Pod praznim nebesima

Jednom, u nekom vremenu, ljudi zaboraviše Boga. Bog je slika naše čistoće gledana u nebeskom zrcalu. Dakle ljudi su gledali u nebesko zrcalo, no vidjeli nisu ništa. Zamutio se modri kristal nad njima, pepeljasta zavjesa se podigla i zastrla lice Božje. Srce ljudi obuzme jeza samoće.

„Jao nama!“, poviče njihova prestrašena duša: „Nestalo je Boga s nebesa! Naša se mudrost sa svojim krilatim strojevima uzdigla sve donle gore, ali našla ga nije. Odsad ćemo putovati na crnu zvijezdu koja usred ledenog kaosa plovi bez kapetana!“

Odjekivale su od te vike spilje zemaljske, jeku su uzvraćali klanci. Urlali su bezdani oceana, a slana mora hukom svojih valova ponavljala strašnu poruku:

„Nestalo je Boga s nebesa!“

Na kraju se ljudi naviknuše na tu poruku i prestadoše dizati glavu prema nebu. Tada ih najslabovidniji među njima stanu tješiti i govoriti im:

„Ne treba nam nebo. Ondje gore ne postoji ništa osim ledenog kaosa. Uzdigla se naša mudrost, pretražila sve, i ništa nije našla. Ondje su gore samo namršteni crni oblaci. Brzaju bježeći od uzduha slijepog bezdana, nema oblika koji nisu utjelovili, okrugla i bezoblična čuda neodređenosti, puna munja i gromova. Stvorili smo munje, ukrotili gromove. Ostavimo dakle na miru prazno nebo koje nas vara i okrenimo se opet ovoj blatnoj kugli, koja nam je sudbinom dopala. Stanovnici smo Zemlje, od zemlje stvoreni i duša je naša od zemlje. Poslušajmo mudrost koja dolazi od zemlje.“

Tako bude i prestadoše ljudi gledati uvis, tako bude i zaboraviše nebo.

Tada im glave počeše padati prema dolje, sve se pognu prema zemlji, i počeše visjeti kao u životinja lišenih radosti gledanja u visine. Zajedno s glavama malo-pomalo oronule su im i duše.

Na kraju ljudi nisu više mogli vidjeti ništa drugo osim onog što bi im se stvorilo pred očima. Nisu više čuli nikakav jek, nikakav glas, nikakav poziv, samo glasove koji su dolazili od zemlje i stizali prigušeni do njihovih otvrdnulih ušiju.

Tako su se omotali, tako se otkotrljali u debelo i meko blato svoje puzajuće radosti, i život oko njih suzio je svoje krugove sve do zatvorenih granica osjetila.

Tek ponekad, kad bi ih uplašila težina tog poluživota, obuhvatili bi glavu rukama, zabili svoje kratkovidne oči u zemlju i s mukom se nečega trudili prisjetiti. U mraku sjećanja neke bi slike nejasno bljeskale, nekakva neuhvatljiva jeka, blaga nostalgija za nekim izgubljenim bojama koje im duh više nije mogao dozvati. Međutim nisu znali što je to uzaludno lovilo njihovo tromo sjećanje. Ostalo im je samo onoliko koliko ostaje od zaboravljenog sna koji nam u sjećanju ostavi tek djelić svog ishlapljela mirisa, neki nemir od zanjihalog a nepomaknutog krila, vjetrić na pučini od neke sjajne lađe pune zastava, koju nitko nije vidio, nitko nije čuo, koja je nekad prošla, a koja bi ipak trebala biti puna svjetla, glazbe i zastava nepoznatih boja. Samo toliko.

Jer propast je raširila gljivice svoje plijesni po zemlji i čitavu je omotala svojim nježnim paperjem.

Tako su započela gorka vremena nevjere. Sve se utopilo u mulju sumnje. Nezaposleno, nemoćno visjele su ruke kao ranjena krila. Nepomična su vesla trunula, hrđali su plugovi. Venula su neplodna tijela žena, koje ubiše iskru Stvaranja u svojim ljubavnim srcima.

„Čemu?“, govorahu svi: „Kad izvan zemlje nada ne postoji. Ne postoji nada izvan ljudskog bezpastirskog krda.“

Tako su govorili, spuštali glave i slijegali ramenima.

Žrtvenici su se ugasili jedan za drugim. Pepeo je prekrio vatre zajedno sa zaboravljenim molitvama, a usnama su se razlile psovke i neugasiva žeđ za nestalnim užitkom s talogom gorčine.

Srce je ljudi postajalo sve hladnije. Iz nevjere se rodio cinizam, i na svakom je uglu nevinost nezaštićena umirala.

