Leipziški sajam zna što hoće, Hrvatska ne zna

Završilo je još jedno izdanje Sajma knjiga u Leipzigu i pratećeg festivala Leipzig čita, uz rekordnih 260.000 posjetitelja – 9000 više nego lani. Riječ je o osobito političkom izdanju, u čijem su žarištu bile izbjeglička kriza, useljavanje, integracija i porast ksenofobije – teme koje trenutačno zaokupljaju njemačko društvo. „Imamo problem, a problem nije izbjeglička kriza, nego rasizam i ksenofobija“, upozorio je gradonačelnik Leipziga Burkhard Jung na svečanom otvaranju Sajma te pozvao na otvorenu, ali argumentiranu raspravu bez govora mržnje kakav se sve češće može čuti u Njemačkoj. „Sloboda govora nije samorazumljiva, mjesto rođenja puki je slučaj, a europske vrijednosti u koje se često zaklinjemo stalno se dovode u pitanje: Leipziški se sajam potvrdio kao mjesto diskursa i utočište slobode mišljenja“, izjavio je zadnjeg dana Sajma direktor Oliver Zille, a predstojnik Njemačke zajednice nakladnika i knjižara Heinrich Riethmüller istaknuo je kako je „s Leipziškog sajma knjižarska branša u svijet odaslala snažan politički signal: sloboda mišljenja i objavljivanja nužan je uvjet za slobodno i pluralističko društvo. Knjižarska je branša platforma za raspravu.“

Hrvatska nema jasno zacrtane ciljeve s kojima odlazi na Sajam pa nam koncepciju nastupa kroje drugi  / Snimio Tom Schulze

O Europi i europskim vrijednostima govor je na svečanom otvaranju Sajma održao Heinrich August Winkler, ugledni njemački povjesničar, ovogodišnji dobitnik Leipziške književne nagrade za europsko razumijevanje, koja mu je dodijeljena za epohalno četverosveščano djelo Povijest Zapada. Uz iznimno poznavanje materije i jedinstvenu znanstvenu akribiju Winkler se u nagrađenom djelu prihvatio tumačenja zapadnjačkih vrijednosti, a u tom kontekstu osvrnuo se i na aktualna događanja u govoru na otvaranju Sajma te se založio za prihvaćanje izbjeglica, ali u skladu s mogućnostima. „Leipziška književna nagrada za europsko razumijevanje podsjeća nas na povijesnu ulogu koju je Leipzig odigrao u mirnoj revoluciji 1989. To je bila najeuropskija revolucija nakon 1848. Njezina pretpovijest započela je ljeti 1980. s osnutkom neovisnoga sindikata Solidarnost u poljskom Gdanjsku. Poljska je bila prva zemlja Varšavskog pakta u kojoj se civilno društvo 1989. izborilo za mirnu promjenu režima. Vrijednosti za koje su se založili poljski građani bile su one iste zbog kojih su u jesen 1989. deseci tisuća ljudi u Leipzigu i drugim gradovima DDR-a izašli na ulicu: neotuđivost ljudskih prava, dioba vlasti, vladavina prava, izraz volje naroda na slobodnim izborima. Ideje iz 1989. najvećim dijelom nisu bile novi zahtjevi. Riječ je o zahtjevima koji su formulirani u objema atlantskim revolucijama s kraja 18. stoljeća: američkoj 1776. i francuskoj 1789. Tada je formirana mjera kojom se zapadne demokracije moraju mjeriti. Povijest starog europskog i novog američkog Okcidenta bila je velikim dijelom borba oko usvajanja ili odbacivanja ideja 1776. i 1789. Bila je to povijest ustrajnih teških povreda tada proklamiranih vrijednosti, ali i povijest produktivne samokritike i samokorekture, dakle procesa učenja. Sadašnjost nam pokazuje da borbe za ideje s kraja 18. stoljeća nisu dovršene ni u starom europskom Okcidentu. Zahtjev i stvarnost zapadnjačkih vrijednosti odnosi se i na pitanje azila i izbjeglica. Nijedna zapadna demokracija Europe, Sjeverne Amerike, Australije ili Novog Zelanda ne može probleme zemalja iz kojih ljudi masovno bježe riješiti na teritorijima tih zemalja.

