Štap

Ima u Dragutina Tadijanovića jedna pjesma koja govori o čovjeku koji je prešao iz sela u grad, ali nije siguran da je postupio ispravno. U njoj se lirski subjekt obraća materi koja je ostala u zavičaju te joj poručuje kako je u zabludi kad misli da je njemu dobro samo zato što živi u Zagrebu i nosi štap.

U vrijeme kad je pjesma napisana i objavljena – tridesetih godina prošlog stoljeća – svakomu je bilo jasno što se njome hoće reći. Današnji će se čitatelj, međutim, zapitati zašto pjesnik spominje upravo štap. Jer u naše doba štap nosi samo onaj tko ima poteškoća s hodanjem, a to s onim lirskim subjektom u Tadijinoj pjesmi očigledno nije slučaj. Pa o čemu je onda riječ?

Riječ je o tome da su u ono vrijeme mnogi ljudi nosili štapove, da je za neke od njih štap bio i neizostavan rekvizit, a da je taj predmet inače imao i sasvim nedvojbenu semantiku.

Ponajprije, imao je on praktičnu svrhu. Jer, tada su ulicama lutali psi, osobito po predgrađu, i koji put se trebalo od tih pasa braniti, pa je štap dobro dolazio. Ulice su bile slabo održavane, a bilo ih je i sasvim blatnjavih, pa se čovjek mogao nasloniti na štap kad bi preskakao lokve. Napokon, u to je vrijeme još bilo i uličnih prepada, obično po mračnijim četvrtima, te je prolaznik dolazio u priliku da svoj fizički integritet i svoju novčarku brani uz pomoć štapa.

Ali te praktične namjene bile su manje važne. Mnogo je važnija bila simbolika štapa. A ta simbolika ticala se prije svega društvenoga statusa onoga tko je štap nosio. Treba, naime, znati da niti je svatko mogao, a niti je svatko htio nositi štap. Vjerovali ili ne, štap je poručivao tko je i što je onaj u čijoj se ruci nalazi, ni manje ni više. Govorio je, recimo, o njegovoj dobi: štap su smjeli nositi samo punoljetni ljudi, dakle oni koji su zreli i imaju stanovit ugled u društvu. Zato je bio običaj da mladići, nakon što polože maturu, izađu u šetnju noseći prvi put u rukama štapove, i da se tako slikaju. Štap je obično išao u kompletu sa šeširom, pa je i danas zanimljivo vidjeti na fotografiji te balavce kako se napuhuju pred objektivom nastojeći izgledati mnogo stariji nego što jesu.

Osim toga, štap je bio i znak pripadnosti određenoj društvenoj skupini. Štapove, recimo, nisu nosili radnici i seljaci, a nosili su ih građani i gospoda. Zato bi npr. zidar koji bi izašao na ulicu sa štapom ispao pretenciozan i nedovoljno dostojanstven. Jer odbijanje da se uzme štap u ruku bilo je znak klasne osviještenosti, a kupnja štapa uvijek je obilježavala prelazak iz jedne društvene skupine u drugu.

Ljudi su, dakako, bili svjesni te simbolične vrijednosti štapa, pa su zbog toga nastojali da tome predmetu – kad on već tako mnogo znači – daju i prikladan izgled. Štapovi su se, doista, izrađivali u svim mogućim varijantama i u svim mogućim veličinama. Bilo ih je debelih i čvrstih, jednostavna oslonca za ruku, koji su poručivali da je njihov vlasnik ozbiljan i skroman čovjek zaokupljen praktičnim pitanjima. Ali bilo je i štapova sasvim tankih i lakih, načinjenih od bambusa ili kakva egzotičnog drva, koji su poručivali kako njihovu vlasniku štap zapravo ne treba, ali ga on nosi kao znak svojega dostojanstva. Na donjem dijelu ti štapovi nisu imali gumeni čep kao ovi današnji, nego mjedenu kapicu ili šiljak, dok je rukohvat znao biti i umjetnički izrađen: od bjelokosti, od ebanovine, od srebra, u obliku lavlje glave, u obliku ribe, u obliku roga.

A trebalo je, dakako, znati i nositi štap, pa na prikladan način njime mahati, stavljati ga pokraj sebe kad bi čovjek sjeo, ili ga premještati u drugu ruku kad bi se išao s nekim rukovati. Baratanje štapom bilo je dio finih manira, pa utoliko i nije čudo što je štap i svojim imenom isticao kako nema praktičnu, nego simboličnu funkciju: u Zagrebu se on zvao špancirštok, a u Dalmaciji bagulin.

Naravno, kad se svega toga prisjeti, čovjeka počne zanimati pitanje kako se to dogodilo da baš štap preuzme funkciju društvene legitimacije pa da stekne sposobnost da svojega vlasnika socijalno svrsta i klasno obilježi. Meni se čini kako pri pokušaju da se na to pitanje odgovori treba opet krenuti od simbolike. Jer, ako štap nešto poručuje, onda se pritom svakako oslanja na nekakvu tradiciju. Doista, on želi aludirati na jedan drugi predmet, na koji djelomično sliči. A taj drugi predmet može biti samo mač. Kad je uveden običaj da muškarci nose štapove, još je naime bilo živo sjećanje na vrijeme kad su nosili mačeve. Mač je služio prvenstveno za obranu, ali je istodobno bio i znak statusa, pa se s vremenom počeo nositi ne zato da bi se čovjek mačevao, nego zato da bi poručio tko je i što je. A budući da su mačevi bili i teški i opasni, shvatilo se da se ista poruka može odaslati i na mnogo jednostavniji i bezazleniji način, odnosno uz pomoć neke zamjene za mač. Čovjek se, ukratko, mogao predstaviti kao džentlmen, a da nije morao nosati naokolo nekoliko kilograma oštroga čelika. Prešlo se zato na štapove. A budući da su štapovi bili dostupniji, mnogi su počeli oponašati one džentlmene, pa i sami nositi štapove. A to onda pokazuje i zašto je za nošenje štapa trebalo pripadati višim slojevima: kao što se znalo tko nosi mač, tako se moralo znati i tko nosi štap.

Time se onda, vjerujem, može objasniti i zašto su štapovi nestali. U vrijeme kad su oni bili svakodnevna pojava još su vladali stanoviti viteški kodeksi, još je – premda sve rjeđe – bilo dvoboja sabljama i još se osjećalo – ako se i nije svjesno znalo – da je štap zapravo mač. A onda su mačevi zaboravljeni, jer pojavilo se novo oružje, od pištolja do novca i od politike do medijske moći. Zato je nestao i štap kao zamjena za mač: on je naprosto izgubio sposobnost da poruči ono što je poručivao prije.

To ne znači da štapova više nema. Ima ih, ali ih nose samo oni kojima oni služe kao pomoć pri kretanju. A Dragutin Tadijanović, koji je štap i u pjesmu stavio, nije ga nosio u starosti, čak ni nakon svoje stote godine: dobro je znao da je štap nekada značio snagu, a sad znači slabost, pa nije htio da tkogod pomisli kako je i on postao slab i star.