Putovanje u povijest filozofije

Autor knjige koju hrvatski čitatelj ima pred sobom jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih britanskih filozofa druge polovice dvadesetog stoljeća. Izuzev područja filozofije morala koje je bilo predmetom njegova trajnog interesa i gdje je nedvojbeno dao najveći doprinos, Bernard Williams (1929–2003) pokazivao je veliku strast i prema drugim filozofskim disciplinama, napose prema povijesti filozofije, a o tome u konačnici i svjedoče eseji sakupljeni u ovoj knjizi. Unatoč tome što Williams nije doživio njezino objavljivanje, odluku o izboru većine ovdje uvrštenih tekstova, kako saznajemo iz predgovora koji potpisuje njegova supruga Patricia Williams, ipak je donio sâm. Uzmemo li u obzir njegovo trajno zanimanje za antički svijet, koje nije jenjavalo još od vremena kada je u Oxfordu upisao klasične studije, možda i ne treba čuditi da je polovica ogleda posvećena upravo drevnoj grčkoj misli. Bolji poznavatelji Williamsove filozofije znat će da njegov interes za antiku nije specifično obilježje samo ovog djela i da određena zapažanja koja ovdje nalazimo nije moguće u potpunosti razumjeti izvan konteksta njegova cijelog opusa. Tu prvenstveno treba spomenuti njegove vjerojatno najvažnije knjige Ethics and the Limits of Philosophy (1985) i Shame and Necessity (1993), u kojima su neke od ovdje iznesenih ideja još detaljnije i podrobnije razrađene. Tako Smisao prošlosti – kao prva Williamsova knjiga prevedena na hrvatski jezik – vrlo jasno govori o njegovu „dugotrajnom interesu za klasičnu civilizaciju“.

Prigovori analitičkoj filozofiji

Dok su čitatelji nažalost uskraćeni za esej o povijesti filozofije koji je Williams inicijalno planirao uvrstiti, taj je nedostatak znatno nadomješten kvalitetnim uvodnim tekstom Mylesa Burnyeata, filozofa od kojeg „u polju klasične filozofije Bernard nikoga nije cijenio više“ te informativnim i kritičkim pogovorom Bernard Williams o filozofiji i povijesti, koji je za hrvatsko izdanje napisao filozof i prevoditelj Filip Grgić. Oba autora posebno naglašavaju da je Williamsov pristup filozofima iz prošlosti velikim dijelom bio određen njegovom distinkcijom između povijesti ideja i povijesti filozofije – distinkcijom na kojoj je on ustrajavao još od svoje iznimno utjecajne povijesne studije Descartes: The Project of Pure Enquiry (1978). Williams je vjerovao da bi nam povijest filozofije trebala „pomoći u ponovnom oživljavanju osjećaja čudnovatosti ili upitnosti s obzirom na naše vlastite filozofske pretpostavke“, ali također je isticao da taj cilj jednostavno nije moguće ostvariti čisto povijesnom aktivnošću (na što se, prema njegovu mišljenju, uglavnom svodi povijest ideja), kao ni čisto prezentističkim pristupom (što je glavna karakteristika analitičke povijesti filozofije). Povijest ideja više je povijest nego filozofija, a povijest filozofije – barem u onom obliku u kojemu su je počeli prakticirati oksfordski filozofi prošloga stoljeća – ponajprije je filozofija i teško da je možemo okarakterizirati kao nekakvu pravu povijest. Poviješću općenito, a samim time i poviješću filozofije, bavimo se prvenstveno zato što želimo razumjeti sami sebe i svoje mjesto u sadašnjosti, ali do takva razumijevanja nećemo doći, Williams smatra, ne stvorimo li određenu distancu u odnosu na sadašnjost. Budući da su velike mislioce iz prošlosti tretirali poput svojih suvremenika, oksfordski filozofi tu su distancu sasvim uklonili, što je rezultiralo time da je povijest filozofije kao disciplina u rukama većine analitičkih filozofa izgubila izvorni smisao.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

Smisao za povijesne detalje

Ipak, izuzmemo li ogled Descartes i historiografija filozofije te onaj o R. G. Collingwoodu – nepravedno zanemarenu britanskom filozofu čije mnoge ideje o povijesti filozofije Williams također prihvaća – s pravom bismo mogli zaključiti da on, sveukupno promatrajući, navedenu distinkciju nije obradio dovoljno jasno i da je njegovo stajalište o tome na koji bi se točno način poviješću filozofije zapravo trebalo baviti nama još ostao prilično maglovit. Moguće tumačenje u svom tekstu pruža Grgić kada kaže da „ono što Williams nudi u svojim povijesnofilozofskim ogledima nije ništa drugo nego prezentistička povijest filozofije dopunjena velikim osjećajem – te, naravno, potrebnim znanjem – za povijesne detalje“. Složili se s takvom interpretacijom ili ne, zaista je teško negirati da je Williams imao „potrebno znanje“ i „osjećaj za povijesne detalje“. Uostalom, upravo su te njegove karakteristike bile razlog zašto je Burnyeat na Williamsovu predavanju o Platonovu Teetetu, kako sam priznaje, „sjedio kao začaran“.

