Odličan egzistencijalistički triler

Od većinom nezanimljive hrpe naslova dosad objavljenih u ediciji Balkan noir, lišenih skretanja u nepredviđene (bilo fabularne bilo stilističke) smjerove, dojmljivošću se izdvaja roman Ivančice Đerić Sva je priroda divlja i surova. To je peti roman 47-godišnje autorice rođene u Sisku, a odrasle u Prijedoru, koja je diplomirala na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i magistrirala na Sveučilištu Carleton u Ottawi, a živi u Torontu, gdje radi u informatičkoj industriji.

Roman je dvoglasno ispripovijedan – radnju pratimo iz perspektive bračnog para Kastelić, uspješne odvjetnice i uglednoga suca. Otponac radnje jest dolazak u Zagreb, njima u posjet, Jovane Jakšić, njihove prijateljice iz studentskih dana, koja je u međuvremenu emigrirala u Kanadu. Iščekujući prijateljicu oni se prisjećaju svoje mladosti, trajno promijenjene slučajem ubojstva studentice u studentskom domu 1987, u kojem su tada stanovale Jovana i današnja odvjetnica Kastelić. Dok odvjetničina sjećanja pratimo u obliku njezinih zapisa, sučeva retrospekcija iznesena je kroz njegov razgovor s bratom najboljega mu prijatelja. Pritom oni sve vrijeme ostaju neimenovanima i određenima svojom profesijom, koja je, kako znamo, usmjerena istjerivanju pravde, u korijenu čega je uvijek traganje za istinom, što je i najvažnija sastavnica narativa romana. No istina uvijek ima više lica, kako će i rasplet priče pokazati, a pravda s njome često zna biti u raskoraku.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2015.

Krenuvši od 1987, naizmjeničnim nizanjem sjećanja oni pred čitatelja rasprostiru rekonstrukciju svoga mladenaštva i u priču uvode sve veći broj likova, čime se narativ značenjski i tematski širi u različitim smjerovima, a rukopis postaje sve složeniji i bogatiji. Udvojeno pripovijedanje u Ich-formi kreirano je na način egzistencijalističke proze – to su autorefleksije dvoje sredovječnih intelektualaca, razočaranih, pomalo ciničnih, koji s velikom dozom sarkazma promatraju svijet, ali ne samo sadašnjicu nego i svoje mladenaštvo, na koje se osvrću bez nostalgična samoobmanjivanja. Takav je diskurs duhovit, ironičan, vrlo životan, dojmljiv i uvjerljiv te iznesen uz česte igre riječima i stilističke bravure. Iako priču kreira po whodunit-matrici, autorica žanrovsku ukalupljenost izbjegava širenjem tematsko-motivskog raspona. Tako, osim što je to intrigantan triler, ujedno je to i društvenoanalitički roman, a vremenska raslojenost narativa u dvije fabularne linije – retrospektivnu koja je smještena u 1987. i bavi se studentskim danima para koji je u drugoj narativnoj liniji lociranoj u sadašnjost u emocionalno praznu, ali financijski vrlo stabilnu braku – omogućava autorici usporedbe kasnoga socijalizma i današnjega predatorskog kapitalizma.

Ivančica Đerić vješto kontekstualizira priču i uvjerljivo dočarava studentski život i socijalnu sliku kasnih osamdesetih, gotovo opipljivim čineći nemir i rastuću predratnu psihozu, uz to što upečatljivo oslikava široku galeriju aktera priče, kako prijateljstvom i ljubavnim vezama povezanih likova na studij u Zagreb pristiglih s raznih strana, tako i njihove roditelje, policijskog inspektora i brojne druge likove, koji svi imaju važnu ulogu u priči. Autorica vješto upravlja emocijama čitatelja, podmećući lažne tragove i suptilno odgađajući razrješenje identiteta ubojice sve do zadnjih stranica 330 stranica duga štiva. Pritom tematika seksualnosti i motivi tjelesnosti igraju važnu ulogu i roman čine iznimno karnalnim. No za to nisu „krivi“ samo studenti u ulogama protagonista, već i likovi odraslih kao da se razuzdanošću bore s neosviještenim strahom od rata koji nezaustavljivo dolazi. Štoviše, seksualna energija, i to ona neiživljena, nerealizirana, na kraju se pokazuje pokretačkom motivacijom u romanu počinjenih zločina.

Udvojeno se pripovijedanje pokazuje mudrim izborom jer je zbog trilerske komponente priče neke događaje zanimljivo sagledati iz različitih kutova. Osim toga, takvom dvostrukom subjektivnošću čitatelj dobiva zorniji uvid u odnos bračnoga para, čiji brak ne opstaje već dugo na ljubavi već su oni zajedno iz koristi, navike i inercije. Motiv ubojstva, osim što je korišten kao simbolička najava rata na pomolu, rabljen je i kao naznaka deziluzije mladih junaka, njihova gubitka nevinosti i naivnosti i osvješćivanja stvarne naravi čovjeka, ali i društva u cjelini, pa i naslov roman treba u tom ključu čitati, jer su odnosi iz prirode preslikani u društvenoj zajednici.

Krenuvši od 1987. godine pripovjedači razvijaju priču sve do današnjih dana pri čemu se u oslikavanju kasnog socijalizma uočava ironija i doza podrugljivosti (kao odraz prosperitetnog, snobovštinom zatrovana aktualnog načina života pripovjedača), dok se u predočavanju sadašnjosti osjeća strah, povezan s naglašavanjem socijalnoga darvinizma kao modusa operandi mlađih generacija. No i uočeni nedostatak sućuti u suglasju je s naslovnim motom romana koji implicira zlo kao neodvojiv dio ljudske naravi.

Ivančica Đerić površna je u tematizaciji homoseksualnosti, a najbolje su obrađeni prijateljstvo, ljubav i nasilje, i to osobito ono prema ženama. Tematski raspon dodatno je proširen uvjerljivom problematizacijom identiteta, krize srednjih godina, gubitka iluzija, neiskorištenim prilikama, gubitkom ljubavi, razočaranjem i preljubom. A sve je to zapravo tematski repertoar egzistencijalističke proze koje je ovaj roman svojevrsni baštinik, upakiran doduše u žanrovski okvir trilera, i to ga čini bliskim srodnikom romana Devet Andreja Nikolaidisa, s kojim je zasjeo na vrh edicije Balkan noir.