Nasljeđe totalitarizama

Čak i površni poznavatelji povijesnih zbivanja znaju da je godina 1945. razdjelnica hrvatske povijesti. Politička previranja koja su obilježila sam svršetak Drugoga svjetskoga rata i poraće, kao i promjena ideoloških predznaka, uvjetovali su niz društvenih procesa te kulturno-umjetničkih postignuća. Kako 1945, baš kao i čitavo ratno razdoblje, na ovim prostorima i nakon sedamdesetak godina predstavlja povijesnu građu raznorodnih, često i sasvim oprečnih interpretacija, izložbom posvećenoj upravo toj godini Hrvatski povijesni muzej nastoji ustanoviti što objektivniju sliku prošlosti, pritom rabeći složene faktografske materijale, recentna historiografska istraživanja, izvornu muzejsku građu i arhivsku baštinu te uspostavlja promišljen i složen odnos prema onom povijesnom isječku koje je i dalje breme suvremenoga hrvatskog društva, ali je i utkano u same njegove temelje.

Umjetnost u sjeni ratnog žrvnja

Autorice su izložbe kustosice Hrvatskoga povijesnoga muzeja Mateja Brstilo Rešetar, Ana Filep, Nataša Mataušić i Snježana Pavičić. Potpisnica je zanimljive arhitekture i loga izložbe Neda Cilinger, a likovni je postav timski rad djelatnika muzeja. S obzirom na poveliku građu izložbe, jasno je da se prijelomni povijesni, društveni, politički i kulturno-umjetnički događaji godine 1945. nužno razvrstavaju u različite tematske cjeline. Jasan povijesni predznak tematskih cjelina naslovljenih Prema kraju rata i Kraj rata i poraće tek je uvod u složeno i obuhvatno društveno sagledavanje koje razrađuju cjeline Svakodnevica te Kultura i znanost. Unutar te četiri tematske cjeline predstavljeni su burni povijesni događaji, ideološke i gospodarske mijene, odnosno temeljito su razrađeni motivi koji su temeljni društveni okvir cijelog kulturno-umjetničkoga konteksta u širokom rasponu svakodnevice od mode, sporta, sveučilišta, preko kazališta, filma, glazbe i književnosti, pa sve do likovnih umjetnosti, stripa i karikature. O navedenim temama svjedoče ne samo odabrani predmeti iz zbirki Hrvatskoga povijesnog muzeja nego i predmeti i arhivsko gradivo posuđeni iz zamalo sedamdesetak nacionalnih i međunarodnih muzeja te dvadesetak privatnih zbirki.

Josip Broz Tito na Markovu trgu  / Izvor: Agencija za fotodokumentaciju

Zanimljivo je da je na izložbi zastupljeno i nekoliko multimedijalnih prezentacija poput animirane karte Drugi svjetski rat u Europi i Hrvatskoj kao i interaktivna instalacija Kronologija ‘45, a ne treba zaboraviti ni razgovore naslovljene Fragmenti vremena, koje je kustosica Petre Braun vodila s ljudima različite dobi, nacionalne pripadnosti te ideoloških i političkih uvjerenja.

Precizna uspostava tematskih cjelina ne podrazumijeva dakako njihovo potpuno razgraničenje, upravo zbog njihove nerazlučive međusobne prožetosti, ali je pritom primjetna gradacija prostorija s izlošcima. Gradacija koja kreće od umjetničkih i kulturnih dosega pa do zločinačkoga djelovanja, podjednako predstavnika Endehazije i socijalističke Jugoslavije u nastanku, a tjeskobni im je vrhunac ne tek obračun s političkim neistomišljenicima ili Crkvom nego i zbivanja u Bleiburgu i tijekom Križnoga puta.

Povlačenje pripadnika Oružanih snaga NDH i civila Ilicom 7. svibnja 1945.  / Snimio Marijan Szabo

