Čistoća oblika i maštovitost poezije

Izložba kojom je u Modernoj galeriji predstavljen rad Dražena Trogrlića nastao od 2000. do 2015. ispunila je svoju funkciju; posjetitelju je pružen pregledan uvid u produkciju koja se i nadalje nastavlja nadovezivati neposustalom autorskom energijom na različita predpostmodernistička iskustva kao na polazišta iz kojih gradi vlastiti Intimni univerzum – kako je nazvana aktualna prezentacija. Premda je u načelu identičnu sintagmu, dakako, moguće vezati uz svačiji opus, Trogrlićeva sveobuhvatnost u pogledu primjene tradicionalnih likovnih disciplina, sustavna procesualnost u razradama inicijalnih ideja, kao i ukazivanje na osobna emocionalna ishodišta posve opravdavaju naslovno isticanje toga inače općeg mjesta u verbalnim eksplikacijama umjetnosti.

Promišljena spontanost

Uza sve neporecive mijene kroz koje je i umjetnik prolazio (a zasigurno će i ubuduće prolaziti), uvijek je zanimljivo zapaziti crtu koja nadilazi razna usmjerenja u sadržajno-tematskom smislu, odnosno pojedine otklone u intonacijama i raspoloženjima. To je u Trogrlićevu slučaju za njega tipična neposrednost kojom rješava likovne probleme koje shvaća kao izazove kojima valja ovladati, jednostavno i lako. Bilo da u snažnim zamasima nanosi boju na podlogu ili pomoću ravnala iscrtava snopove pravilnih linija, ili pak lapidarno (sic!) urezuje u kamenu, naš je autor uvijek oblikovno elementaran. Pa ipak, ispisujući u odabranom ključu te s odabranim materijalima i sredstvima specifične dijagrame kao analogiju vlastita doživljaja, on tvori izražajne dinamičke ritmove, povremeno nesporne kompleksnosti. Na prvom koraku složenost postiže adiranjem osnovnih elemenata, ali pridodamo li tomu i povezanost između, primjerice, gropova grafema (ili bilo kojih drugih formi) i njihovih raspletaja sa slobodnom asocijativnom potkom neopažajnog, ad hoc odnosa koji je nastao apstrahiranjem svake konkretne predmetnosti i povijesne događajnosti, stvari postaju još intrigantnije.

Iz postava izložbe  / Snimio Goran Vranić

Međutim, spomenutu neposrednost valja pojasniti. Ona ne znači spontanost, barem ne u Trogrlića; kod njega je spontanost svakako promišljena, moglo bi se čak reći kako je u osnovi iskalkulirana. Detektiramo je u svakom ciklusu koji posjeduje jasne okvire sačinjene od materijala, tehnike, postupka i gabarita koje rabi poput radnika što je prionuo na posao prema zadanom temeljnom planu, ali unutar kojega posjeduje slobodu djelovanja očitovanu u dopuštanju slučajnosti i prepuštanju intuitivnosti. Nadalje, odnosno u metodološkom smislu prije svega, tu je raspoređivanje, kako oblika na dvodimenzionalnim plohama, tako i tijela u prostoru. Usporedno s važnošću jukstapozicije jest i naglašavanje primarnih stanja; otuda dojam kod pojedinih slikarskih ciklusa – u rasponu od Dnevnih zapisa do Istarskoga svjetla – kako nam prikazuje sam zaustavljeni proces (s nedvojbenim oslonom na tradiciju apstraktnog ekspresionizma), odnosno fazu neposredno nakon započinjanja jer je tu već kvaliteta koju želi objelodaniti. I sve nas to dovodi do, na određeni način, ključnoga postupka – do čina imenovanja.

Trogrlić je, naime, majstor asocijativne umjetnosti. On je, pogotovo kada je riječ o plastičkim ostvarenjima, Donald Judd s metaforom. Naravno, onda to više nije Judd jer američkoga minimalista karakterizira upravo odsutnost bilo kakve metafore i relacije, odnosno predmeti sami po sebi. Sličnost je – ako promotrimo radove pod naslovom Svjetlo grada ili Prekinuti prostori – u puritanizmu oblika (kod čuvenoga umjetnika redovito krštena Bez naziva), ali nipošto u obilju tajnovitosti koje nam Trogrlić podastire. Ponajprije zbog toga, no i zbog ciklusa Zaleđene misli, ostvarena 2000, s radovima u kombinaciji čelika i stakla s naslovima Između zemlje i mora neba, Hladnim mirom promatraš pakao, Sjećanje, samo sjećanje, u vidokrugu imaginarnoga muzeja izranja nam Anthony Caro. Konkretno, radovi britanskoga umjetnika, ne toliko oni iz „presudnoga desetljeća“ (kao što je slavno djelo Jednoga ranog jutra iz 1962) koliko recentni poput Autumn Rhapsody iz 2012. i End of Time iz 2013, koji s Trogrlićevima dijele arhitektoničnost, zbog čega ih je primjerenije nazivati objektima nego skulpturama, ali i zaigranu kombinatoriku nestandardiziranih dijelova te naslovima potenciranu asocijativnu poetičnost. Sugestivnu do mjere da nadomješta svu nemimetičnost i prevladava odbačenu opisnost. Naprosto smo pozvani uočiti značajke koje će pobuditi ciljani doživljaj.

Razrada modernizma

Među nemalim brojem plodonosnih dihotomija (Mladenka Šolman, autorica monografije publicirane 2003, „ukazala je na bitnu dihotomiju između projektivne maštovitosti i nužde iskustvenog svjedočenja, odnosno na svojevrsnu konfrontaciju estetske motiviranosti i etičke zaokupljenosti“, što u svome predgovoru ističe Tonko Maroević) i suprotstavljenih postupaka valja ukazati i na razliku u pristupu između slikarskih radova u kojima je bitna gesta i procesualnost te skulptorskih radova na kojima traga ruke nema, čija izvedba (pogotovu kada je riječ o radovima u kamenu: Što volim zeleni vjetar, Unutarnji zapis, ali i čeliku: Sjećanje, samo sjećanje) može biti naručena bez ikakva gubitka prepoznatljiva autorskog biljega.

U autorima izložbe umjetnik je našao nadasve zahvalne tumače svoga djela. Sjajne interpretacije obaju teoretičara posvećene su zasebno Trogrlićevu slikarstvu i skulpturi. Prvo analizira Tonko Maroević koji zahvaća i razdoblje koje prethodi izloženomu te konstatira kako „Trogrlićeva iskonskost i zaigranost proizlaze iz temeljnih modernističkih pretpostavki (…) i ishodišnoga principa: ‘Manje je više’“ da bi zaključio predviđanjem „daljnjega strastvenog traženja“. Napose je Đurđa Petravić čvrsto zaokružila svoj prikaz nizom preciznih uvida: „Kiparski segment pokazuje autorove egzistencijalne pobude i afinitete, racionalni i meditativni pristup te konstruktivni princip (geometrijske, racionalne sheme i strukture) i stoga je njegovu likovnom svijetu primjeren pojam vitalističke forme i redukcionizma kako u likovnom smislu tako i u procesu mišljenja.“

Svakako je zanimljivo konstatirati kako u razdoblju simultanosti pluralizma, ne samo stilova nego i kultura, u isprepletenom supostojanju svih prošlosnih novina kada pritisak novuma i prateće isključivosti nije više osobito jak, kontinuiraju svojedobno prevratničke poetike. Prepuštene jednako kao i sve drugo sudu vremena i njegovu zubu. Ipak, do tada na ogledu aktualnih promatrača.