Odvjetnici prošlosti

U Hrvatskoj traju rasprave u kojima se sučeljene strane pozivaju i na prošlost, najviše na Drugi svjetski rat. Tako će biti dokle god bude demokracije. I to ne bi trebalo biti sporno. No sporno je to što se u u verbalnim bitkama između „desnice“ i „ljevice“ teze pojednostavnjuju, gube se nijanse. Koristim se navodnicima jer je to pojednostavnjena podjela koja najviše ovisi upravo o odnosu prema prošlosti, a ne uvijek i o odnosu prema sadašnjosti.

Glavne su teme polemičara nacija, država, socijalna i ljudska prava. Razlike se povećavaju kad se ti pojmovi razmatraju u prošlosti i kada se mjere današnjim vrijednostima. Dok se „desničari“ pozivaju na opravdanost svake borbe za samostalnu Hrvatsku, a oblik režima stavljaju u drugi plan, nešto što je podložno promjenama, i osuđuju svako djelovanje protiv hrvatske države, „ljevica“ naglašava presudnu ulogu političkih sustava, borbu za socijalna i ljudska prava, zanemarujući državne okvire. Rasprava se najviše zaoštrava oko pitanja fašizma, antifašizma, komunizma i antikomunizma. Ti pojmovi, izvučeni izvan povijesnoga konteksta, dakle, izvan onoga kako su se, zapravo, ostvarivali na našem prostoru, vjerojatno ne bi izazvali toliko strasti. Tko se danas uopće izjašnjava fašistom ili komunistom, a da ima neku važnu društvenu ulogu u Hrvatskoj? Doduše, moglo bi se prigovoriti da je jedno kako se netko izjašnjava, a drugo što on u stvarnosti zapravo jest. Prigovor je opravdan, no zadržimo se ovdje na raspravama o temama iz Drugoga svjetskog rata i poraća. Nije teško zapaziti da se mnogi pozivaju samo na one vrijednosti iz prošlosti koje su sukladne koncepciji parlamentarnog i demokratskog društva, a prešućuju ili odbacuju sve one koje su takvu društvu suprotstavljene. Iako izbjegavanje cjelovitog odnosa prema prošlosti rezultira krivotvorinama, ipak, može se reći da su politički uvjetovane analize sa stajališta suvremenoga društva čak i dobrodošle. Tako se u pozivanju na prošlost i „desna“ parola o borbi za nacionalnu slobodu i samostalnu hrvatsku državu i „lijeva“ parola s antifašizmom kao temeljnom vrijednošću moderne Europe i Hrvatske, natječu na političkom tržištu sa svojim idealiziranim verzijama. No redukcionistički pristup, u kojemu su povijesne činjenice očišćene od neželjenih „nuspojava“, problematičan je kad se želi proglasiti historiografijom.

Božidar Magovac nakon izlaska iz zatvora 1954.

Tako bi „desničari“ borbu za hrvatsku državu, koja danas nailazi na većinsko odobravanje, željeli očistiti od svih drugih elemenata. Rado bi zaboravili da je NDH bila dio europskog naci-fašističkog sustava. A NDH je, osim željom mnogih Hrvata za samostalnom državom, nastala i voljom naših saveznika. Pokroviteljstvo Kraljevine Italije i Njemačkog Reicha, uz ratne okolnosti i političke orijentacije ustaša, uvelike je odredilo unutarnji ustroj NDH. Osim gubitka dijela hrvatskoga teritorija, NDH su bitno označili rasistički progoni Roma i Židova, kao i radikalne mjere protiv Srba, koji su većinom težili obnovi Jugoslavije, a koje su ustaše držali glavnim neprijateljem hrvatske države. Šovinističkom diskriminacijom i progonima Srba te negacijom njihova nacionalnog određenja, ustaše su namjeravale dugoročno stabilizirati hrvatsku državu. Dakle, NDH se kao tema povijesnog istraživanja mora uzeti u cjelini. Ne može se izvući samo pitanje državnosti – na ovom mjestu zanemarimo pitanje njezine stvarne neovisnosti u okolnostima Drugoga svjetskog rata – a prešutjeti sve ono što je danas, uostalom kao i u prvoj polovici 20. stoljeća, bilo u neskladu s civilizacijskim stečevinama svijeta kojemu Hrvatska želi pripadati.