Promišljenost takva postupka razvidna je prije svega zbog percepcije gradiva na izložbi. Autorice su pritom spretno vodile posjetiteljev opažajni sklop, apostrofirajući kulturnu i umjetničku baštinu širokoga stvaralačkog spektra, tek blago naznačujući i nesmiljeni ratni i poratni žrvanj koji je naposljetku eskalirao u brojnim likvidacijama i pogubljenjima, prijekim sudovima i nepravednim suđenjima. One tako uspostavljaju strukturalnu opreku stvaralaštva i destrukcije, jer ako u umjetničkoj i kulturnoj kreaciji opažamo i svevremenu težnju čovječanstva da ostavi kvalitetan trag u tijeku vremena, navodi jugoslavenskih komunističkih dužnosnika poput Aleksandra Rankovića koji prigovaraju da je stotinu ili dvije stotine pogubljenih ljudi premalo postaju komentarom razornoga žrvnja koji potire i egzistenciju nevinih te njihovo nasljeđe. Suprotnost humanoga koje djelovanjem oplemenjuje svijet i povijest te totalitarnih ideologija koje su bile destruktivni uteg napretku civilizacije i kulturnim procesima morao bi biti otponac složenoga promišljanja svakoga od nazočnih na izložbi. Autorski je stav sasvim nenametljiv, upravo zbog činjenice da se posjetitelju dopušta da sam stvara prosudbe. Usvajajući zasigurno i dosad nepoznata saznanja te spajajući ih s vlastitim povijesnim i kulturnim iskustvom, svaki posjetitelj oblikuje osobnu sveobuhvatnu sliku izložbe i povijesnih zbivanja 1945. te je koordinira u svojevrsnoj općoj povijesnoj slagalici interpretacija i znanja koja se neprestano proširuje s vremenskim odmakom. Da su autorice i tim muzeja uspostavili oprečnu gradaciju, odnosno ratne i poratne zločine smjestili u prvu prostoriju, posjetiteljeva bi percepcija kulturno-umjetničkih dosega bila zamućena zločinačkim djelovanjima diktatorskih i totalitarnih državnih sustava. Dapače, nametao bi mu se i jedinstven autorski stav, naglašavao čak i senzacionalizam građe. Ujedno, nenametljivost je autorskoga postupka takva da obuhvaća široku gradaciju posjetiteljeva znanja i iskustva, odnosno s lakoćom predočenu građu usvajaju i različiti naraštaji i različiti stupnjevi obrazovanja i zanimanja.

Prihvatimo li tvrdnje teoretičara umjetnosti i kulture, poput primjerice Arnolda Hausera, o njihovoj nepobitnoj društvenoj uvjetovanosti, u većini izložaka ‘45 uočavamo i jasne signale društvenih uvjeta dekadencije i sunovrata Nezavisne Države Hrvatske i uspona komunističke Jugoslavije. Ako je pritom određen dio takvih izložaka državotvorno ideološki uvjetovan, velik broj pokazuje izraženu umjetničku samosvijest. Dapače, samosvijest koja se nužno mora koordinirati s političkim sustavima, ali ne ostaje njima i zarobljena, pa usprkos neizbježivoj vremenskoj patini i nadalje ostaju vrijednom hrvatskom stvaralačkom baštinom, značajnim djelima koja zahtijevaju složene teoretske analize. Nije upitno da niz izložaka može u posjetitelja izazvati i dojam začudnosti zbog vlastite kompleksne retoričnosti, a zasigurno i zbog činjenice da se, naizgled oprečno, sagledavaju zamalo proturječnima zadanim državnim ustrojima.

Od karikature do filma

Osvrnemo li se primjerice na likovne umjetnosti, vidljiva je njihova paušalna gradacija na tzv. elitne, poput slikarstva i skulpture, te popularne, kao što su strip i karikatura. I ako su slikarstvo i skulptura razdoblja 1945. već opsežno elaborirani i odabir izložaka spretno je koordiniran sa spoznajama raznih povjesničara umjetnosti, karikatura kao dio novinskoga tiska ostaje tek djelomice razmatrana, a šteta je što primjeri stripa na izložbi nisu usklađeni sa suvremenijim istraživanjima povjesničara stripa, poput primjerice Veljka Krulčića, koji su svrhovito ustanovili da je onodobni strip kvalitetom često korespondirao sa svjetskim trendovima.

Ako se pak dramske umjetnosti razmjerno pokoravaju društvenim zahtjevima, upravo u poratnome razdoblju bilježimo i pomak prema međunarodnim izvorima, čak i tradiciji japanskoga kazališta. Podjednako je zanimljiva percepcija filma, čija je važnost bila neupitna i u NDH i u komunističkoj Jugoslaviji. Ne zanemarujući dokumentarne izričaje u raznorodnim filmskim žurnalima, te animirani i igrani film, autorice su izložbe razlučile i ponovni utjecaj svjetske filmske produkcije, korespondirajući i sa svojedobnim razmatranjima znamenitoga hrvatskoga filmskog časopisa Kinoteka s prijelaza iz 1980-ih u 1990-e godine, kao i s istraživanjima recentnih povjesničara i filmologa. I dok nije upitno da su moda i glazba bile dio svakodnevice obiju državnih zajednica, upravo u njihovoj raščlambi uočavamo i stradanja pojedinaca zbog nesklada s ideološkim predznacima ustaštva i komunizma.

Naposljetku jasna je tjeskoba nesmiljenog uništavanja političkih protivnika ili tek neistomišljenika, tegobna svjedočanstva preživjelih žrtava i snažna osuda dehumanizacije, odnosno potiranja ljudske egzistencije, u svim njezinim aspektima.

Izložba donosi nedvojbeno bogatstvo svih vrsta povijesnih izvora, od usmene predaje – dakako zabilježene ili tonskim zapisom ili u pisanom obliku – preko pisanih ili materijalnih pa sve do slikovnih i zvučnih zapisa. Ona pruža brojne mogućnosti iščitavanja izloženoga gradiva, kao i jasno svjedočanstvo godine koja je zauvijek izmijenila smjer hrvatske povijesti.