama, čempresima u crvenilu zalazećega sunca, raskošnim pinijama iz okolice Lapada ili vjetrom povijenim maslinama na Lapadu. Njegove marine s prikazom mora u njegovu najelementarnijem obliku, za bonace, u naletu valova juga ili bure, u kiši i oluji, dostojne su njegovih najvećih prethodnika marinista na čelu s Crnčićem.

Zapadna Bosna s Kupresom i vrletnim planinama istinska je Jurkićeva Arkadija, gdje će u vrućici mladenačkih zanosa započeti, a u tišini Franjevačkog samostana Gorica završiti, njegova karizmatska sudbina slikara bosanskog krajolika

Ako bi se za južnjačke motive marina moglo reći da su u Jurkićevu pejzažnom opusu značile samo epizodu, premda važnu, bosanski krajolik, osobito onaj gorštački kraj oko Livna s planinskim masivima zapadne Bosne, kojemu je poznavao svaki vrhunac i udolinu, postao je njegovom životnom temom.

Diskretna pobuna protiv vremena

Na vrhuncu slikarske karijere u Zagrebu je, u Slonu Ulrich, održao dvije ključne izložbe. Godine 1922. izložio je veliki ciklus Zima, s kojim je do te mjere oduševio zagrebačku publiku da je još za vrijeme izložbe rasprodao svih 226 izloženih slika. Bio je to pravi osmišljeni projekt. Njime je želio obuhvatiti promjenjiva lica zimskog krajolika od prvih snjegova do pretproljeća, od jutarnjih ledenih plavetnila do snijegom razlivene sutonske rumeni. Velika je to tema na kojoj je istančanim nijansiranjem ugađao finoću slikarskog izričaja ne bi li se približio ljepoti viđenih prizora. Druga izložba, održana 1934, obuhvatila je tematsku cjelinu Večeri, posvećenu sutonskim ugođajima četiriju godišnjih doba. Njoj je namijenio posebnu misiju. Akordima sklada i harmonije zapravo se suprotstavio pomutnji novoga doba iz koje se, prema njegovim riječima, u svijetu slikarstva rodila „prava mržnja na ljepotu“. Na tom se izričaju „realističke impresije“ zaustavio. U njegovoj formativnoj evoluciji nastupio je zastoj, potpuna nezainteresiranost za „novo“, zbog čega i jest u kritici zapostavljen. Jedino mu je bilo važno da u trenutku zrelosti dosegne vlastite ciljeve – istiniti privid viđenoga fenomena majke prirode.

Bile su to tridesete godine, kad se na zagrebačkoj likovnoj sceni snažno oglasila socijalno angažirana tendencija grupe Zemlja. Jurkićeva sublimna poetika impresije nije se više uklapala u taj kontekst. U svom idealističkom pristupu prirodi, posve oprečnu zemljaškom angažiranom pristupu društvenoj stvarnosti, Jurkić nije nailazio na razumijevanje, što je i razumljivo. Jedan se kritičar bespoštedno obrušio na „naivni anakronizam“, nemajući nimalo  sluha za njegov istančani senzibilitet. Nakon toga Jurkić se zauvijek povukao u sjenu. 

Nikad više nije održao ni jednu izložbu. U svojoj ljudskosti duboko razočaran svijetom, u koji se više nije mogao uklopiti, 1956. povukao se zajedno s bolesnom suprugom Štefom u franjevački samostan Gorica u Livnu. U samostanskom miru nastavio je intenzivno slikati. I nadalje je slikao svoje bosanske krajolike tragajući za onim suptilnim misterijem prirode koji nije moguće definirati. Opsesivno posvećen krajoliku bosanskoga zavičaja, nije posve napustio ni ostale slikarske teme portretnog i intimističkog žanra, a posebno poglavlje njegova monumentalnog opusa zauzimaju motivi sakralnog sadržaja. No bosanski krajolik ostat će do kraja njegovom velikom temom kojoj je stvaralački usmjerio gotovo svu energiju, sve dok su ga oči služile i dok je ruka mogla slikati.

Za njega bi se doista moglo reći da je pred prirodom postao lucidniji, da je vidio ono što mnogima nije dano i, što je još važnije, ono što je svojim duhom dosegnuo znao je rukom majstora prenijeti u sliku. A pored neporecive i svima čitke istinitosti, u tom slikarstvu ipak ništa nije banalno. Sve je na njegovim slikama skladno podređeno cjelovitom dojmu, bez ijedne krive note. I tako do kraja, do posljednje slike.

Ostvario je mnoga viđenja, nagledao se ljepota, mirno odloživši kist, već gotovo slijep zaključio je: „Sad ću se barem odmoriti“.