„Ljevičari“, pak, kao da zaboravljaju da Komunističku partiju Jugoslavije partizanski pokret nije organizirao samo zbog borbe protiv fašizma, nego i prije svega za revolucionarno preuzimanje vlasti, odnosno uspostavu komunizma. Naime, u tome i jest smisao zašto je KPJ uopće osnovan i koji je bio njegov glavni cilj. Mnogi koji se danas pozivaju na antifašizam pod vodstvom KPJ smatraju se demokratima. Zato i naglašavaju samo jednu dimenziju partizanske borbe, a iz trolista ciljeva KPJ, a to su komunizam, Jugoslavija i antifašizam, olako ispuštaju prva dva. Slikovito rečeno, zbog takvih se simpatizera Josip Broz Tito okreće u grobu, jer njegovu borbu za komunizam tako olako prešućuju. Tomu treba dodati i revidiranu verziju antifašizma u obliku danas popularna hrvatskog antifašizma. Jedan je od začetnika te teorije Franjo Tuđman. No neki su tu tezu još radikalizirali i tvrde da su sudionici Domovinskog rata nastavili djelo hrvatskih partizana. I ta se teza, nastala u vrijeme borbe za osamostaljenje Hrvatske, ne temelji na činjenicama. A činjenica jest da u komunističkom vodstvu partizanskog pokreta u Hrvatskoj nije bilo pristaša hrvatskog antifašizma mimo i protiv jugoslavenskog antifašizma, i, dakako, što treba stalno ponavljati, borbe za komunizam.

Ima li ljevica idejnu prednost?

No treba reći da u polemikama između „desnice“ i „ljevice“ „ljevica“ ima bitnu prednost. Naime, pozivajući se na povijesne zasluge KPJ i Tita, „ljevica“ može istaknuti univerzalnost komunističke ideje pred uskim nacionalnim ili državnim idejama u njihovim fašističkim, nacističkim i ustaškim inačicama. U borbi za komunistički sustav nitko nije isključen zbog podrijetla, tj. nacije i rase, nego isključivo zbog političkog stava ili djelovanja. Nasuprot tomu, fašistički i nacistički sustavi, pa tako i ustaški pokret isključuju ljude prema nacionalnim, rasnim i vjerskim kriterijima. No riječ je o doktrini, jer u stvarnosti, primjerice u slučaju njemačke manjine, tj. folksdojčera u Jugoslaviji 1945. i nakon nje, KPJ je primijenio načelo kolektivne krivnje, tipično za šovinističke pokrete. Osim toga, ne treba posebno naglašavati ni to da su mnogi stradali zbog krivoga klasnog podrijetla, a na temelju činjeničnih, ali i lažnih optužbi za suradnju sa stranim okupatorima i domaćim izdajnicima. Dakle, nova vlast nije im pružila priliku da prijeđu na stranu vladajuće klase, a sve kako bi ih se onemogućilo kao moguće političke protivnike i da se dokopa imovine. Mnogi su bili žrtve objektivne situacije, a bez svoje subjektivne krivnje.

No s gledišta parlamentarnog i demokratskog uređenja razlike se brišu jer su obje države, i NDH i Jugoslavija, uvele autoritarno-totalitarne sustave. I ustaše i komunisti nijekali su temeljne vrijednosti demokratskih društava, građanska prava, višestranačje i privatno vlasništvo. Ukratko, žrtvama obaju sustava koji su ostali bez imovine i života ili su bili društveno marginalizirani, svejedno je zbog koje su ideje stradali.