„Zašto mi to govori?“, stiskale su se oči i pitale se zbog čega im je nešto rekao njihov brat, i upirale su se da dokuče tajni smisao, ono pokvareno, što im je promaklo.

Mišljenje postade iskrivljeno, iskrivljeno poput mačeva ukrštavahu se i pogledi, i tada među ljude siđe crni anđeo mržnje i tutne im u ruke ubilačku oštricu.

Krv natopi zemlju i iznikne crvena trava, i cvijeće i stijene i more postadoše crveni. Nad krošnjama drveća sniježio je pepeo, i plodovi imahu okus pepela. Plač postade sudbina života, a prokletstvo molitva naroda.

Jer zajedno s vjerom umrla su i čuda. Umrle su bajke, umrli veseli bogovi u spaljenim šumama. Otišli su vilenjaci i zmajevi, sve ljepotice i bijeli konj s nazubljenim krilima. Vile izdahnuše kod presahnulih izvora. Suho lišće, pepeo i gorki pijesak prekriše njihove vesele likove. I psalmi odbaciše krila, izdahnuše na hladnom mramoru hramova koje bogovi napustiše. Jer bile su umrle bajke, sve bajke, i više nije bilo djece da ožive čuda.

Zbog toga je mudrost u ustima ljudi postala gorka kao apsint, postala je otrov koji zagađuje duh i isušuje dušu. Mudrost je uzela trubu mržnje, a mač pravde postade sjekira u rukama prevaranata i ubojica.

Ubrzo na zemlju dođe proljeće. Nebo se napuni ružama i lastavicama, a putovi makovima. No sve to nije postojalo, jer ljepota stanuje u srcu čovječjem, a srce je čovječje bilo okamenjeno. Došlo je ljeto s nabujalim plodovima i medenim grožđem. Crvene su se ruže rastvarale i sipale svježe rubine po prolaznicima. No nitko nije shvaćao njihov smisao. Došla je zima, ali dimnjaci nisu zapjevali. Izostao je ples zlaćanih plamenova, a djeca prestadoše tražiti vilenjake od bake. Ona je promatrala ugašeno ognjište, prekopavala hladnu žeravicu i u pepelu tražila ugarke svoga izgubljenog sjećanja. Duh joj je bio s nesretnim pokojnicima koji su tako brzo prešli u kraljevstvo bajki, prije svoga vremena, i sad je njihova bit postala dio biti legendi. Sada staračke ruke više nemaju privilegiju uzeti malu djecu, staviti ih u zlatnu kočiju Mita, otkotrljati ih u čudesnu zemlju mašte. Odvesti ih sve do Pepeljugine palače, da čuju zločestu maćehu kako svakog jutra iznova pita i pita:

Sunce moje, sunašce moje i svjetski

putniče moj,

reci mi, jesi li ti lijepo kao što sam ja?

I da čuju Sunce kako joj potresavši svojim zlatnim zulufima i uzdigavši svoje zlatne obrve odgovara:

Ljepota je tvoja poput ljepote moje.

No ljepote kao Snjeguljičine nigdje na

svijetu nema.

Sada je već i Snjeguljica umrla. Prevarila ju je vještica Mudrost tako što joj je dala da zagrize otrovnu jabuku smrti, no sada nema nikakvog kraljevića da se pojavi niotkuda, da je izvuče iz njezinih zubi i probudi je. Umrla je ljepota koja daje dostojanstvo životu i smisao znanju.

Tada se na zemlju spusti oblak očaja i svu je prekrije. Pepeo i crni oblaci zaviše misli i djela ljudi.

I kad su muke i pustinja srca dosegli krajnju točku, da gore nije moglo biti, ljudi glave priljube uz ploče praznih hramova i zaplaču. Uzmu pepeo s ugašenih žrtvenika, prospu ga po kosi, razderu odjeću i do oblaka podignu zajedničku tužaljku. Miris se uzdigne sa zemlje kao stup dima, približi se nebeskom svodu i stigne sve do nogu Gospodnjih.

„Pogledaj i vidi, Gospode, i pošalji milost svoju na ovaj vinograd koji zasadi desnica Tvoja!“

Zaplaču i djeca Zemlje tražeći riznicu svojih bajki, zaplaču i majke moleći da opet pronađu eliksir ognjišta. I djevojke zaplaču za ljubavlju koja srcu daje krila, i starci zaplaču za nadom. Zaplače pjesnik pokraj svoje osramoćene lire, i mladić zaplače za svojom vrlinom. I molba se podiže kao stup bijeloga dima, kao miris žrtve podiže se do nogu Gospodnjih.

Ispune se nebesa teškim uzdisajima Zemlje, i anđeli prestadoše pjevati. Umuknuše kitare psalamske, i žalostan glas Zemlje ljudskom mukom ispuni modre trijemove sedmorih nebesa. Nijedan anđeo više nije mogao biti sretan pred tolikim očajem.

