Puna autorska zrelost

Među suvremenim hrvatskim filmašima Zrinko Ogresta izdvaja se pojedinim bitnim osobinama. On je autor u punom smislu riječi, potpisnik možda i najzaokruženijeg opusa suvremene hrvatske kinematografije, artist koji, kako sam kaže, bira projekte koji ga privlače na više razina, od osobne odnosno intimne preko tematsko-motivske i umjetničko-izvedbene do socijalne. Iako zbog toga ne snima mnogo, što je u okvirima domaće kinematografije ionako relativna i ne osobito važna stvar, Ogresta vidno sazrijeva i razvija se iz filma u film, a to je umjetničko i autorsko sazrijevanje, prema njegovim riječima, zacijelo posljedica njegova osobnog sazrijevanja, životnih faza i karakterno-psiholoških mijena kroz koje prolazi, a koje se ogledaju u njegovim filmovima.

Ksenija Marinković u ulozi karijere  / Zrinko Ogresta

Ogresta je i sve hrabriji i samoosvješteniji autor, filmaš koji pred sebe postavlja sve zahtjevnije i složenije umjetničke i izvedbene izazove, koji u filmovima testira vlastitu sposobnost ulaženja u nove i dotad nepoznate kreativne prostore, koji se ne opterećuje žanrovskim predznacima svojih djela i koji pušta da ga u radu ponajprije vode priča i likovi. U svakom novom radu Ogresta se predstavlja kao sve promišljeniji i senzibiliziraniji filmaš, kao pesimist i rezignaciji sklon skeptik koji naizgled, a možda i uistinu, odveć ne vjeruje u ljude, kao socijalno i politički osviještena osoba nerijetko sklona izraženim moralističkim gestama, kao čovjek koji nema iluzija ni o pojedincu ni o društvu, kao katolički intelektualac koji se mijenja pod utjecajem svih aspekata stvarnosti koja ga okružuje te kao u određenoj mjeri mizantrop koji, što je donekle paradoksalno, sve bolje razumije i prihvaća ljude. Ono „donekle paradoksalno“ odnosi se na dojam da Ogresta, što se više trudi razumjeti i prihvatiti pojedince s njihovim tjeskobnim intimnim pričama, strahovima, karakternim nestalnostima i svakidašnjim jadikovkama, istodobno kao da postaje sve veći mizantrop, odnosno kao da se sve više razočarava u te ljude i gubi vjeru u njih. Taj dojam, baš kao i Ogrestina povremena opterećenost značenjskom eksplikativnošću i sklonost zapostavljanja cjeline na račun detalja u njegovim starijim filmovima, može biti posljedica i izbora scenarista, od Lade Kaštelan kao (su)scenaristice njegova debitantskog kinonaslova Krhotine te egzistencijalnih drama Iza stakla i Projekcije, preko Gorana Tribusona (Crvena prašina) i Josipa Mlakića (Tu), do Mate Matišića, koji s Ogrestom supotpisuje scenarij njegova sedmog kinofilma, psihološke egzistencijalne drame S one strane.

Priča o samoći

Posrijedi je u svakom smislu najuspjelije, najzaokruženije, najslojevitije, dramski najpotentnije, najintrigantnije, karakterizacijom i psihologizacijom likova najkompleksnije te u svim izvedbenim segmentima uistinu superiorno ostvarenje koje podjednako imponira i u cjelini, i u pomno osmišljenim detaljima te naizgled slučajno umetnutim kadrovima i izabranim kutovima snimanja. Uz posljednje ide i preporuka da je za cjelovitiji doživljaj filma te registriranje svih detalja i nijansi S one strane potrebno pa i nužno pogledati barem dva puta, jer u završnici slijedi preokret koji na središnji dramski motiv, odnos među dvoje glavnih likova i mnogo toga prethodno viđena baca sasvim novo svjetlo, pa je neke detalje i scene moguće interpretirati na više načina.

