Naporni i zamorni superjunaci

Pored poplave manje ili više suvislih, derivativnih, maštovitih i zanimljivih animiranih naslova, a prije niza moronskih i(li) romantičnih komedija, redovito sasvim neduhovitih i nimalo zabavnih što najčešće počivaju na visokom konceptu, jednoj dosjetci i eksploatiranju trenutne popularnosti nekog glumca ili glumice, adaptacije superherojskih stripova posljednjih godina dominiraju svjetskim pa tako i našim kinima.

Kao i kod spomenutih „crtića“ gdje se dominantno naglašeno komercijalno usmjerenje ponekad uspije nadograditi i određenom kakvoćom, primjerice u uspjelim naslovima Izvrnuto obrnuto i Zootropola, i u filmskim pustolovinama zakrabuljenih superjunaka obdarenih nadnaravnim moćima komercijalnost je na prvom mjestu. Tek ako je riječ o skromnije produciranim projektima poput odličnoga Deadpoola, gdje se predstavljaju novi junaci kakav je Ant Man, u ostvarenjima u kojima koncept razgranate franšize nije predominantan, kakav je slučaj recimo s Kapetanom Amerikom: Ratnikom zime, ili pak o prilagodbama stripova poput Čuvara galaksije, zasebnim djelima bez mogućnosti interakcije s drugim junacima, moguće je očekivati određene stupnjeve autorskih sloboda, inventivnosti, duha, šarma, osebujnosti i duhovitosti.

Superheroji na okupu

Nakon što smo od 2000. do 2010. odgledali niz adaptacija superherojskih, dominantno Marvelovih stripova, čelnici tvrtke Marvel Studios, vođeni komercijalnim interesima, pametno su odlučili krenuti u adaptacije stripovskih pustolovina svih Marvelovih superjunaka te i na filmu (paralelno i na TV-u) posegnuti za dobitnom stripovskom formulom ujedinjavanja popularnih superheroja. Dok čekamo da nakon slabe Vladavine Ultrona 2018. stigne novi nastavak Osvetnika pod naslovom Beskonačni rat – prvi dio, studio nam malo-pomalo promišljenim ritmom predstavlja nove zakrabuljene junake koji će se ili bi se mogli (ovisno o ostvarenim financijskim rezultatima), pridružiti agentima S.H.I.E.L.D.-a i Osvetnicima u novim pustolovinama.

Henry Cavill kao Superman i Ben Affleck kao Batman

Filmski studio Marvel je tako, nakon ljetošnjeg Ant-Mana, svojoj već postojećoj i prilično brojnoj ergeli celuloidnih superheroja znanih iz dvaju Osvetnika i zasebnih serijala o Iron Manu, Hulku, Kapetanu Americi i Thoru (Spider-Man još ne pripada u tu priču), gradeći uistinu impresivan univerzum superherojštine pametno odlučio pridodati i Deadpoola, čiji su glavni aduti politička nekorektnost, vulgarni tjelesni i verbalni humor, brbljavost, metafilmičnost odnosno brisanje granice između junaka i publike kojoj se ovaj svako malo obraća te spretno poigravanje svim kanonima i klišejima stripovske superherojštine i njezina transponiranja na film.

Imaju li se na umu financijski, a u nekim od navedenih naslova i kreativni te kvalitativni dosezi adaptacija Marvelovih stripova, u kojima je sve podređeno produkcijskom dizajnu i naglašenim komercijalnim težnjama, zbog čega su redatelji dobrim dijelom tek najamnici, koji se u rijetkim slučajevima kakvi su spomenuti sa skromnijim produkcijama i manjim ambicijama, ili kad je riječ o ipak jačim autorskim osobnostima poput Bryana Singera i Matthewa Vaughna, uspijevaju izboriti za više slobode i odstupanja od pravila, uistinu je neobično da je stripovskom studiju DC Comics i producentskoj tvrtki Warner Bros. trebalo toliko dugo da se ambicioznije uključe u nesmiljenu utrku na tržištu.

Pod okriljem tvrtke DC Comics nastali su Superman i Batman, možda i najpopularniji stripovski superjunaci svih vremena, no u novije vrijeme nijedan od njih nije imao sreće s filmskim prilagodbama, jer dok je franšizu o Batmanu dvama katastrofalnim ostvarenjima još u 90-ima na nepuno desetljeće sve do inovativne mračne i pesimistične vizije Christophera Nolana „zaledio“ Joel Schumacher, spomenuti Bryan Singer (X-Men), osrednjim Povratkom Supermana iz 2006. nije uspio u zadovoljavajućoj mjeri razbuditi zanimanje za superjunakom podrijetlom s planeta Kripton, a u Čovjeku od čelika iz 2013. ozbiljno je razočarao i Zack Snyder. Dio razloga tomu neosporno leži i u činjenici da u DC-u i Warneru, za razliku od Marvela i Disneyja, što forsiraju humor ponekad i u tolikoj mjeri da su im filmovi akcijske komedije, drže kako u prilagodbama Batmanovih i Supermanovih pustolovina humoru nema mjesta, da se cjeline moraju oblikovati kao ozbiljne i tjeskobne egzistencijalne drame očekivano garnirane bjesomučnom akcijom i barnumovskim specijalnim efektima. Ti efekti, kao primjerice u slučaju filma Čovjek od čelika, doslovno uništavaju šarm, u potpunosti zagušuju priču i likove te onemogućuju gledanje djela. Istina, u Osvetnicima: Vladavini Ultrona od toga nije ostao pošteđen ni Marvel, no njihov je stripovsko-filmski univerzum toliko velik i bogat da to lako nadoknade u novom nastavku Kapetana Amerike i Iron Mana.