I Gospod pogleda i vidje.

Tada se dogodi čudo. Usred gluhe noći rodi se Zvijezda Ljubavi. Procvjeta nad zemljom poput ogromnog ljiljana svjetlosti, i život odmah zadobije novi izgled.

Nebesa se ispune jutarnjim ružama, zrak postade lak, pun cvrkuta i violina, jer nad zemljom se uzdigla Zvijezda Ljubavi.

Glave se podigoše visoko, podigoše se i lica ljudi prema licu nebeskom, i duše zadrhte i stadu čekati. Tada se pred njima pojavi Žena, vječni izvor ljubavi. Žena se pojavi usred svjetla ljiljana i nad ljudima podigne svoje bijele ruke kojima je držala Boga – Dijete. I svi su ga mogli vidjeti, jer odjednom svima otpadoše ljuske s očiju, i sve oči ponovno nađoše čistoću da bi mogle gledati Dijete.

Žena se nasmiješi i nad njezinim modrim licem pojavi se i usidri zvijezda ljubavi. Tada ljudi podignu glasove i zapjevahu svoju prvotnu veselu pjesmu:

„Zdravo Marijo, milosti puna!“

Tako klicahu i svatko joj je nalazio neko drugo ime, da bi imenovao svoju vlastitu čistoću. Jer svatko je ponovno nalazio svoje istinsko obličje, otkrivao svoju izgubljenu dušu i svoj istinski glas.

Gledali su se međusobno blago, i kad su progovorili, više nisu imali otrov na usnama i nož za pojasom. Srca se ispuniše pjesmom, grane procvjetaše cvijećem, a prazna gnijezda ispune ptice.

Ponovno dođoše i prestrašene bajke. Progovori svjetlonosni ljiljan poljski i krilata stvorenja nebeska postadoše brige Božje. Jer dijete je opet ušlo među najveća bogatstva života, i nije došlo tražiti, nije došlo uzeti, došlo je samo sa svojim šačicama punim neprocjenjivih darova. Progovoriše opet drveće i planine, progovoriše šume i mora, progovoriše legende i staračke bajke posjedaše oko ledenog ognjišta.

Tako se izgubljeno čudo ponovno vrati ljudima, dođe im ponovno u život i potekoše struje mitova s tisuću izvora.

Ljudi slušahu i gledahu opčinjeni. Kao da prvi put slušaju. Žena se tada nasmiješi, a Čovjek ponovo oćuti osjećaj uzvišenosti koji je bio izgubio. Njegovo se srce prelije željom za stvaranjem. Raširi ruke na molitvu prema Ženi.

„Daj nam vjere, Ti koja zvijezdu ljubavi među obrvama držiš. Koja si čela zvjezdana, daj nam opet Božansko Dijete! Bili smo na njega zaboravili, iz ruku nam se otrglo i otišlo iz naše blizine jer njegova jezika nismo znali. Otišlo je, i u pijesku naše pustinje više ne nađosmo njegove male stope, da ih poljubimo. Daj nam vjere, Majko Ljubavi, da opet oćutimo osjećaj uzvišenosti.“

Žena spusti ruke i dade im Dijete u čijim je očima bilo čitavo nebo.

Tako je život ponovno zadobio svoje izgubljeno dostojanstvo. Sve je opet postalo čisto i blistavo, jer sve je prolazilo kroz oči djeteta, kroz oči ljubavi. I kad su ljudi opet podigli svoja lica prema nebu, vidjeli su zvijezde kako ih vedro promatraju, jer bile su to oči Boga. I kad su ujutro opet podigli lice prema nebu, vidjeli su lice Božje kako im se blago osmjehuje. Jer Bog je slika naše čistoće, gledana u modrom nebeskom zrcalu.

Bilješka o autoru

Stratis Mirivilis, pravim imenom Efstratios Stamatopulos (Sikamia, Lezbos, 13. VI. 1892 – Atena, 9. VII. 1969), grčki književnik, novinar i publicist, jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. „Generacije 1930-ih“, dragovoljac u Balkanskim ratovima te Prvom svjetskom ratu. Živim i slikovitim jezikom pisao je o ratnim temama te o životu na rodnom otoku. Njegov roman Život u grobu (1930) kritičari smatraju ponajboljim antiratnim djelom u svjetskim razmjerima. Priča Pod praznim nebesima koju ovdje objavljujemo izvorno je tiskana u Mirivilisovoj zbirci kratkih priča Crvena knjiga iz 1953. godine.

S novogrčkoga preveo i bilješku
o autoru sastavio Luka Vukušić