Djelo na Berlinaleu nagrađeno posebnim priznanjem žirija Europa Cinemas Label u programu Panorama ponajprije je priča o osamljenosti i samoći, u središtu koje je sredovječna Zagrepčanka Vesna koju sjajno i s iznimnim osjećajima za detalje tumači Ksenija Marinković u neosporno najboljoj ulozi dosadašnje karijere. Vesna je patronažna sestra i majka dvoje odrasle djece, starijega sina Vladimira, kojeg interpretira dosad manje zapažen Robert Budak, i kćeri Jadranke, koju utjelovljuje odlična Tihana Lazović. Vesna se u potpunosti daje i u obitelji i na poslu, u prvom slučaju više pomažući Jadranki, koja je nedavno diplomirala pravo i ne može pronaći posao, ali i Vladimiru, koji se nosi s obvezama supruga i mladog oca, a u drugom tjelesno zahtjevno skrbeći o teško pokretnim starijim ljudima koje pere i uređuje.

Ogresta i Matišić fascinantno postuliraju likove, razvijaju priču i suptilno grade dramsku napetost pa se isprva čini da je pred nama tematski konvencionalna socijalna drama o obitelji koja se hrva s teškim ali uobičajenim životnim okolnostima. No kad Vesna iznenada primi telefonski poziv od nekadašnjega supruga Žarka (najprije glas, a poslije i lik odličnoga Lazara Ristovskog) s kojim nije kontaktirala dva desetljeća, počet će se odmatati klupko minuciozno vezena dramskog tkiva u kojem će se gledateljima vrlo inteligentno postupno otkrivati nove činjenice. Iz isprva s Vesnine strane krajnje suzdržana razgovora sa Žarkom doznat ćemo da je on bio časnik JNA koji je zbog mogućih zločina počinjenih u Domovinskom ratu odslužio kaznu u Haagu, iz kojega se nedavno vratio u Beograd (ovdje je bitno ukazati na naslovnicu lista Vijesti na kojoj informaciju o tome vidimo u prvim kadrovima) te da i Vladimir i Jadranka trajno osjećaju posljedice njegova prezimena kojim su obilježeni, odnosno da Jadranka baš zbog prezimena ne uspijeva pronaći posao. Štoviše, te su posljedice (bile) i tragičnije, jer je Vesnin i Žarkov sin Zoran tijekom rata u Sisku u kojem su tada živjeli zbog oca i njegovih mogućih nedjela službeno počinio samoubojstvo, iako će Žarko u kasnijem razgovoru Vesni reći da je zapravo ubijen, i da su ga ubili njegovi vojnici. Ona je isprva odlučna ostati distancirana od Žarka, no kroz razgovore s njim postupno će se opuštati i bivati sve manje gruba, najvećim dijelom zbog spomenute samoće i potrebe da se osjeti voljenom, a manjim zbog uspomena na mladost i ljubav sa Žarkom te zbog s tim povezanim Žarkovim verbalnim dodirima u prava mjesta, poput spominjanja njezina prekrasnog osmijeha koji mu je stalno pred očima, tvrdnje da mu je uvijek bila vrlo privlačna, što će nju nagnati da pred zrcalom nakon dugo vremena opet odjene kombine i provjeri svoj seksepil te pričom o svojoj vezi sa ženom koju je upoznao tijekom protekla dva desetljeća, a koja je u međuvremenu preminula.

Pogled iza stakla

Naslov filma mogao bi biti i Iza stakla 2, jer Ogresta intenzivno Vesnu, djecu i njezine kolege prikazuje kroz staklene površine, od vanjskih i unutarnjih prozora u ambulanti u kojoj radi, preko vjetrobrana i bočnih prozora automobila kojim upravlja na poslu, do kafića u kojem razgovara s djecom pa i zrcala u stanu i u liftu u kojima se „provjerava“ i kao da nijemo komunicira sama sa sobom. Smještanje Vesne „iza stakla“ s jedne je strane u funkciji što plastičnijega prikaza njezine osamljenosti, ali i egzistencijalne tjeskobe, s druge autorima služi za jasno razlučivanje prvog i drugog plana te poigravanje njima i njihovu uporabu u gradiranju dramske tenzije, a s treće sugerira odmak prema viđenom, kao nekovrsno posredovanje stvarnosti s distancom pa čak i – ovo može biti malo nategnuto pod djelovanjem preokreta u završnici – sugeriranje da bitni detalji onoga što promatramo nisu „neposredna“ ili „prava“ stvarnost, odnosno da je Vesna dijelom dospjela u nečiji laboratorij u kojem je netko promatra in vitro. „Ostakljenost“ protagonistice ponekad djeluje prilično začudno, primjerice na početku dok još jasnije ne razabiremo autorovu izvedbenu strategiju, pa u sekvenci Vesnina razgovora s kolegicama u ambulanti u donjem desnom kutu kadra uočavamo intenzivno treperenje crvenog svjetla, koje se doima poput tehničke greške.

