Crtice o pobuni autsajdera

Među desetak knjiga što ih je dosad objavio pjesnik i prozaist Robert Roklicer dvije su zbirke kratkih priča (Kako se ubiti, 2007; Oprosti, a i ne moraš, 2008) i jedan roman (Žene, luđaci i malo dobrih pedera, 2010). Riječ je o piscu koji voli male oblike, što posvjedočuju ne samo njegove knjige priča nego i roman koji je sastavljen od mnoštva proznih segmenata. Pogotovo je Roklicerova sklonost kratkom izrazu vidljiva u njegovoj najnovijoj knjizi, Apsolutno siguran (s pogovorom Davora Šalata): posrijedi je zbirka od pedesetak proznih minijatura, najbližih onoj narativnoj vrsti za koju se u hrvatskoj književnosti uvriježio naziv crtica.

Izd. Naklada Đuretić, Zagreb, 2016.

Književni teoretičari definiraju crticu, za razliku od pjesme u prozi s kojom je često izjednačavana, oblikom s manjim stupnjem beletrizacije zbiljskoga i bez metaforike, ritma i drugih elemenata pjesničke organizacije jezika. Crticu određuje samo obris nekog lika ili događaja, i po tome je bliska anegdoti, jer teži prikazati naoko nevažne događaje iz svakidašnjice, upućujući pritom i na njihovo dublje značenje. Život je ovdje uhvaćen u simboličnom sažimanju, a čitatelj sâm mora nadopunjavati kontekst. U crtici Savršenstvo Roklicer ovako (ironijski) sažima iskustvo svoga protagonista sa ženama: „Sve žene koje su me imale, bile su lijepe, inteligentne, poštene i s okusom jagode i čokolade. Neke su mirisale na moj omiljeni burbon, a neke i na skupe cigare. One koje su me odbile bile su lezbijke, jeftine kurve ili vještice.“

Mađarska znanstvenica B. Thomka u radu o kratkoj priči iznosi zanimljiva zapažanja, a mnoga se od njih mogu primijeniti i na crticu. Mnoge kratke priče, kaže, ne zadovoljavaju narativne uvjete – nemaju likove, odnose, prostorno-vremenski određene događaje, „kao da se sastoje od granulata: gomilu imaju, imaju i određena jezična svojstva, ali nemaju strukturu kao što je u fizici imaju točkasti elementi djelića. (…) Granulati minimalističkog teksta nastupaju kao književna vrsta, a da ne stvaraju kompoziciju.“

Na naslovnoj stranici Roklicerove knjige nalazi se crno-bijela fotografija mlađeg čovjeka čija je lijeva, ispružena ruka u prvom planu, sa stisnutim prstima šake i ispruženim srednjakom. Originalna je fotografija u boji, ali je za ovu knjigu snažno kontrastirana, s dominantnom crnom površinom iz koje iskaču samo bijelo čovjekovo lice i dijelovi ruku: ilustracija majstorski pretvorena u simbol. Čitatelja ta fotografija upućuje na zaključak da će provokativnost biti osnovno načelo tekstova uvrštenih među korice. Ta se provokativnost javlja kao posljedica neslaganja, nezadovoljstva ili otpora protagonistova „ja“ – građanske pobune, od mlake ili rezignirane pa do žestoke i razorne, često iskazane vulgarnim vokabularom. To je pobuna protiv banaka kao simbola suvremenoga globalnog gospodara života i smrti (Smak svijeta); protiv svijeta kao mjesta koje je izgubilo svaku privlačnost (Zadnja želja); protiv ženske prijetvornosti (Rekla je da razmišlja); protiv korumpirane države: „Neđo je moj dobar prijatelj. Iako je govno od čovjeka (…). Kupio je nekoliko fakultetskih diploma, vozačku dozvolu, časnički čin i dobro plaćeni posao u državnoj firmi. (…) Jer, da njega nema, mislio bih da živim u normalnoj državi.“ (Pogreška); protiv licemjerja i lažnih vjernika (Kršćanin).

Tko je zapravo protagonist, pripovjedač (govornik) koji se stalno javlja u istom ruhu, uvijek kao „ja“? Prema indicijama u nekim tekstovima (Nakon čitanja, Pivo, Talent, Doba pjesnikovo) „ja“ je pjesnik, ali pjesnik koji iznosi mučninu životne svakidašnjice: „Još jedno mamurno jutro od sinoćnjeg lošeg vina. / Još jedna djevojka u krevetu kojoj imena ne znam. / Još jedna cigareta i vrela kava. / Još jedna ovrha zbog neplaćenih računa.“ (Svakodnevica). Slika o protagonistu nastaje iz dva izvora. Neposredni je („unutarnji“) izvor informacija sam protagonist: „Imam dva uspješno propala braka i kusur djece. Uživam u lakim drogama i svim vrstama alkohola. Dovoljno sam veliki domoljub da ne plaćam poreze, ali i zakleti katolik da ne idem u crkvu.“ (Smak svijeta); za sebe kaže da je bio jedan od onih „kojemu dim cigarete zamućuje pogled, alkohol rastapa razum, žene potkradaju dušu“ (Jedan). Drugi izvor informacija, posredni, „vanjski“, jesu izjave žena s kojima je bio u vezi, a posreduje ih opet protagonist: „Sanjivo si uzvratila da sam pijanac, i propao slučaj, i nemoguć, i lud, i ženskar, i neradnik, i kockar… i da ćeš se već sutra vratiti svojoj majci.“ (Izdrži); „Strah me je prve kave i svih pitanja koja slijede: Gdje sam dokasna bio, jesam li grlio razuzdane djevojke, jesam li se opet napio kao svinja, koga sam izvrijeđao, je li me policija i ovu noć privela…?“ (Spavaj).

Osim minijaturizacije forme Roklicerova knjiga ne donosi bitne novosti. Protagonist je i dalje neprilagođeni intelektualac koji se više i ne čudi što je oduvijek sam i koji shvaća „da se i puno prije nas već sve dogodilo“. Alkoholom se brani od potpune rezignacije, ostaje autsajder, na margini života, kao što su i svi drugi „likovi“ s kojima dolazi u dodir. U piščevu izrazu nema više one izravnosti i žestine koja je karakterizirala njegove prethodne knjige, a čini se i da je repertoar motiva tog tipa proze uglavnom iscrpao te da će zacijelo tragati i za nekim novim putovima. Kamo god da krene, bilo bi najvažnije da ne izgubi britkost koja obilježava njegovo stvaralaštvo.