Devedeset godina star, ali vrlo aktualan roman

Dezső Kosztolányi (1885–1936), jedan od najvažnijih mađarskih pisaca 20. stoljeća; romanopisac, esejist, pjesnik, prevoditelj i novinar čija je djela cijenio Thomas Mann, a kao uzor isticao ga je i Danilo Kiš. Godine 2008. Hrvatsko filološko društvo i Disput u ediciji Na tragu klasika objavili su njegovu zbirku kratkih proza Kornel Esti, a predstavljanje autora sad nastavljaju prijevodom njegova najpoznatijega romana Anna Edes.

Izd. HFD/Disput, Zagreb, 2015.

U tom se romanu Kosztolányi bavi problemima klasne i rodne neravnopravnosti, dodatno tematizirajući i utjecaj promjena političkih okolnosti na živote ljudi. Tu problematiku, ali i društveno-politički kontekst autor nagovještava već prvim dvama prizorima. Godina je 1919. i roman otvara scena aviona kojim dotadašnji predsjednik vlade Bela Kun, džepova punih nakita, novca i drugih dragocjenosti napušta Budimpeštu – dakle, došao je kraj mađarske sovjetske republike. Na tu eksplicitnu scenu nadovezuje se nova, jakog implicitnog, simboličkog značenja – u domu ministrova savjetnika Kornela Vizyja već dulje vrijeme izvan uporabe je električno zvono za poslugu. Kućepazitelj, koji je posljednja četiri mjeseca izbjegavao popraviti pokvareno zvono, sad se sam javlja Vizyjevima kako bi to učinio. Jer, okolnosti su se promijenile, boljševička je vladavina okončana pa kućepazitelj obnavlja svoju poslušnost i to upravo popravkom zvona koje najavljuje i ponovno izravnije postupanje spram posluge. No Katica se za vlasti boljševika ulijenila, uzoholila, postala neposlušna i manje pedantna i gospođa Vizy odlučila ju je zamijeniti novom služavkom, koja će biti pedantna i marljiva, koja će bez kolutanja očima bespogovorno izvršavati naloge nakon što popravljenim zvoncem za poslugu bude pozvana, u skladu s duhom vremena i ponovno uspostavljenim poretkom. Zato u kuću Vizyjevih dolazi dvadesetogodišnja Anna Edes i u nastavku romana Dezső Kosztolányi prikazuje razvoj odnosa između nove sluškinje i njezinih poslodavaca – od Annine postupne prilagodbe i skorašnjeg sve većeg zadovoljstva Vizyjevih njezinom revnošću i skromnošću, preko njezine seksualne veze s nećakom Vizyjevih i posljedične trudnoće koju okončava pobačajem, pa sve do ubojstva Vizyjevih koje je Anna počinila u okolnostima živčanog rastrojstva.

Usredotočivši se na nekoliko likova u kratkom razdoblju Kosztolányi analizira njihove odnose s aspekta klasnih, političkih i rodnih razlika. Služavka je pritom višestruka žrtva, obespravljena na više načina – u Budimpeštu dolazi raditi kao sluškinja nakon što ju je iz rodnoga doma istjerala nesklona joj maćeha, a do čega ne bi došlo da nije žena. Klasno uvjetovana deprivilegiranost uzrok je njezine obespravljenosti na radnome mjestu, a njezina klasno, ali i spolno uvjetovana neobrazovanost uzrokuju njezino bespogovorno pokoravanje nalozima poslodavke. U tom je smislu najznakovitija epizoda bračne ponude susjeda-dimnjačara, koju Anna odbija nagovorena od poslodavke, koja ne želi izgubiti najrevniju služavku. A do te manipulacije ne bi došlo da Anna, zbog neukosti i obespravljenosti, nije posve lišena samopouzdanja i samosvijesti. A takva, lišena samopouzdanja, postaje lakom žrtvom bonvivana Jancse, koji je također manipulacijom odvodi u krevet, a potom nagovara na pobačaj. No sve se to na kraju Vizyjevima obija o glavu – kemijske tvari koje Jancso daje Anni u svrhu izazivanja pobačaja uzrokuju njezino živčano rastrojstvo zbog kojega ona usmrćuje poslodavce. No do oslobađanja dakle ipak ne dolazi zbog služavkina osvećivanja i bunta, već farmakološki izazvanim pomućenjem svijesti.

Kako bi narativ obogatio ironijom, Koszto­lányi se služi tzv. sveznajućim pripovjedačem u trećem licu, ali koji nije nepristran već događaje često prati duhovitim, zajedljivim opaskama. No u tome je suzdržan i ne pretjeruje, a likove, osobito sporedne – koji su važni u dočaravanju oportunističke prilagodbe tzv. običnih, malih ljudi političkim promjenama – dodatno profilira putem dijaloških dionica koje roman obogaćuju humorom. No dok je pripovjedač u iznošenju misli i osjećaja Vizyjevih izravan, Annin doživljaj stvarnosti i osjećaja on izbjegava objasniti. Osim u svrhu postizanja efekta iznenađenja (kad dođe do njezina ubojstva Vizyjevih), razlog tomu je i u apostrofiranju Annine klasno uvjetovane podčinjenosti. Jer Annine misli, osjećaji, razmišljanja nisu nam poznati, ona kao osoba ne postoji jer je kao služavka toliko vrednija koliko je manje zamjetna. Iako pritom, paradoksalno i ironično, upravo ona gazdarici daje legitimitet – gazdarica i jest gazdarica upravo zato što ima služavku, a pritom je služavka i jedina tema njezinih razgovora kad se nađe u društvu sebi sličnih, skorojevićkih dama ispraznih života, koje vrijednost temelje baš položajem nadmoći nad osobljem, jer osobnih kvaliteta i postignuća nemaju. A podrugljivosti kojom autor naglašava isprepletanje tragičnog i komičnog u životima svih nas on ne pošteđuje ni sama sebe, iznenada na samu kraju romana uvodeći sebe u fabulu i spram sebe se ironično odnoseći.
Iako objavljen još 1926. te lociran u prve godine 1920-ih, Anna Edes tematski je, ali i duhom i načinom autorskog stava spram zbilje, iznimno aktualan roman (prenesemo li ga, primjerice, u korporativnu sferu), obvezno štivo za sve poklonike društvenokritičke i satiričke književnosti.