Sudbina Božidara Magovca

U sagledavanju ograničenja redukcionističkoga shvaćanja fašizma i antifašizma u Hrvatskoj u 20. stoljeću i prizivanja svijetle prošlosti, dakako, pod uvjetom da zastupnici tih teza uopće prihvaćaju višestranačko demokratsko društvo, mogla bi pripomoći sudbina partizana Božidara Magovca, antifašista i antikomunista. Magovac je bio istaknut član HSS-a koji je odbacio Mačekovu politiku jednake distance prema ustaškom i partizanskom pokretu. Smatrao je da bi HSS trebao zajedno s komunistima sudjelovati u borbi protiv okupatora i NDH. Uvjeren da Maček pasivnom politikom čini sudbonosnu pogrešku, odlazi u partizane 1943. Nada se promjeni stava vodstva HSS-a, a djelovanjem u partizanskom pokretu želi stranci osigurati ravnopravno mjesto s KPJ. Zaista, u jesen 1944. potpredsjednik HSS-a August Košutić, kako se Maček nalazio u ustaškoj internaciji, započeo je pregovore s komunističkim predstavnicima. Na to je pristao zbog činjenice da su Britanci u međuvremenu pružili potporu partizanskom pokretu. Time se ostvarila Magovčeva koncepcija, ali bez Magovca, budući da su ga u ljeto 1944. komunisti odbacili kao opasnog političkog suparnika. Naime, oni su vjerovali da će Magovac ne samo popularizirati partizane među hrvatskim seljaštvom nego i pomoći u razbijanju HSS-a, odnosno instaliranju novoga vodstva te stranke koje bi bilo poslušan izvršitelj komunističkih želja. No, za razliku od KPJ, Magovac je dosljedno slijedio proklamiranu politiku Narodne fronte i uporno se zalagao za ravnopravnu ulogu partizana haesesovaca, odnosno za stranački pluralizam. Definirajući njegova nastojanja politikom „trojanskog konja“ partizansko vodstvo, odnosno vodstvo KPJ, smijenilo ga je sa svih položaja uz pomoć prokomunističkih članova Izvršnog odbora HSS-a.

S parlamentarnog i demokratskog gledišta razlike između NDH i Jugoslavije nestaju s obzirom da su obje države uvele totalitarne sustave. I ustaše i komunisti nijekali su temeljne vrijednosti demokratskih društava, građanska prava, višestranačje i privatno vlasništvo

Britanci, vjerujući da su sa sporazumom Tito–Šubašić osigurali interese jugoslavenske monarhije i barem djelomično smanjili utjecaj svoga ideološkog neprijatelja SSSR-a, nisu sitničarili oko Magovca, a uskoro zatim ni Košutića, koji je nakon prelaska na stranu partizana bio pritvoren. U strateškim igrama oni su bili male figure zbog kojih se Britanci nisu htjeli sukobljavati s partizanima i SSSR-om. Nakon što je Magovac bio u kolovozu 1944. izbačen iz NKOJ-a, izvršnog tijela AVNOJ-a i interniran na Visu i poslije u Zagrebu, izlaskom na slobodu ponovno se politički aktivirao. I ovaj put u raskoraku s vodstvom HSS-a, ali s uvjerenjem da predstavlja njegovu prethodnicu. Htio je nastupiti na izborima za Ustavotvorni sabor 1946, a podupro ga je i Ivan Šubašić. Pošto se to izjalovilo, Magovac je planirao da se on i Šubašić 1947. ponude komunistima da ih nova vlast postavi na visoke državne dužnosti. Magovac je držao da bi on i Šubašić režimu bili prihvatljivi jer bi im pomogli u rješavanju teške situacije u razorenoj zemlji, pogoršane i zbog revolucionarnog terora i radikalnih gospodarskih reformi. Njegovo djelovanje je, nakon što je u međuvremenu izašao iz dvogodišnjeg pritvora, odobrio i Košutić. No Košutić je i dalje ustrajavao na Mačekovoj politici da stranka ostane pasivna kako ne bi aktiviranjem dala legitimitet komunističkom režimu. No Magovčeve procjene pokazale su se naivnima. Uhićen je u ljeto 1947. i 1948. osuđen na šest godina zatvora, nakon kojih na slobodu izlazi uništena zdravlja. Umire 1955. Magovac, partizan, antifašist i antikomunist, uz Ivana Ribara i J. Broza Tita, barem u formalnom smislu, bio je najviše rangiran Hrvat u partizanskom pokretu. Bio je kriv jer se zalagao za višestranačje, demokraciju i za konfederalnu Jugoslaviju.

Ukratko, borci za bolju prošlost trebali bi biti svjesni da jednostrano prikazivanje prošlosti s političkim ciljevima često završava u njezinu krivotvorenju. Povjesničari, barem dok nastupaju kao povjesničari, ne bi trebali nastupati kao odvjetnici prošlosti. Njihova je zadaća tumačiti prošlost. Još jedna opaska na kraju: u polemikama o fašizmu i antifašizmu istaknuto mjesto imaju ishodišne osnove Ustava Republike Hrvatske. Ustav je napisan u vrijeme kada je trebalo naglasiti pravo Hrvata i hrvatskih građana na vlastitu državu i negirati optužbe o obnovi NDH. Danas su izvorišne osnove izgubile smisao. Zašto bi se Ustav demokratske države pozivao na prošlost i antifašizam? Antifašizam se podrazumijeva.