Postoji li u Hrvatskoj stvarna podjela na lijeve i desne

Može li politička podjela na „lijeve“ i „desne“ u cijelosti objasniti duhovno i intelektualno sve gore i napetije stanje u današnjoj Hrvatskoj? Kap koja je prelila čašu i izazvala ovo što čitate kao reakciju na tako postavljeno retoričko pitanje jest tekst izašao ispod uglednoga komentatorskog novinarskog pera, a koji i hrvatsku profesionalnu historiografiju objašnjava upravo takvom političkom podjelom – na „desne“ i „lijeve“ povjesničare, okupljene u dvije zagrebačke institucije, Hrvatski institut za povijest (HIP) i Odsjek za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (FF). Logika koja stoji iza toga objašnjenja jest ona po kojoj razdjelnicu tvori odnos povjesničara spram novije povijesti, zapravo povijesti NDH i SFRJ. Prema toj logici, „desni“ (vezani uz HIP) oni su koji sve zlo vide u SFRJ, a „lijevi“ (vezani uz FF) oni koji sve zlo vide u NDH (a bogami i u Hrvatskoj kakva je uspostavljena 90-ih godina 20. stoljeća, koju više ili manje otvoreno predstavljaju kao novo uprizorenje NDH). Slijedeći dalje tu logiku „desni“ daju (valjda) intelektualni softver HDZ-u, a „lijevi“ to isto čine za SDP, i tako se jednostavnom shemom dolazi do zaključka kako društvo zapravo ne bi trebalo prepustiti povijest povjesničarima!

Kao i sve sheme izrasle iz stereotipa, i ova ima određenih dodirnih točaka sa stvarnošću, no od uglednoga novinarskoga pera ipak bi se (u nekoj uljuđenoj sredini) očekivalo više od stereotipa po kojemu su „svi crnci kriminalci“. No pođimo redom. U današnjoj Hrvatskoj nisu samo dvije zagrebačke institucije središta akademske historiografije (koja se, uzgred, najlakše definira kao: „posebno institucionalizirana forma društvene regulacije tvrdnji o prošlosti“) – prošlost se danas istražuje. a onda i studira (odnosno predaje) na osam visokoškolskih institucija (u Zagrebu, Zadru, Osijeku, Puli, Rijeci, Splitu i Dubrovniku), a tu su i brojni instituti, arhivi, pa i muzeji, čiji se djelatnici bave znanstvenim istraživanjem prošlosti (dakle, uklopljeni su u one profesionalne institucionalne forme kroz koje društvo regulira govor o prošlosti). Što se, pak, podjele na „desni“ HIP i „lijevi“ FF tiče, ni tu se stvarno stanje ne poklapa sa stereotipom – kad je nedavno potpisivana peticija upravo profesionalnih povjesničara kojom se tražio uljuđeni dijalog o novome ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, na njoj su se našla najmanje dva imena nastavnika s FF-a te tri imena nastavnika s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu (koji je, nota bene, nastao pod okriljem zagrebačkoga FF-a); s druge strane, na čelu Podružnice HIP-a u Slavonskome Brodu danas je Stanko Andrić, povjesničar čija bi stajališta bilo nemoguće definirati drukčije no kao „lijeva“ (o tomu tko bi se sve među djelatnicima HIP-a mogao svrstati na „lijevu“ stranu, a na FF-u na „desnu“ zapravo je besmisleno čak i govoriti).

Činjenica, dakle, da je nekolicina povjesničara (sa svojim specifičnim stajalištima, ali i filijacijama) percipirana u javnosti kao zagovornici određenih (navodno političkih) stajališta posljedica je svojevrsne medijske manipulacije i pojednostavnjivanja stvarnosti, odnosno spoznaje onih koji rade u tim medijima da će upravo od te nekolicine ljudi dobiti predvidive odgovore, koje se (uz manje ili više problema) može strpati u već gotove pretince „desni“ i „lijevi“. Čak i kad neki od njih izrijekom ustvrde kako nisu ni jedno ni drugo, umnim hrvatskim novinarskim perima to ne znači mnogo, jer su pripadnici te profesije čak 45 godina trenirani za isljeđivanje misli, a ne za utvrđivanje činjenica! I tu zapravo dolazimo do biti problema – što u današnjoj Hrvatskoj uopće znači podjela na „desne“ i „lijeve“?

