Pokajnik i pokajnica

Otkako su nam na Čistu srijedu ili Pepelnicu glave posuli, makar i samo simbolično, pepelom, sve dublje zalazimo u korizmu, pa mi i uže kršćanske teme nekako naviru same od sebe. U toj četrdesetodnevnoj uskrsnoj introspekcijskoj inventuri, koju su mediji – kao i sve ostalo – profanirali, misleći kako se u to vrijeme svatko treba nečega odreći (kao da je to smisao korizme), na primjer smanjiti broj cigareta u danu, jedenje čokolade i sl., a ne poraditi na stvarnom poboljšanju svojega duhovnog života, razina kojega neće, sva je prilika, splasnuti s Uskrsnim ponedjeljkom, lako mi je progovoriti o kajanju, tom najčešće kršćanskom terminu koji se obično vezuje uz navedeno vrijeme. Kajanje je u kršćanskoj terminologiji uvijek skopčano s boli, zbog toga što su tijelo ili duh (ili oboje) posrnuli te na taj način uvrijedili Boga. Kajati se znači žaliti zbog počinjena grijeha i osjećati bol u srcu zbog toga. No pokajanje, dakle ta bol zbog popuštanja grijehu, može po kršćanskom učenju biti savršeno, ali i, bliže većini smrtnika, nesavršeno. Svako od tih pokajanja ima i zasebno ime, pa je tako kontricija savršeno kajanje, u kojem se grešnik kaje što je uvrijedio Boga, a ne samo zato što je zaslužio pakao, dok je atricija nesavršeno kajanje, koje ne proizlazi samo iz ljubavi prema Bogu nego više iz nekoga drugog razloga, npr. straha, pri čemu je strah od pakla bio onaj najčešći. Svako pravo pokajanje moraju pratiti radnje koje će neminovno izazvati neku bol, jer i skrušenje, nezaobilazna pratnja kajanja, dolazi od glagola skrušiti se, što znači satrti (se), smrviti (se), poniziti se. Kršćanstvo smatra da grijeh i kazna za njega moraju biti u nekom razmjeru, zato kajanje uvijek prati i odgovarajuća bol u duši zbog počinjena grijeha. Što veći grijeh, to veća i bol (lijepo kršćanski rečeno, no ima onih koji se ni za što ne kaju, a ogrešuju se o sve zakone). Neki se i trape, muče i kinje tijelo, taj izvor grijeha zbog kojega pate. Trapiti je povezano s prasl. *torpiti od prasl. *tьpĕti, trpjeti, s prvotnim značenjem učiniti da tko trpi, postajati tvrd (i prema sebi i prema drugima). Drastičnom obliku kažnjavanja tijela pribjegavali su u Europi u 13. i 14. stoljeću flagelanti (lat. flagellare, bičevati), pripadnici fanatične sekte čiji su se članovi javno bičevali kako bi iskupili svoje grijehe i grijehe drugih. Danas takvo bičevanje ne mora biti samo izraz želje za oslobađanjem od grijeha. Ono ima i seksualne konotacije raznih vrsta zadovoljavanja požude. U starijem jeziku i glagol bolovati imao je značenje koje mi danas više ne razumijemo. Tako nama bolovati znači samo trpjeti bolest, eventualno osjećati žalost, ali nam više ne znači i kajati se zbog grijeha. Stoga nam je i rečenica: „Ispovidnik ga upita boli li se zbog svoji’ griha“ postala nerazumljiva. Dakako, pokajati se možemo i zbog loših procjena (ljudi i situacija), zbog svojih postupaka koji su se pokazali promašenima itd. Grijeh ne mora biti ni smrtni ni biblijskih razmjera, a da je ipak grijeh.

Teško razumijemo i kako se pretkršćansko značenje glagola kajati (se) može spojiti s današnjima, jer u to vrijeme taj je glagol značio: kazniti, osvetiti se. Ima li među njima ipak kakve poveznice? Ima. To značenje podupiru neke vrlo daleke sanskrtske silnice, gdje npr. čajate (što je 3. lice jednine) znači (on) kazni, osvećuje (se), što ima i dublje psihološko značenje, jer znači: opažati sebe i druge. Vidimo da kažnjavanje (sebe) u pokajanju i osvećivanje vlastitu tijelu zbog počinjena grijeha ipak u pokori možemo povezati.

A sada o ljudima koji se zbog nečega kaju, o pokajnicima i pokajnicama. Oni čine mocijski par – dakle muškarac koji se zbog čega kaje i žena koja se zbog čega kaje. No među njima u nekim krajevima ima i značenjske razlike, što je već manje poznato. Još uvijek povremeno listam Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik Marka Samardžije, MH, Zagreb, 2015. Ondje nalazim ovakav podatak: na srpskoj strani pokajnica, a na hrvatskoj narikača, premda i srpski rječnici imaju i pokajnika i pokajnicu kao mocijski par (za engl. penitent). Značenje koje je Samardžija prenio na cijelo srpsko područje, pokajnica = narikača, svojstveno je samo u Crnoj Gori. Ondje je pokajnica doista žena koja plače za mrtvim. Naravno, kako narikača može biti samo žena, ovdje se ne ostvaruje mocijski parnjak. Za narikaču kao zasebnu riječ i u srpsko-engleskim rječnicima stoje ekvivalenti različiti od onih za pokajnicu. Narikača je mourner, wailer (naricati, lament, wail, mourn), pa se na cijelom području srpskoga jezika pokajnica i narikača ne mogu poistovjetiti.

A što znači naricati? Znači glasno žaliti za pokojnikom, oplakivati pokojnika naricaljkom, što može biti pjesma ili zadani stihovi na jednostavnu melodiju kojima je svrha oplakivanje pokojnika. Narikače su obično profesionalke, žene koje pokojnikova rodbina pozove da izvedu obred naricanja. Glagol naricati složen je od na + reći, nareći, a prvotno je značio izgovarati ime umrloga, tj. dozivati ga po imenu i tako žaliti za njim. Zanimljiv je i sam neprefigirani glagol reći; ie. korijen mu je *rek-, reći, govoriti, no u lit. ré¯kti znači i kričati, psovati, plakati, pa se vidi da i običaj naricanja izvire iz samoga jezika. Nareći znači imenovati (prasl. *naret’i u istom značenju), a u češ. naříkat znači žalovati. Spomenut ću i već pomalo arhaičan izraz narečeni, narečenoga dana, određenoga dana ili koji ima takav nadimak, kojega tako zovu, narečeni (tako imenovani) gospodin. Izraz se iz starijega administrativnog jezika danas preselio uglavnom u razgovorni.

Na kraju preduskrsne inventure, kako ja stojim s kajanjem? Kad ga osjećam, sigurno ga više ne pretvaram u formulu koju sam kao dijete izgovarala nakon svake ispovijedi, a prije nego što mi je bila dodijeljena pokora: kajem se od svega srca i tvrdo odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti. Sad ipak znam da ću, htjela-ne htjela, griješiti i dalje. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je grijeh svojstven svakom smrtniku.