Zapadne demokracije mogu olakšati legalno useljavanje. Razvojnu pomoć drukčije oblikovati – velikodušnije i efektivnije. Europska Unija mora ciljano pomoći onim zemljama Bliskog istoka koje nose najveći teret zbrinjavanja izbjeglica iz Sirije i napraviti sve što je u njezinoj moći da potpomogne mirovne pregovore o Siriji. Njemački zahtjevi za europsko rješenje problema izbjeglica, za zajedničke napore osiguravanja vanjskih granica i pravednu raspodjelu onih koji traže zaštitu utemeljeni su. No ne smiju se iznositi na način koji naši susjedi doživljavaju kao ignorantski i bahat, kao pokušaj da na području azilantske politike stvorimo njemačku Europu. Njemačka se vrlo kasno, i to nakon katastrofalne propasti nacionalsocijalističke diktature, otvorila političkoj kulturi Zapada. Pokušala je izvući pouku iz svog promašenog otpora protiv političkih konzekvenci prosvjetiteljstva: ideja iz 1776 i 1789. Tamo gdje je za to postojala mogućnost, dakle najprije samo u zapadnom dijelu podijeljene zemlje, uspostavila je funkcionalnu, pluralističku demokraciju zapadne provenijencije. Ali za samodopadnost nema razloga. To se odnosi i na azilantska i izbjeglička pitanja. Princip pomaganja politički progonjenima i ratnim izbjeglicama u skladu s vlastitim mogućnostima, to bi bila dobra deviza za sve članice Europske Unije. U dogledno vrijeme ne možemo očekivati da će sve članice slijediti taj princip. Pritom nikako nije riječ samo o novim članicama s područja srednjoistočne i jugoistočne Europe. Tu maksimu ne žele prihvatiti ni države u kojima migranti čine visok udio stanovništva, poput bivših kolonijalnih sila Velike Britanije i Francuske. Gospodarski jaka Njemačka trebala bi koliko god može pomoći izbjeglicama, čak i ako time u Europskoj Uniji ostane u manjini“, rekao je među ostalim u svom govoru Heinrich August Winkler. Europa ne smije odustati od svojih vrijednosti i treba samokritički propitivati odstupanja od njih, poručuje Winkler, koji upravo u sposobnosti stalne samokorekcije vidi snagu zapadnih demokracija, u usporedbi s autoritarnim i totalitarnim sustavima.

Milijunski prihod

Uz osvrt na složene izazove suvremenoga svijeta, Sajam je ponudio bogatu paletu intelektualnih izazova i obilje zabave uz najveći europski festival čitanja Leipzig čita, koji je ove godine proslavio 25. jubilej. Tko može hvali se velikim brojkama: na Festivalu s 3200 događanja na 410 mjesta u gradu zastupljeni su svi tipovi literature. To nije samo doživljaj, upozorava glasnogovornik uprave Sajma Martin Buhl-Wagner, nego i važan gospodarski čimbenik s obzirom da Sajam knjiga i festival dolaskom izlagača i posjetitelja donosi u regiju 45 milijuna eura. Tijekom četiri dana predstavilo se 2250 izlagača iz 42 zemlje. Dodijeljeno je tridesetak nagrada. Među najvažnijima su Nagrada Leipziškog sajma, koju je za najbolje književno djelo dobio Guntram Vesper za monumentalni autobiografski roman Frohburg o autorovu rodnom gradiću. U kategoriji popularno-znanstvene knjige i esejistike dobitnik je Jürgen Goldstein za djelo o prosvjetiteljskom prirodoznancu i putopiscu Georg Forster. Između slobode i sile prirode, a za najbolji prijevod nagrađena je jedna od ponajboljih prevoditeljica sa srednjojužnoslavenskih jezika Brigitte Döbert, za prijevod jezično iznimno razigrana romana Tutori Bore Ćosića. Tu su i nagrade za dječju knjigu Leipziški čitateljski kompas, nagrada Kurt Wolff za najboljega nezavisnog izdavača i druge. Novi program Neuland 2.0 predstavio je mlada poduzeća s inovativnim idejama u knjižarskoj i medijskoj branši. Za svakoga ponešto: jedan je paviljon bio posvećen manga-stripovima, dok su blogeri – kojih je scena sve profesionalnija u Njemačkoj – održali na Sajmu prvu konferenciju. Autori imaju programe u kojima razmjenjuju iskustva o pisanju, a za učenike su organizirane tematske ture Sajmom.