Ministrova izjava

Stvarno stanje stvari je takvo da ta podjela, koja po svojim specifičnim parametrima vrijedi samo u nas, ima tek jednu tanku nit koja je povezuje s tradicionalnim europskim političkim i ideološkim podjelama. „Ljevica“ današnje Hrvatske zapravo su ljuti konzervativci, ljudi koji svim silama nastoje obnoviti i održati društvene odnose i atmosferu, političku kulturu, oblike komunikacije, ako već ne i cijeli sustav, iz vremena Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno SFRJ (ona tanka nit o kojoj je gore riječ vezuje se uz činjenicu da je SFRJ u doba Hladnoga rata percipirana kao „ljevičarski režim“). Nasuprot njima stoji šaroliko i slojevito društvo kojega, za potrebe javne komunikacije, u „desnu“ struju objedinjuje samo činjenica da se protive obnovi stanja iz 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća (tu se može naći doista i pravih desničara, potom konzervativaca u onome smislu u kojem se taj pojam koristi pri opisu suvremenih političkih ideologija, ali i jednostavnih demokrata te zagovornika civilnoga društva, pa čak i otpadnika „komunističkoga“ tabora, koji su ga napustili iz različitih razloga).

Što se, pak, odnosa spram prošlosti tiče i veze s profesionalnom historiografijom, tu su stvari na onoj tzv. „desnoj“ strani prilično jednostavne – najjasnije očitovanje u tome smislu predstavlja nedavna izjava novoga ministra kulture Zlatka Hasanbegovića (dakle, zasad jedinoga profesionalnoga povjesničara koji je „prešao“ u političko polje), s izričitom tvrdnjom kako ustaški zločini počinjeni u doba NDH „predstavljaju najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskoga naroda“. Sumnjam (uz jednu ili dvije iznimke koje mi odmah padaju na pamet) da ima bilo koga među povjesničarima tko se neće ne samo složiti s misaonom cjelinom izjave nego i sa svakom njezinom riječju, pa i zarezom i točkom.

Razmjeri zločina

Kad se, međutim, počne govoriti o zločinima „komunističkoga“, da ne kažemo „antifašističkog“ režima, nakon 1944. stvari se na tzv. „lijevome“ političkom polu počinju komplicirati – pojavljuju se objašnjenja o „opravdanoj osveti“, „zločincima“ kojima samo još na sudu nisu bili dokazani zločini, o razumljivoj i opravdanoj borbi za održanje „novoga režima“, o tomu kako na „križnom putu“ nisu ubijani Hrvati već zločinci... No o kakvim se zločinima i kakvim razmjerama zločina tu radi? Danas vrlo uvažen i utjecajan, a ne tako davno preminuo Rudolph J. Rummel, svakako najveći autoritet u istraživanju masovnih političkih zločina 20. stoljeća, u vrlo je utjecajnoj knjizi Death by Government, što je prvi put objavljena 1997, a doživjela sedmo izdanje u mekome uvezu 2009. godine, ustvrdio kako je komunistički režim u Jugoslaviji (ili kako ga je on nazvao „Titova klaonica“) kriv za više od milijun ubijenih (njegov je izračun 1.072.000 ubijenih). Ne tako davno, 2006, Rummelovim se izračunom žrtava komunističkoga terora nakon Drugoga svjetskog rata pozabavio hrvatski povjesničar na radu u Švedskoj Tomislav Dulić te zaključio kako su procjene američkoga profesora ipak daleko iznad stvarnih. Sam se Dulić nije upuštao u bilo kakve procjene, ali se zato takva posla nešto ranije prihvatio Michael Portmann, njemački povjesničar koji je pokušao na temelju dostupne građe (dakle bez arhivskih istraživanja) izračunati ukupne žrtve vala komunističkoga terora. Njegov krajnje konzervativni izračun, predočen na stranicama srpskoga časopisa Tokovi istorije iz 2004, iznosi 180.000 žrtava (od 10.000 ljudi poubijanih nakon ulaska partizanskih i ruskih snaga u Beograd, preko 50.000 folksdojčera, do primjerice 1.707 stanovnika hercegovačke općine Ljubuški). Portmannov bi se izračun (i to tek uvjetno) mogao uzeti samo kao donja granica ukupnoga broja žrtava vala terora koji je novi režim pokrenuo 1943, dakle i prije no što se uspio ustoličiti kao politička vlast u obnovljenoj Jugoslaviji. Teško može biti dvojbe oko toga da je taj izračun vrlo konzervativan, a cijela serija publiciranih dokumenata o partizanskim zločinima (samo) u Hrvatskoj, kao i popisi ukupnih žrtava Drugoga svjetskoga rata koje su jugoslavenske vlasti organizirale u tri navrata, 1944/47, 1950. i 1964, upućuju na to da se donja granica ukupnoga broja žrtava terora nove vlasti mora pomaknuti na oko 250.000 ljudi.

