Duhovita monodrama

Nekadašnji enfant terrible hrvatskoga glumišta, danas docent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, dramski umjetnik Željko Vukmirica nakon mladenačkih glumačkih nastupa u Glumačkoj družini Pozdravi utemeljiteljice, voditeljice i redateljice Ivice Boban, u kojoj se profilira kao protagonist jedinstvena spoja tjelesnoga i verbalnoga teatra s Mladenom Vasaryjem i danas nažalost pokojnim Darkom Srićom, nakon ostvarenih uspješnih uloga na Dubrovačkim ljetnim igrama i u zagrebačkim predstavama gotovo se cijeli život posvećuje monodramskom izrazu, ostvarujući monodrame Povijest moje gluposti i Mr Single, sinteze komičarske i tragičarske energije, beskompromisne spojeve glumačkoga i društvenog prosvjeda.

Željka Vukmiricu (desno) u predstavi majstorski na gitari prati Valent Samardžija

 U malenu kazališnu prostoru, kao svojevrsna paradoksalna apsurdnost, izvirući uz naroda, iz puka, iz bila hrvatskoga jezika, najnovija Vukmiričina monodrama, Gusle moje električne, izvedena u produkciji teatra Binocular u kinu Grič u Jurišićevoj 6 dana 18. ožujka, pretvara se u monodramu s glasom i glazbalom, u predstavu dvojice protagonista, istražujući granice elitizma, pučkoga izraza i zgusnute hermetičnosti.

Najavljena kao predstava glazbenoscenskog oblika koja se bavi hrvatskom glazbenom tradicijom i njezinom scenskom interpretacijom, kao zvukoplov, mozaik je duhovitih i suvremenih oblika odraza stvarnosti, a idejnu i dramaturšku silnicu pronalazi u današnjoj izgubljenosti i otuđenosti u kronotopu sve bržega života i izloženosti svim medijima.

Predstava je snoviđenje u kojem glumac Željko Vukmirica i glazbenik Valent Samardžija – NT Wawe – dočekuju publiku u mraku pozornice i gledališta zatvorenih očiju mrmljajući, pjevajući i svirajući jeke i odjeke hrvatskih zvukova i melodija, konkretizirajući tijekom predstave, parafrazirajmo Antuna Branka Šimića, odstvarenje riječi, kako bi riječi ponovno dobile pravu vrijednost, a ne onu postvarenu, koja je izgubila značenje, tako prikazujući arhetip rađanja jezika, govora i zvuka.

U gustom dramaturškom tkivu (dramaturgiju potpisuje Morana Foretić) vidljiva je konkretizacija snoviđenja u kojem protagonist putuje letenjem koje započinje u utrobi maternice da bi se nastavilo naizgled bizarnim susretom s indijanskim poglavicom. Scenski let utemeljen na vibraciji, na zvuku i činu rođenja razvija se isključivo glasovnim i zvukovnim događanjima i promjenama koje sugeriraju razumijevanje u komunikaciji s ljudima koje susrećemo na životnom putovanju, a kojih jezik ne razumijemo. U duhu sa svojom lucidnošću i smislom za humor i komiku, Vukmirica se ne penje na pozornicu, nego s Valentom Samardžijom u izvođačkoj liniji sjedi i povremeno stoji pred publikom ispred proscenija, razigravajući tjelesnu statiku melosom raznih hrvatskih krajeva, karaktera i tipova, od gestualnoga linđa i lijerice kojima govori o turistima u Dubrovniku do bećarca i Ličkoga Lešća, dinarske ojkalice, električnih gusala i duhovitih pjesma do komiških fačenda i suvremenoga splitskoga tehna želeći ispričati priču o jedinstvenim zvukovima usađenima u tkivo hrvatskoga naroda, ali i priču o čežnji za ponovnim povratkom u jedinstveno, hrvatsko i globalno, svjetsko pleme koje počiva na arhetipu ljubavi, zvuka, jezika, govora, 

Sedamdesetominutnu predstavu u kinu Grič glumački karizmatično izvodi i nerijetko pjeva Željko Vukmirica, a worldstick, električnu šargiju i električnu gitaru majstorski svira Valent Samardžija – NT Wawe – kao komičarsku monodramu s nizom biografskih i autobiografskih elemenata koju vješto u duhovitu predstavu spaja redatelj Borna Armanini. Premda su publici bili najintrigantniji komičarski dijelovi u kojima Vukmirica poseže za svojim bogatim kabaretskim, monodramskim i performerskim silnicama, ova monokomedija koja želi spojiti duhovito tradicionalno s duhovitim modernim, tradicijsku hrvatsku kulturu i modernitet, autorici ovih redaka najviše se svidjela upravo zbog ugrađene duboke egzistencijalne boli i ostvarena osjećaja osamljeničke tragičnosti.