Stranputice moralne filozofije

Vjerojatno najilustrativniji primjer ideje da bi nam zauzimanje distance u odnosu na sadašnjost moglo pomoći da neke vlastite pretpostavke preispitamo, a time i sami sebe bolje razumijemo, jest moralna filozofija. Kao što je sasvim vidljivo iz nekoliko ogleda u ovoj knjizi, Williams je bio uvjeren da se suvremena moralna filozofija u mnogočemu kreće u pogrešnom smjeru i da ta činjenica vrlo jasno dolazi do izražaja usporedimo li je s antičkim shvaćanjem morala. Osnovni razlog za takav stav bio je njegov skepticizam u pogledu mogućnosti onoga što je moderna etička misao vidjela kao svoju najvažniju zadaću – pokušaj formuliranja etičke teorije. Etička je teorija nepristrana i apstraktna, ona nam govori kako da rasuđujemo o moralnim pitanjima, pokušava područje morala sistematizirati i pružiti moralne principe koji bi nam trebali olakšati moralno djelovanje. Ali u svom nastojanju da pruži takvu teoriju suvremena filozofija morala zanemaruje neke osnovne istine o ljudskoj prirodi i u određenom smislu gubi doticaj sa stvarnošću. Čovjek se često uopće ne rukovodi nepristranim razlozima, već izabire djelovati u skladu s onim što je vrijedno njemu samu i prednost daje stvarima za koje smatra da njegovu životu daju smisao. Ovdje je riječ o dispozicijama poput onih „da se govori istina, da se bude odan prijateljima, da se osjeća osobita naklonost i briga za vlastitu djecu“. To su stvari koje u čovjekovu životu imaju intrinzičnu vrijednost te ih nije moguće – suprotno onomu što bi htjeli neki utilitaristi – svesti na puko sredstvo za postizanje univerzalnoga dobra. One „pridonose čovjekovu praktičnom ili moralnom identitetu“ i upravo ih zbog toga, kako zaključuje Williams u kritici Sidgwickove moralne teorije, nije moguće promatrati „s gledišta svemira“.

Nije teško naslutiti zbog čega je Williams vjerovao da bismo se, kada je riječ o etičkim idejama, trebali okrenuti Grcima: oni nisu ni pokušavali pružiti nekakvu sustavnu etičku teoriju, a utoliko je i njihova etička misao bila stvarnija i u nekom smislu bliža čovjekovoj društveno-političkoj stvarnosti. Dok je moral u suvremenom svijetu „povijesno i psihologijski odvojen od ostatka života“, kod Grka to ipak nije bio slučaj. Antički filozofi moral nisu razumjeli onako kako ga razumije većina današnjih etičara – kao neku zasebnu skupinu „razloga ili zahtjeva koji su bitno različiti od drugih vrsta razloga ili zahtjeva“. Moralni čimbenici za njih nisu imali povlašteno mjesto, već su proizlazili iz ljudske prirode te im se pristupalo u okviru širega pitanja o tome kako valja živjeti. Williams o tim pitanjima raspravlja na nekoliko mjesta, a u tom kontekstu svakako treba izdvojiti ogled Nasljeđe grčke filozofije, napisan za širu čitalačku publiku, ali i ponešto zahtjevnije osvrte Platon protiv imoralista te Platonova konstrukcija intrinzične dobrote.

Čovjek izložen sreći

Premda je smatrao neupitnim da bismo od grčkih filozofa, a tu je u prvom redu mislio na Sokrata, Platona i Aristotela, danas još mnogo toga mogli naučiti, Williams je ipak bio svjestan njihovih ograničenja te je prema mnogim njihovim idejama bio vrlo kritičan. Njegov se kritički stav u ovoj knjizi ne manifestira samo onda kada raspravlja o uskim i specifičnim temama – kao što su, recimo, Platonova usporedba grada i duše ili pak Aristotelovo shvaćanje dobra – već i kada je riječ o nekim općenitijim pretpostavkama koje su ti filozofi, unatoč međusobnim razlikama, u većoj ili manjoj mjeri prihvaćali. Williams stoga vjeruje da bismo trebali otići korak dalje i okrenuti se grčkoj književnosti, ponajviše Homeru i grčkim tragičarima, jer upravo tamo određeni aspekti našeg iskustva dobivaju „najčišći, ako ne i najbogatiji izraz“. Jedan od tih aspekata svakako jest ljudska „izloženost sreći“, aspekt koji je suvremena moralna filozofija, osobito u kantovskom obliku, pokušala svesti na minimum. Biti izložen sreći u nekom smislu znači nemati potpune kontrole nad vlastitim životom, a svijest o toj činjenici otvara brojna pitanja o našem razumijevanju kategorija kao što su volja, djelovanje, odgovornost i krivnja. Potreba da neke najvažnije stvari ipak ostanu pod čovjekovom kontrolom i imune na vanjske prilike bila je prisutna i kod grčkih filozofa, a time su oni nažalost dali svoj doprinos odvajanju morala od „ostatka života“. Williams se u razvijanju upravo spomenutih ideja dijelom oslanja i na Nietzschea, filozofa za kojeg je imao golemo poštovanje, a, izuzev ovih ogleda, o njima također piše u već spomenutoj knjizi Shame and Necessity, ali i u svojoj utjecajnoj zbirci eseja Moral Luck (1981).

Bernard Williams u znatnoj je mjeri odredio mnoge današnje filozofske rasprave. Mnogi koji su ga poznavali opisuju ga kao čovjeka oštra uma, vrlo vješta u logičkoj argumentaciji i mislioca izrazito velike imaginacije. Veliku pozornost posvećivao je i literarnom aspektu svoga filozofskog rada, što i nije uobičajena pojava u tradiciji analitičke filozofije, a kojoj je, na specifičan način, ipak pripadao. Smisao prošlosti, kao prva u nizu od njegovih posthumno objavljenih knjiga, to sve potvrđuje.