Nažalost, i u recentnoj fantastičnoj akcijskoj drami s distributerskim prijevodnim naslovom Batman V Superman: Zora pravednika (umjesto dakako Batman protiv Supermana), još jednim dokazom nepismenosti prevoditelja i(li) distributera te dragovoljnog pristajanja na status kulturne kolonije, režija je opet povjerena Zacku Snyderu, ne sasvim nedarovitom, ali svakako filmašu zaljubljeniku gargantuovskih specijalnih efekata. Njemu su stil i vizualno-kolorističko blještavilo neusporedivo važniji od priče i likova, apostrofira neprekidnu i nerijetko besmislenu te nejasno režiranu akciju te ne da ne uspijeva prikriti scenarističke nedostatke svojih filmova nego naprotiv te nedostatke dodatno potencira i čini bjelodanijima.

Religijske konotacije

Sve mane Snyderova redateljskog rukopisa bile su vidljive još u baš zbog njega tek osrednjim adaptacijama kultnih stripova 300 Franka Millera i Čuvari Alana Moorea, pri čemu je posljednjem oduzeo mnogo filozofičnosti, metafizičnosti i intrigantnog bavljenja egzistencijalnim temama u svijetu superjunaka, a potom i u naslovu Sucker Punch: Baby Doll uzvraća udarac, gdje je opetovano demonstrirao sklonost stripovskoj poetici i izražajnosti. Zahvaljujući ponajprije Snyderovoj dobrano kaotičnoj režiji Čovjek od čelika tek je osrednje ostvarenje što ljubitelje stripa ostavlja prilično hladnima pa i razočaranima, makar pohvaliti valja naznačavanje s jedne strane političkih motiva, primjerice u detalju da slabljenje demokracije na Kriptonu dovodi do organiziranja državnog udara s generalom Zodom na čelu, s druge onih socijalnih, manifestiranih (ne)mogućnošću Clarka Kenta da se nosi sa svojom drugačijosti i posebnosti, a s treće religijskih konotacija u djelomičnom ali jasnom vizualnom i značenjskom postuliranju protagonista kao lika, osobito u kritičnim trenucima u završnici, prispodobiva Isus Kristu, kao Spasitelja koji je na Zemlju poslan da bi izbavio čovječanstvo.

Motiv Supermana kao Spasitelja i u svakom slučaju Nadčovjeka elaborira se i u Zori pravednika, na podjednako doslovan način, i vizualno sa sunčanom svjetlošću u pozadini te sa spasenjem koje donosi životno ugroženoj meksičkoj djevojčici i njezinim siromašnim sumještanima, da bi se s odmicanjem priče i u završnici Superman prometnuo u palog Boga, Boga koji sumnja u sama sebe i svoje poslanje, dvoji o vlastitom karakteru, egu i smislu djelovanja, no ipak se u ključnom trenutku daje kao žrtva za Zemljane.

Dok je Superman u dosta dobroj interpretaciji Henryja Cavilla razdiran sumnjama i nesigurnostima, Batmana u uvjerljivom tumačenju Bena Afflecka – neusporedivo zanimljivijega i intrigantnijega kao redatelja – muči sjećanje na pogibiju roditelja te s tim povezana iracionalna osvetoljubivost i autodestruktivnost, potencirane pojavom „konkurenta“ Supermana, kojeg pak drži odgovornim za razaranje Metropolisa s kraja prethodnog i početka ovog filma, a u čemu ga pokušava obuzdati batler Alfred. Njega nakon Michaela Cainea u filmu uobičajeno sjajno tumači Jeremy Irons, koji u liku Bondovu Q-u slična konstruktora svakovrsnih sprava baš kao i Diane Lane i Kevin Costner u ulogama Clarkovih roditelja, te Holly Hunter pa i Amy Adams u liku Lois Lane, služe kao svojevrsni karakterni protuuteg iliti dramsko sidro predominantno akcijskom filmu.

Sumnje i nesporazumi

Nažalost, dramska komponenta djela uglavnom je formulaična i trivijalna te se svodi na binarne opreke dobro – zlo i požrtvovnost – egoizam, likovi su redom crno-bijeli i bez nijansi, a dramske su situacije svedene tek na pasaže između akcijskih sekvenci s pretjeranim specijalnim efektima, doduše neosporno atraktivnima. U tom su kontekstu dvojbe glavnih junaka, koji se po uzoru na priče nekih stripova o njima moraju nerazumno i nepotrebno sukobljavati i boriti prigovarajući si zbog pretjerane destruktivnosti i narcisoidnosti, ne shvaćajući da ih međusobno antagonizira psihotični znanstvenik i filantrop Lex Luthor, kojega odveć maniristički i s asocijacijama na E. Nygmu iz Batmana zauvijek maniristički tumači Jesse Eisenberg, baš kao i ti sukobi prilično trivijalne, nesvrhovite i zamorne. U Fincherovoj Društvenoj mreži Eisenberg je utjelovio Marka Zuckerberga pa zacijelo nije slučajno da Luthor povremeno asocira na utemeljitelja Facebooka.

Brojni su nedostaci Zore pravednika, filma koji nekim detaljima priče i uvođenjem novih likova poput Wonder Woman služi kao najava po uzoru na Marvelove Osvetnike koncipirana zajedničkog DC-ova superherojskog projekta Liga pravednika, od dramaturške i narativne nekoherentnosti, preko nepotrebna umetanja elemenata horora te sekvenci „sna u snu u snu“, potom zamorna bombardiranja specijalnim efektima i beskrajnim prizorima destrukcije, do preglumljivanja, pozerstva i patetike te nedostatka humora što cjelinu nenamjerno usmjerava ka groteski i parodiji. Najkraće rečeno, u Zori pravednika DC-ovi su superjunaci zamorni i naporni.