Hrvatska potvrđuje stereotipe

Hrvatska se ove godine predstavila skromnije nego prethodnih godina. Samo su dva hrvatska autora otputovala u Leipzig: Kristian Novak i Marina Vujčić. Nastupali su u programu jugoistočne Europe u organizaciji mreže Traduki pod naslovom Bijeg, migracija, domovina. Osmislila ga je sarajevska književna prevoditeljica i voditeljica Tradukija Hana Stojić. Nažalost, ove godine nije bilo novoga hrvatskog naslova na njemačkom jeziku. Kristian Novak nastupio je i u novom programu Sajma Book Pitch, u sklopu kojega je u pet minuta imao priliku zainteresirati strane izdavače za svoj roman: petominutna šansa za plasiranje višegodišnjega rada. Kriza u hrvatskom izdavaštvu odrazila se i na nastupe na inozemnim sajmovima knjiga. Nije problem što je ovogodišnji štand manji od prošlogodišnjeg, ali jest problem što se organizacija odvija u zadnji čas, tako da u katalogu Sajma hrvatski štand čak nije ni spomenut, a na njemu nije bilo ni kataloga na engleskom i njemačkom jeziku. Jedino su Naklada VBZ i Srednja Europa priložile materijale na engleskom, a imali smo i katalog s prošlogodišnjega nastupa na Sajmu dječje knjige u Bologni. Pogled na susjedni štand u Leipzigu mogao bi biti inspirativan: Ministarstvo kulture Češke Republike redovito priprema preglede češke izdavačke produkcije. Nedavna smjena vlasti u nas ne bi smjela, barem na tehničkoj razini, utjecati na organizaciju nastupa na sajmovima na koje se ide već godinama. Dakle, još je prošlo Ministarstvo trebalo organizirati ovogodišnji nastup, a bilo bi još bolje kada bi se o tome brinula Zajednica nakladnika i knjižara. Stvara se dojam da ni izdavači ni Ministarstvo kulture ne vjeruju u to da u Leipzigu mogu išta postići, nego se ide tek tako, po inerciji.

Šteta je i to što Ministarstvo posljednjih godina polako odustaje od koncipiranja hrvatskoga programa na Sajmu, oslanjajući se na hvalevrijedan Tradukijev program. No popratni program intenzivirao bi prisutnost Hrvatske i potporu hrvatskim piscima. Još važnije: odustajanje od neposrednog predstavljanja vlastite kulture znači prepuštanje stereotipima o „ovom dijelu Europe“ i spontanoj inozemnoj potražnji za balkanskim, ratno-poratnim i sličnim koloritom. Tako u Leipzigu nastaje pomalo iskrivljena slika. Primjerice, tražit će se poveznice između Kristiana Novaka te autora iz Bugarske i Makedonije, dok je susret s mađarskim književnim snagama isključen, iako bi s obzirom na regiju koju Novak oslikava u svom romanu Črna mati zemla upravo pogled s druge obale rijeke Mure, tako važne u njegovu romanu, bio silno zanimljiv. I s obzirom na aktualna zbivanja na našim granicama i izbjeglištvo kao središnju temu Sajma, bilo bi zanimljivo otvoriti raspravu upravo s mađarskim kolegama. Da ne govorimo o tome da je mađarska književnost odlično etablirana u Njemačkoj – razlog više za književne kontakte sa susjedima. Prije dvije godine na Sajmu se obilježavala stota godišnjica Prvoga svjetskog rata. Ne bi li bilo logično o toj temi raspravljati i s piscima zemalja s kojima smo tada dijelili sudbinu, odnosno državnu tvorevinu? Drugim riječima, na nekim se vezama ustrajava, a druga se geografski i kulturno bliska područja ignoriraju.

Pomalo je zamorno svake godine slušati naše pisce kako u istom društvu odgovaraju na ista pitanja – kakav je njihov odnos prema bivšoj državi i postoji li jedinstven jugoslavenski kulturni prostor. Nikako ne želim reći da Tradukijev program nije vrijedan, zanimljiv i odlična platforma za naše pisce. No šteta je što Hrvatska nema vlastitu kulturnu politiku, što nema jasno zacrtane ciljeve s kojima odlazi na Sajam; ovako ispada da nam kulturnu politiku kroji direktor sajma Oliver Zille. Taj pomalo paternalistički odnos dijelom je odraz hrvatske inferiornosti. Leipziški sajam zna što hoće, Hrvatska ne zna. Iduće izdanje Leipziškog sajma održava se od 23. do 26. ožujka 2017. Ne mora se čekati početak idućeg ožujka da bi se odlučilo hoće li Hrvatska na njemu sudjelovati – i odredilo kulturnopolitičke pozicije u ime kojih pakiramo kofere o trošku poreznih obveznika.