Prepoznatljive poruke

Nova predstava zagrebačkoga HNK-a Žena – nastala prema ekspresionističkim dramama Josipa Kosora, sažetoj tročinki Žena i dvočinki Café du Dôme – u dramaturškoj obradi Željke Udovičić Pleština, premijerno izvedena 4. ožujka u režiji Paola Magellija uspješan je pokušaj reafirmacije nacionalno identitetskog i socijalno osjetljiva kazališta, što je intendantica Vrgoč obećala nakon neuspješna eksperimentiranja s teatarskom modom. Zato je izbor Kosora, kao kritičara socijalno otuđenoga društva i pomaknute stvarnosti, i Magellija, redatelja koji takve teme rado teatralizira, dobar potez.

Politički osviješten, teatarski znatiželjan i ljudski zabrinut nad kaotičnošću današnjega globalnog poretka, Magelli umije prepoznati identitetsko i socijalno osjetljivo unutar neoliberalno neosjetljivoga. U stanju je identificirati agone drame takva svijeta; unutarnje lomove i strah, neodlučnost i prigušene krikove protagonista toga svijeta, koji vlastitu egzistenciju žive ne samo kao iskustvo svijeta nego i kao dramu osobnog identiteta.

Magelli podsjeća kako su problemi žene s početka 20. stoljeća vrlo slični današnjima  / Snimio Marko Ercegović

S popudbinom demistifikatora kapitalističke stvarnosti – a itekako svjestan manjkavosti Kosorova dramskog rukopisa, njegove unutarnje nekoherentnosti i nekonzekventnosti – Magelli i adaptatorica teksta Udovičić Pleština unutar probranih dramskih dionica dramaturškim intervencijama zgušnjavaju dramske poticaje i grade dramsku strukturu u koju situiraju univerzalne i arhetipske vrednote kojima suprotstavljaju pokretače društvenoga raslojavanja, Ženu i Novac.

Posljedica sučeljavanja „predmeta žudnje“ i „afrodizijaka moći“ jest stalni sukob realnoga života i ideje o boljem svijetu, koji je redatelju razlog za predstavu.

No, redatelj Magelli ne radi predstavu od ideja nego od ljudskih odnosa uvjetovanih i položajem ljudi u društvu. Stoga, kako sam kaže u katalogu predstave, rješenje tog sukoba koji je, po njemu, i sukob „između dviju ideologija, jedne jako idealističke, poput tvrde marksističke i jedne vrlo materijalističke, novca, novca, novca“, traži u kohabitaciji, što može omogućiti, ali uglavnom ne omogućuje bolji život, kojemu se nada.

U nastojanju da pomiri idealizam i materijalizam, a i sam sumnjičav naspram te mogućnosti, u predstavi nam nudi sliku  materijalističke moći te prokazuje kako ljudi u neoliberalnoj koncepciji života samo uz pomoć novca, poput Kosorovih kupljeno-prodanih žena, uspijevaju dosegnuti „podnošljivu lakoću preživljavanja“. Tom ironijskom provokacijom zatvara luk suvremenoga žrtvovanja žene kojoj je još jedina nada postati Kip slobode sa štiklom u desnoj ruci umjesto baklje, kako završava predstava.

I impozantna scenografija (Numen i Ivana Jonke) kao simbol spektakla „civilizacije smeća“, s najlonskom plahtom kao sivim oblakom iz kojega sijevaju munje i lije olujna kiša, semantički usidruje Magellijev teatar mundi kao mjesto kritičke promatračnice, s koje se prostor realnoga življenja čini još nemoćnijim pred strašnom moći novca i nemoći protagonista da žive ljubav, taj kobni motiv i razlog drame.

Prvi dio predstave događa se u neodređenom tradicijom opterećenom dalmatinskom mjestu jedne olujne noći u prirodi i ljudima, kada nakon mjesec dana kockanja i svega prokockanoga kockar izgubi i ženu, Limunku. U takvoj olujnoj noći protagonisti zbog Limunke i novca daju oduška osjećajima, nemirima, strastima, ludilu, mračnim nagonima, kosorovskim unutarnjim užasima i mentalitetskim transgeneracijskim teretima.

Drugi dio – također dojmljivo scenografski naznačen crvenom točkastom noćnom rasvjetom Eiffelova tornja i njegove okolice – zbiva se u Caféu du Dôme, gdje se okupljaju emancipirani budući umjetnici i bludnice. Siromašna klijentela, među kojom je i bogati tridesetogodišnji Amerikanac, buni se protiv kapitalizma, američke bahatosti, zaziva revoluciju i boljševizam, sve što je početkom 20. stoljeća bila preokupacija umjetničke internacionalne i intelektualne avangarde. Na njihovo agitiranje i uvrede Amerikanac odgovara razmetanjem novcem sve dok u kavanu, kako piše Kosor, ne došumi nadnaravno lijepa Dama s lornjonom. Jer je lijepa i misli kao njezino društvo Amerikanac se u nju zaljubi i zaprosi je. Ona ga odbija sve do trenutka kada založi sebe da bi spasila društvo koje je Amerikancu ukralo novčanik.

Predstavom Žena redatelj nas podsjeća kako su socijalni problemi i problemi žene s početka 20. stoljeća vrlo slični današnjima. Njihovu tradicijsku zarobljenost i iskonsku snagu znalački je apostrofirao u prvom dijelu u kojem je mještanke u crnom - inače Kosorove gošće – pretvorio u grčki kor, istodobno promatračice drame i dramske žrtve, ali i sutkinje čiji je krik zajedno s arhaičnim napjevima (ekspresivna glazba Artura Annecchina) moćniji od svake presude.

Osim što rastvara nemoć i egzistencijalni strah današnjega čovjeka, osobito žrtvu žene, pred agresivnim neoliberalnim kapitalizmom, Magelli slikovito zaključuje – scenografski i simbolično to prispodobljuje najlonom koji se iz sivog oblaka transformirao u crni balon sličan šatoru u kojem danas preživljavaju izbjeglice – da živimo na rubu globalne tragedije jer se naša civilizacija i njezine predrasude teško mijenjaju. Poput proroka koji je 1989. režijom Dunda Maroja na Dubrovačkim ljetnim igrama anticipirao raspad Jugoslavije i Domovinski rat, ovdje nas upozorava na posljedice ponavljanja prošlosti.

Šteta što ga u tome, i njegovom zaslugom, u drugom dijelu predstave nisu slijedili glumci koji su se, uz rijetke iznimke, više isticali artificijelnošću i nezanimljivom privatnošću, nego što su razumjeli ideju i poruku predstave. To se nimalo ne odnosi na prvi i najbolji dio predstave, u kojem su isti glumci prezentirali glumački dar i zavidnu kreativnost.