Sloboda pseudonima?

Kad se već činilo da će se Ana Bako s romanom Jane Perkanova (2010) izgubiti na pričuvnim položajima naše suvremene proze, ipak je ispunila obećanje dano uredniku svoje prve knjige: objavila je novi roman, Mariuchi i Kukuriko, poslavši i poruku – da se više „ne kani baviti pisanjem“, da je njezino „romanopisanje ipak slučajnost“.

Izd. Naklada Kvarner, Rijeka, 2015.

Ideju za drugu knjigu, obavještava spisateljica čitatelje, dobila je zapisujući kazivanje o „mračnoj i strašnoj sudbini“ svoje junakinje Jane, našavši kako je i njezino djetinjstvo u nekim tragičnim pojedinostima slično, „možda i gore“ od Janina. No bliskost dvaju romana ne završava na toj početnoj ideji, zapravo je znatno veća nego što u prvi mah izgleda. Ponekad se čini da Ana, junakinja novog romana, u neku ruku ponavlja Janinu sudbinu, samo što je sada mjesto zbivanja Dubrovnik, a ne dubrovačko zaleđe. Za obje protagonistice nevolje počinju u pubertetu, djetinjstvo im je ispunjeno mučnim seksualnim iskustvima, a sablasti traumatičnih iskustava vode ih nesmiljeno prema nesretnom kraju – Jane završava samoubojstvom, Ana u duševnoj bolnici. U oba se romana radnja, ili njezin najvažniji dio, zbiva u nenormalnim, ratnim okolnostima, govori se o društvenom i povijesnom kontekstu te se pokazuje da politika izravno utječe na sudbine ljudi i da kao takva mora biti dio romanesknog svijeta.

Pripovjedačica nerijetko ustrajava na formulama skromnosti: govori o svom ne baš sudbonosno naglašenu spisateljskom nagonu, ubacuje napomene o praktičnom literarnom neiskustvu ili o nedovoljnoj obaviještenosti. Spominje kako je pročitala da je danas u modi tzv. misery lit – žanr o kojem sad prvi put čuje – i kako je to „upravo ovo što ja kanim napisati!“. Misery lit, posljednja dva desetljeća silno popularan u Americi i Velikoj Britaniji, donosi bolne, tragične životne priče o fizičkom, seksualnom i psihičkom zlostavljanju ili zanemarivanju (najčešće djece od strane roditelja), odrastanju u siromaštvu ili u vrijeme ratnih strahota. Inzistira se na vjerodostojnosti iznesenog iskustva, a priče najčešće završavaju nekom vrstom emocionalne katarze, protagonistovim oslobađanjem od dugotrajne traume. Kritičari izdavačima i autorima toga tipa proze prigovaraju da tim pričama o ljudskoj degradaciji – opisujući „emocionalni striptiz“ – svoje čitatelje pretvaraju u voajere, a sve to radi tržišnog uspjeha.

U romanu Mariuchi i Kukuriko Ane Bako – čiji pseudonim i dalje ostaje zaključan – mogu se naći autoreferencijalni iskazi. Tako se upućuje i na njegovu pripadnost žanru misery lit: „hoću izreći [...] stvarnu mizeriju svojega djetinjstva“. Nastoji sugerirati vjerodostojnost priče pa izjavljuje da su svi likovi o kojima piše stvarni ljudi i da se sve ovo „stvarno dogodilo“, samo što stvarna imena ne smije spominjati jer bi to moglo biti utuživo. Zato je imena izmislila, kao što je izmislila i svoje Ana Bako. Anonimnost je štiti, stoga se i usuđuje pisati istinu, a ta bi istina, najprije o njoj, Ani, ali i o majci i ocu te drugima mogla „biti komu od koristi, da ne zastrani“.

U trenutku duševnog sloma, 2012, kad je roman već završila, Ana je bila prešla tridesetu godinu: svoj „životopis“ pisala je kao zrela žena, svjesna normi društveno prihvatljiva ponašanja. Bila je odlučna da ništa od doživljaja koji su joj oblikovali život ne uljepšava, podsjećajući stalno čitatelja da je bila premlada. Preuzevši ulogu pripovjedačice u romanu, u kojem je i glavna junakinja, u središte je postavila svoju disfunkcionalnu obitelj: ispričala je mračnu priču u kojoj je troje članova završilo neprirodnom smrću, a sama protagonistica u ludnici. Ključni događaji koji su obilježili Anino djetinjstvo i utjecali na njezinu dalju sudbinu zbili su se na početku rata, 1991–92. godine, za opsade i bombardiranja Dubrovnika. Ana je tada trinaestogodišnjakinja. U opisima njezinih reakcija vezanih uz buđenje tijela psihoanalitičar bi vjerojatno prepoznao signale Elektrina kompleksa. Otac, premda potpuno svjestan zabrana, stupa u incestuoznu vezu sa svojom kćeri; ona pak iz očeva života želi potpuno potisnuti majku. Dajući se ocu, ona se osvećuje majci zbog toga što je vodila svoj život ne misleći uopće na nju i na oca, brata i sestru. Osjećaj mržnje prema majci još se pojačava kad otkrije njezinu promiskuitetnu prirodu, koja će Mariuchi na koncu doći glave jer se zarazila sidom. Košmarna seksualna iskustva – bila je više puta silovana, a neko je vrijeme bila i dio organizirane mreže prostitucije – i Anu će uništiti jer će je napustiti čovjek s kojim je živjela i kojega je voljela.

Premda u romanu prevladavaju stranice erotske proze – i na samoj granici prema pornografiji – nije zanemaren ni društveni okvir. Uvjerljivo je opisana ratna psihoza u Gradu, smjena ideoloških i ekonomskih paradigmi, beskrupulozne pretvorbene igre na lokalnoj razini, iskakanje moralnih ništarija u prve redove. Na zanimljiv je način pripovjedačica/protagonistica simbolički provukla priču o dvjema različitim Hrvatskama – jednoj koja je „za samostalnost“, drugoj koja vuče „za Jugoslaviju“, prikazujući različitu povijest porodica svojih roditelja. Na više mjesta bilježi razmišljanja dr. Balzamuna, Profesora i Matka o tome ima li Boga i kako ga oni vide i osjećaju.

Kao cjelina, roman Mariuchi i Kukuriko djeluje neujednačeno. Prvo poglavlje ne uklapa se prirodno u romanesknu priču pa bi, kompozicijski gledano, bilo bolje da je objavljeno izdvojeno. Na stilskoj razini ima vrlo uspjelih duljih parataktičkih cjelina u kojima se efektno sažimaju dijalozi i ubacuju povremeni komentari. Ta povremena izmjena padova i bljeskova znak je da je na romanu trebalo još poraditi.