Ogresta i Matišić s iznimnom skrbi o detaljima konstruiraju naglašeno sugestivan Vesnin mikrosvijet, čijoj atmosferičnosti pridonosi i fotografija Branka Linte, mikrosvijet u kojem je i Jadrankina skora udaja za već sredovječnog Božu (debitant Toni Šestan), čovjeka koji živi u kući pristojno situiranih roditelja (Marica Vidušić i Niko Pavlović), izrazitije je okrenut vjeri i za kojeg slutimo da ima određenih problema, koji pak do kraja ostaju tek na gledateljevoj slutnji. U tom je mikrosvijetu i drama koja zavređuje zaseban film, a vezana je uz Vladimirovu nevjeru koja je tolikih razmjera da uz nedavno očinstvo u očito samo naizgled sretnu braku s Nives (Tena Jeić Gajski) on tijekom filma postaje otac i u preljubničkoj vezi sa Zdenkom (Marija Tadić). Vesna je samo promatrač konkretnijih i samo naslućivanih drama svoje djece, a sve podnosi stoički gledajući kako bi im mogla pomoći, makar savjetom ili riječima upozorenja ako ne ide drukčije. Vesnina intimna drama doseže vrhunac u trenucima kad ona unatoč žestoku Vladimirovu protivljenju odluči otputovati u Beograd i susresti se sa Žarkom, no tada uslijedi antiklimaks s iznenađenjem i preokretom zbog kojega se film mora opet pogledati. Zbog tog preokreta, naime, neki kadrovi i scene dobivaju moguće pa i vjerojatno drukčije značenje, a sam preokret otvara novu vrlo intrigantnu dramu koja također zavređuje poseban film.

U dva kadra Vesnu iz ptičje perspektive gledamo dok ulazi u zgradu u kojoj živi, pa dok je jedan kadar neutralan total iz zraka, drugi je izveden na način kao da ju netko promatra s balkona te zgrade, što se pri prvom gledanju također čini neutralnim. Neutralnom isprva izgleda i scena u kojoj ona čeka pred vratima dizala, da bi se odjednom brzo okrenula kao potaknuta nelagodnim osjećajem da je netko iza nje ili da je taj netko promatra. A u sekvenci u kojoj s Jadrankom i Vladimirom obilazi grob sina Zorana, nju i djecu kamera iz ruke prikazuje iz daljine, što se prije znanja o preokretu također doima neutralnim, no naknadno izgleda poput sugestije da to može biti i subjektivni kadar nekog na određenoj udaljenosti. Ogresta i Matišić inteligentno na sve te dvojbe ne daju konkretne odgovore, već sve ostavljaju na razini jasnih sugestija. Kad se naposljetku Vesna i Žarko susretnu oči u oči, jedna je drama zaključena, no druga tek počinje, ona o odnosu dvoje ljudi koji i u neposrednoj blizini ostaju potpuni stranci, a ta je drama označena možebitnom pa i vjerojatnom patologijom zbog koje bi itekako bilo zanimljivo pratiti njezin razvoj. Sve navedeno najsnažniji su argumenti za tvrdnju da je sjajno režiranim, kakvoćom uravnoteženim te dramaturški i narativno besprijekorno komponiranim filmom S one strane Zrinko Ogresta dosegnuo punu autorsku zrelost.