Operna predstava – bez scene

Premijera Verdijeve opere Ernani u splitskome HNK-u bila je prva scenska (?) izvedba toga djela u Hrvatskoj. Pripada ranijim operama velikoga skladatelja, a označila je zaokret k intimnoj drami nakon Nabucca i Lombardijaca. Libreto Francesca Marie Piavea nastao je prema tragediji Victora Hugoa. U središtu je četverokut protagonista čiji sukobi počivaju na ljubavnim, ali i političkim zapletima, s veličanjem časti kao razlogom konačnoga nesretnog završetka, gdje svi postaju gubitnici. Ernani je proslavio Verdija davne 1844, a njegove najpopularnije opere tek će uslijediti. Prelijepe, vrlo zanosne melodije mediteranskoga prizvuka krase solističke i skupne nastupe – dramatična previranja osvjetljuju se arijama, ansamblima (završni tercet pripada Verdijevim vrhuncima) i zborovima.

Raspjevana, ali i vrlo zahtjevna Verdijeva glazba osvijetlila se u visokoj mjeri zahvaljujući odličnim solistima. Superiorna Lana Kos ostvarila je ulogu Elvire tehnički besprijekorno potvrdivši se pjevačicom koju bi poželjela svaka operna pozornica. Ipak, nedostajalo joj je topline u profiliranju karakterne i nesretne glavne junakinje. Talijanski gost Roberto Iuliano bio je vrlo emotivan Ernani, a tenorom lijepe boje rastao je prema završnoj tragediji. Venceslav Anastasov, Don Carlo, već udomaćeni Bugarin na splitskoj sceni, još je jednom uvjerio u vrijednost svoga baritona. Verdijanski sonoran bas Ivice Čikeša uvjerljivo je dočarao lik zlokobnoga De Silve.

Ivica Čikeš kao Don Ruy Gomez De Silva i Lana Kos kao Elvira

 Zbor splitskoga HNK-a zvučao je impresivno, uzorno ga je pripremila Ana Šabašov. Šteta što režija nije bila sklona makar minimalnom pokretu, jer riječ je o vrlo sceničnu ansamblu. Dirigent Ivo Lipanović ponovno je uvjerio u svoj naglašeni osjećaj za Verdijevu glazbu. Orkestar je bio ugodan, iako i s povremenim neusklađenostima s pjevačima, ali ni u jednom trenutku nije ih nadjačao. Problemi s jekom na ogoljenoj pozornici idu na dušu redatelju, a to otvara drugi dio priče, daleko manje uspješan.

Redatelj svjetskoga ugleda, Giancarlo del Monaco, ujedno scenograf i kostimograf, ostao nam je dužan. Njegova je odluka da scene nema. Ali gle! Scenografa ima, čak i njegova asistenta (Agostino Sacchi)! U najavi premijere naglašeno je da se takvu rješenju uteklo radi uštede. Mi se pak pitamo – je li to uopće scenska izvedba? Na pozornici je bilo tek nekoliko stolaca, složenih ili razbacanih, a zbivanja je trebalo podcrtati svijetlo Wolfganga von Zoubeka (nedvojbeno imamo maštovitijih domaćih majstora svijetla). Crna pozornica i zboristi u crnom nalikovali su otvorenome grobu, tek je treći čin koji se odigrava u katakombama imao utemeljenje u takvu mraku. Renesansni kostimi u tom su se ambijentu doimali groteskno, ali daleko najviše je veličanstvenoj glazbi naštetilo odjekivanje glasova u odveć otvorenu prostoru. Uz to, opera dugo traje, pozornica je vapila za promjenom, koja se mogla ostvariti diskretno i skromno. Vodstvu splitskoga HNK-a očigledno je imponiralo zvučno redateljevo ime. Ali hrvatski su se operni redatelji upravo u Splitu pokazali uspješnijima, a i financijski bi bili prihvatljiviji.

Dupkom puno kazalište snažnim je pljeskom pozdravilo izvođače. Split je dobio još jednoga glazbeno impozantnog Verdija.