Lirska suglasja na španjolskom

Dok svijet vrluda, posrće, halabuči, tulumari, ruši, i što sve ne, pjesnici pišu pjesme: postmodernističke i tzv. stvarnosne, transparentne i netransparentne, imaginativne i luzerski depoetizirane, pjesme od paradoksalnih enigmi do vulgarnih poštapalica. Riječju: svekolike su ludosti poezije, a opet su svoje. Promiču svjetove po mjeri autora.

Izd. Academia linguae, Split, 2015.

S knjigama pjesnikinje Dunje Kalilić upoznali smo se na stranicama Vijenca: Snivaju li pupoljci, 2011, Neka ČA ne gre ĆA, 2012, Rič te zove, 2013, Treća koža, roman, 2014. Njezina nova dvojezična zbirka pjesama (hrvatski i španjolski) El mar me lo ha prestado / More mi je posudilo pjesnički je, prevoditeljski i kritičarski izazov. Pjesme u kojima autorica vizualizira more osebujna su lirska suglasja kojima pjesnikinja promiče, produžava ljepotu svijeta. Ta poetska srodnost s morem, povezanost s njim, diskretna je slika ljubavnog suglasja. Podijelivši knjigu u pet ciklusa (El mar me lo ha prestado / More mi je posudilo; En la noche de la luz de luna / U noći mjesečine; Enredada / Vezana; Otra vez / Iznova; Podria haber sido / Mogla sam biti) autorica je senzibilnošću pjesnikinje dotaknula mnogostruke emocije koje more u njoj budi: „u kapljice se plave odjenuti moram / rukama slanu svjetlost tijelom prostrijeti / morsko da postane / tijelo moje / mora prežedno“ (Već odavno).

U pjesmi Kojim ću te imenom zvati poetska slika izriče osebujnu sinesteziju suglasja: „Najbolje da te nikako ne zovem / i kad sam blizu tebe da šutim / i jednom zauvijek naučim / da cvijeće ne moram cvijetom zvati / kako bi moglo mirisati.“ I tako pred čitateljem oživljuju pjesme koje su pritajeno erotske pred „prevelikim morem“ (Nisam mornar), koje suzdržanom erotskom ponesenosti simboliziraju pjesnikinju i more: „Jedna kap u more mi se pretvorila“ (Na koži). Žudnja za morem postaje pjesnikinji jedino bivstvovanje: „Da odjedriti mogu / U daleko, u široko / I trajati kao more“ (Svukla sam se). Metafore u ovim pjesmama bujaju morem, prelijevaju se u valovima, žive u bonaci. Kreativnost poetskih slika pulsira u hiperbolama i antropomorfnim vizurama: „Uši su mi od mjesečine“ (Bonaca od pepela), „Sutra ću ubrati novi oblak“ (Kitim se), „Ruke su mi bez kazaljki / kao da nisu breme“ (Grintava ura).

Mali antologijski izbor stihova u prilog je ovoj dvojezičnoj zbirci poezije i pohvala prevoditeljici Ani Rušinović, koja je prevoditeljskom akribijom (i sama pjesnikinja), uputila zbirku El mar me lo ha prestado u svijet. I za kraj (zašto ne?!) malo glazbenog ugođaja lijepoga španjolskog jezika: „la reina del silencio podria haber sido / pero viajar no sabia / sin la Luna / kraljica tišine mogla sam biti / putovati znala nisam / bez Mjeseca“.