Kasandra pod plaštem politike

Kada se u kazalištu inzistira na političkom kontekstu, obično izostane umjetnost, a ispliva politikantstvo. Time je umnogome opterećen koreodramski projekt Kasandra, nastao po romanu Christe Wolf, premijerno izveden 15. ožujka u dramatizaciji i režiji Nade Kokotović u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, kojim se dugogodišnju odsutnost iz hrvatskog kazališta glumice Mire Furlan i redateljice Kokotović željelo (po)vratiti u sadašnjost hrvatskog teatra. I uzdići ih na pijedestal hrvatskoga prizorišnog parnasa, koji se ipak nije urušio u trenu kada su zbog politike napustile Hrvatsku.

U namjeri da pridonesu uspjehu dviju umjetnica i osnaže žal za prošlošću na premijeri su im potporu u obliku čovjekolikih figura dali aktivisti za ljudska prava i jugoslavenstvo Vesna Teršelić i Zoran Pusić, Saša Milošević, izaslanik Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, čuvar Oluje nad Krajinom Nenad Puhovski, kao i kolone istomišljenika koje su se uprisutnile u obliku iznuđenog aplauza nakon premijere.

Tako politički intonirana predstava u „slobodnom gradu Rijeci“, kako se prije premijere u medijima i u kazališnoj afiši izrazila glumica Furlan, nužno nameće i traži politički kritički osvrt na predstavu koja je i pogled „u individualni i kolektivni ponor“, kako je projekt zamislila i okvalificirala redateljica Kokotović.

Mira Furlan kao Kasandra nije postigla emocionalnu uvjerljivost

Za primarno političko doživljavanje predstave osim politikanskog ozrjačja i uzvanika iz nepostojeće Jugovine odgovornost snose riječki političari, koji su u fotelju intendanta nekadašnjega HNK-a instalirali Olivera Frljića, koji je to kazalište pretvorio u divanhanu. Promotor neojugoslavenstva, politički provokator i aktivist, spiritus movens poetike subverzije i antihrvatstva svake vrste – intendant Frljić politikantstvo je inaugurirao kao jedini kriterij sadašnjega Jugoslavenskog narodnog kazališta Olivera divanije Frljića.

Za politikantsko ozračje projekta nije dakle kriva izabrana priča o stoljećima mrtvu grčkom mitu – o proročici koja iz davnine šalje poruke o neumiranju mitova, kakav je i Jugoslavija – nego političke sugestije izvan pozornice koje su kao olovni teret pritisnule predstavu. No dosta o političkim aluzijama, zabludama i željama naručitelja projekta!

Sam projekt bavi se, kako tvrdi redateljica Kokotović, „pogledom u individualni i kolektivni ponor“, i slavi „visokodramatično slavlje života“, odnosno reinterpretira mit o Kasandri koja feministički i kritički propituje posljedice svoje proročke sudbine. Zbog neuvažavanja Kasandrina proroštva i njezine ženske, feminističke pozicije – tako sugerira predstava – stradali su Troja, roditelji proročice: majka Hekuba i otac Prijam, zemaljski silovatelj Agamemnon, kao i sama proročica.

Ako se feminizam danas najmanje smatra politikom, redateljica Kokotović predstavi je pristupila bez političkog opredjeljivanja. Svoju dramatizaciju romana Christe Wolf zamislila je i izrežirala kao niz ne osobito inventivnih paralelnih izlomljenih monoloških i plesnih fragmenata u kojima dvije Kasandre u istim kostimima i s istim frizurama – jedna, Anca Zgurić, koja svoje osjećaje i sjećanja pleše i druga, Mira Furlan, koja svjesna posljedica svojega prorokovanja izravnim govorom publici i šutnjom – pred smrt još jednom proživljavaju svoju kob.

U sabiranju rascijepljene uloge, koja nije i psihički shizofreni raspad, i plesačica Anca Zgurić i njezina misaonogovorna polovica Mira Furlan pokušavaju otkriti dramske povode, živjeti uzroke i posljedice tragične usudnosti, u čemu tek mjestimice uspijevaju. Izostaje ne samo nit koja ih stapa u zajedničku dramsku ostvarenost, u zajedništvo govora i šutnje, pokreta i mirovanja tijela, nego i jedinstvo ritma koje bi ih pretočilo u jedan lik, jednu dramsku i tragičnu sudbinu.

Reskost i nabadanje riječi, kojim Furlanova pokušava postići uvjerljivost proživljavanja, ne postiže cilj, ne rastvara Kasandrinu tragičnu slojevitost, njezino žensko poniženje koje su joj prvo priredili otac Prijam, a onda i Agamemnon. Nedostajale su i emocije koje bi u sebi objedinile poraz žene pretvorene u robinju i njezino proroštvo – propast Troje, smrt Agamemnona i Egista. Povrh svega i unatoč umjetničkim namjerama, izostala je antiratna jasnoća misli o univerzalnoj tragičnosti rata i sudbini ratnih stradalnika. Zato je Kasandra u interpretaciji Furlanove najuvjerljivija i najekspresivnija bila dok je u šutnji pokušavala sublimirati uspomene i suočenje sa skorom smrti.

Stoga, svi medijski pokušaji da se glumačka prezentacija Mire Furlan pretvori u politički obračun s političkim neistomišljenicima, u čemu je i sama sudjelovala, ne postižu cilj kojim se nastoji ušićariti nedosegnuta umjetnička kvaliteta. Političkom uspjehu nije težila ni redateljica Kokotović, čija Kasandra ponajprije želi biti svoja, želi se suočiti s ponorima svoje sudbine.

Na kraju, s obzirom na mit i stradanje proročice, neprilično je, što su pomagači političkog konteksta projekta pokušali, sudbinu Kasandre poistovjećivati sa životnim iskustvom Mire Furlan – nekadašnje glumice zagrebačkog HNK-a i žrtve vlastitih političkih zabluda – i tumačiti kao umjetnost. Takve želje i usporedbe Kasandrine sudbine s glumičinom, ma od koga dolazile, nikako nisu dobronamjerna usluga glumici, ni kao osobi koja je imala pravo pobjeći od rata kada su mnogi ostali, niti je usluga njezinu umjetničkom angažmanu, koji u Hrvatskoj još ne dijeli od političkoga.

To nije korektno ni prema ostalim akterima projekta; Oliveri Baljak, Tanji Smoje, Davoru Jurešku, Jeleni Lopatić, Mariji Tadić, Petru Cvirnu, Draženu Mikuliću, Jasminu Mekiću, Nikoli Nediću i Aliju Tabbouchu, koji su glumački angažirano sudjelovali u predstavi.