Radost utjehe, za svaku preporuku

Zapanjujući je slijed kako neka djela ostaju u pamćenju slušatelja, u prikrivenu pamćenju naroda, plemena ili kako god hoćete. Hrvatska radiotelevizija objavila je najnoviju kompaktnu ploču. S omotnice CD-a čita se da je riječ o Muci Gospodina našeg Isukrsta po Ivanu, oratoriju za sole i muški zbor a cappella na osnovi splitskoga pučkog crkvenog pjevanja, o djelu Borisa Papandopula (Honnef am Rhein 1906–Zagreb 1991).

Izd, HRT, Zagreb, 2016.

U opusu duhovne glazbe Borisa Papandopula ključna je kantata Slavoslovje, relativno kasno ponovno uživo izvedena zbog političkih razloga i užarenih glava kakvima smo i danas svjedoci, te Muka i Hrvatska misa. Ogledi s hrvatskom pučkom baštinom koja je nadahnula mnoge skladatelje, a Papandopulo zapisuje da mu je trogodišnji boravak u Splitu tridesetih godina prošlog stoljeća otvorio poglede na iskonski sačuvano narodno crkveno pjevanje u malim mjestima. Sve je na suvremen način oživio vlastitim prepoznatljivim skladateljskim rukopisom, ali od one vrste kada se nimalo ne šali, što mu je drugdje bila posebna poslastica. Okosnicu Muke čini način pjevanja koju je njegovala crkva sv. Križa u Velom Varošu u Splitu i koju je Papandopulo bilježio prema priči splitskoga težaka i kreativnim pretvorbama doveo do prave drame između Evanđelista, koji tumači što će se zbiti, Isusa i Puka. Zbor je poveznica i na kraju s antologijskim, na svoj način samostalnim zborom Plač puka kršćanskoga O biči priljuti zaključuje impresivno djelo. A ti Biči priljuti i danas se izvode u klapama i nekako vraćaju na svoje izvorište. Među sudionicima su nove snimke i manje uloge Petra i Pilata i nekoliko epizoda Službenice vratarice, Sluge biskupova i Dvorjanina.

Muka se od godine 1936. za razliku od mnogih nimalo zanemarivih djela glazbene baštine ipak stalno izvodi uživo uz neke desetljetne stanke. Prvu studijsku snimku Muke donijeli su splitski momci sa škvera: Gradski pjevači Brodosplita u vrijeme pod vodstvom Vlade Sunka potkraj devedesetih u vrijeme kada se samo slutilo grcanje brodogradnje. Na korizmenom koncertu u crkvi sv. Katarine u Zagrebu 1994. Muka se izvodi pod vodstvom Igora Kuljerića, koji je zagrebački puk itekako pohodio.

U povodu stote godišnjice rođenja Borisa Papandopula djelo je 2006. ponovno izvedeno u Muzeju Mimara pod vodstvom Tončija Bilića, koji je u visokoizbrušenu, prvorazrednom zborskom ciklusu Sfumato predstavio stožerna zborska djela sa svih strana svijeta i njihove izvedenice sa sudjelovanjem instrumentalista. Solisti su tada bili Stjepan Franetović kao Evanđelist, Ivo Gamulin Gianni kao Isus i Ante Jerkunica kao Pilat te Matija Meić kao Petar. Najnovija snimka na svoj način bilježi tu izvedbu. Sastav se na najnovijom snimci nije promijenio. Zapravo je nakon dugo čekanja napokon stigla i snimka iz ožujka i srpnja prošle godine. Snimka za neku teško opisivu mrvu u doživljaju uvijek zaostaje za izvedbom s kojom se slušatelji suočavaju uživo. Papandopulova Muka snimana je u župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka u Lučkom i uređena u Studiju Zvonimir Bajsić HRT-a.

Na naslovnici je popratne knjižice fotografija kalvarije iz Žminja. Odlična ekipa izvođača te nadasve pažljiva produkcija čini da novi zapis na kompaktnoj ploči bude za svaku preporuku. Bili vjernici koje god vjere ili pak nevjernici, blaže rečeno agnostici. Teško nadmašiv Papandopulov predložak i dobra izvedba uvijek se mogu ponovno s radošću utjehe slušati.