Čišćenje arhiva

Što to znači? Ovdje se moramo podsjetiti kako su svojedobno, potkraj 80-ih godina 20. stoljeća, dva autora, neovisno jedan o drugome, Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović, došli do vrlo sličnih rezultata u istraživanju ukupnih demografskih gubitaka na tlu onodobne Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata. Njihovi su relativno precizni izračuni pokazali da se taj gubitak kretao u gotovo istim onim parametrima kojima Rummel operira kao brojem žrtava „Titove klaonice“ – Žerjavić je došao do broja od ukupno 1.027.000 žrtava, a Kočović do broja od 1.014.000 žrtava. To, pak, znači da je nova vlast bila odgovorna za najmanje četvrtinu ukupnih žrtava Drugoga svjetskog rata na tlu ondašnje Jugoslavije, i to gotovo isključivo ljudi poubijanih nakon završetka borbenih djelovanja. Taj užasni planirani masovni zločin isključiva je odgovornost (to ističe i Portmann, bez obzira na naklonost koju iskazuje za jugoslavenske vlasti) ondašnje Komunističke partije, odnosno kasnijega Saveza komunista, na čelu s Josipom Brozom. Dakle, ako je ikad ijedna politička organizacija koja je djelovala na prostoru nekadašnje Jugoslavije (ustaški režim nije imao političku organizaciju, već samo organiziranu državnu vlast, pa se stoga i govori o režimu) mogla biti kvalificirana kao zločinačka organizacija pod vodstvom inspiratora zločinačkoga pothvata onda je to bila KPJ (odnosno SKJ) pod vodstvom Josipa Broza! Da su i sami počinitelji toga jezivog zločina bili svjesni naravi svojih postupaka, jasno dokazuju dobro čuvani zatrpani tenkovski rovovi i zabetonirana rudarska okna diljem nekadašnje države, ali i njihova (prva dosad poznata takva) akcija „čišćenja“ arhiva u ožujku/travnju 1984. (u vrlo specifičnim okolnostima koje ovdje nije moguće elaborirati), no koja je na njihovu žalost ipak u tim arhivima ostavila vidljivi pisani trag. Na taj su trag naišli u svojim istraživanjima Nada Kisić Kolanović i Zdenko Radelić, a značenje toga čina „čišćenja“ arhiva od dokumenata koji zrcale zločinački pothvat jest u tome da njihovo uklanjanje silno usložnjava postupak stvaranja pouzdane slike o razmjerama i naravi počinjenoga zločina.

Argumentirana revizija komunističke povijesti na javnoj sceni i u javnome govoru započela je 90-ih godina, ali je nakon 2000. kroz različite postupke, u prvome redu golemim kadrovskim zahvatima, usporavana, dok nakon 2011. nije u potpunosti zaustavljena i fizičkim isključivanjem gotovo svih disonantnih glasova u kanalima masovne komunikacije

Sve je to, uz malo truda (ne istraživanja, to je mnogo složeniji posao profesionalnog povjesničara), dostupno iole obrazovanijem čovjeku u današnjoj Hrvatskoj koji se snalazi na internetu, ali nije dovoljno da bi se bilo tko od povjesničara (ili politički djelatnih osoba) s „lijevoga“ krila političkog spektra našao ponukanim (u situacijama kada bi se to očekivalo) izreći nešto nalik onomu što je izjavio ministar Zlatko Hasanbegović. Ne samo to, nitko od njih nikada nije iskazao makar i mrvu moralnoga zgražanja nad činjenicom da za monstruozni zločin nikad nitko nije izveden pred bilo koje sudbeno tijelo. Štoviše, prvi i jedini pokušaj da se nešto takvo pokuša (svojedobno uhićenje Josipa Boljkovca) izazvao je lavinu osuda, između ostaloga i iz krugova tzv. „lijevih“ povjesničara. Problem koji se za te ljude javlja kad se počne govoriti o zločinima komunista-antifašista prilično je jednostavan – kroz sam taj govor urušava se ključna organizacijska vizija (to je ono što se drugim riječima naziva „metanarativ“) kroz koju se artikulira prikupljeno znanje o prošlosti. Naime, sastavni dio te organizacijske vizije, ali u funkciji središnjega elementa njezine konstrukcije, jest postavka prema kojoj je „antifašistička borba“ što su je predvodili jugoslavenski komunisti tijekom Drugoga svjetskog rata predstavljala nacionalno i socijalno oslobađanje. Ako se, međutim, utvrdi da je to „oslobađanje“ uključivalo i oslobađanje od života svih onih koji bi iz raznorodnih razloga pokazali i najmanju sumnju u to da su „oslobođeni“ (a to je bio, nota bene, jedini kriterij izbora žrtava zločinačkoga pothvata), onda počinje proces samourušavanja konstrukcije organizacijske vizije. Naravno, kroz to se pojavljuje spoznaja da je u razdoblju od 1944. do 1948. zapravo bila riječ isključivo o borbi za stjecanje vlasti i učvršćenje društvene pozicije, što susljedno vodi i ka rušenju cijeloga moralnog kôda. Stoga se u javnome govoru upravo u trenucima kad se počne govoriti o komunističkim zločinima na „lijevoj“ strani redovito poteže argument o revizionizmu.

Invazija „osloboditelja“

I doista, riječ je tu ni manje ni više no o temeljitoj reviziji naslijeđenoga i kroz dugotrajnu socijalizaciju usvajanoga „metanarativa“, koji je s vremenom postao i sastavnim dijelom osobnoga i društvenog identiteta (čak i ljudi koji su rođeni godinama nakon završetka rata prihvaćanjem, usvajanjem i interiorizacijom specifičnoga „metanarativa“ osiguravaju ulazak u krug onih koji su „oslobađanje“ izveli, što naravno implicira i participaciju u uživanju materijalnoga i simboličkoga kapitala dobivena sudjelovanjem u tome „oslobađanju“). Taj je postupak argumentirane revizije na javnoj sceni i u javnome govoru započeo 90-ih godina 20. stoljeća, nakon urušavanja Jugoslavije i socijalizma, ali je nakon 2000. kroz različite postupke (u prvome redu golemim kadrovskim zahvatima) usporavan, dok nakon 2011. nije u potpunosti zaustavljen i fizičkim isključivanjem gotovo svih disonantnih glasova u kanalima masovne komunikacije (tiskani i elektronički mediji). Kako su se ideje počele sada gomilati i u virtualnome internetskom svijetu, tako je nakon 2011. počela invazija „osloboditelja“ i u toj domeni, s tzv. „neprofitnim medijima“ financiranim sredstvima državnoga proračuna.

No kad se (najkasnije) 2014. pojavila i sama prijetnja političke promjene kroz gubitak izbora, izazvana realnim neuspjesima vladajuće stranke i golemim pučkim nezadovoljstvom, detektiranim istraživanjem javnoga mišljenja, to je bio dovoljan razlog za posvemašnju mobilizaciju tzv. „ljevice“ (zapravo stvarnih sljednika zločinaca iz ratnih i poratnih vremena). Ta posvemašnja mobilizacija rezultirala je ideološkom histerijom u kojoj je svijet podijeljen na „ljevicu“ („antifašisti“) i sve ostale, koji su zapravo „fašisti“ (to je značenje čuvenoga „mi ili oni“ izgovorenoga nakon izgubljenih predsjedničkih izbora). Nasjesti na to „kukavičje jaje“ i prihvatiti takvu podjelu znači zanemariti sve standarde suvremenih demokratskih društava – u njima nitko ne polaže pravo na poznavanje providencijalnoga plana i konačnu istinu o smislu društvenoga gibanja te iz toga izvedenu organizacijsku viziju u koju se uklapaju spoznaje o prošlosti; u demokratskim društvima nema podjele na „mi ili oni“ niti se politička igra vodi po pravilima „pobjednik odnosi sve“ (uključujući i monopol na „konačnu istinu“ o prošlosti); konačno, u demokratskim društvima političke mijene, iskazane raspoloženjem biračkoga tijela, ne vode u rušenje jednoga i izgradnju „novoga“ svijeta. Svi ti elementi („mi ili oni“, „pobjednik odnosi sve“, „rušenje starog i izgradnja novoga svijeta“) temeljne su značajke totalitarnoga mentalnog sklopa i iz njega izvedena svjetonazora, pa kad ih kod nekoga detektiramo ne možemo govoriti o njegovoj „lijevoj“ ili „desnoj“ političkoj orijentaciji, već samo o totalitarnome duhu koji takav pojedinac iskazuje (ponajprije u nastojanju očuvanja stečenih društvenih pozicija).

Ono što može zabrinjavati u današnjoj Hrvatskoj jest činjenica da je takvih pojedinaca toliko da mogu oblikovati političku organizaciju i privući stanoviti broj birača na slobodnim kompetitivnim izborima, što posljedično znači da proces tranzicije još ni izdaleka nije okončan. Za njegovo uspješno dovršenje od ključne je važnosti osigurati slobodu i dostupnost masovnih medijskih kanala, jer je samo kroz njih uvjerljivim argumentima moguće ograničiti doseg totalitarne svijesti.