Neujednačene izvedbe

Zbor Hrvatske radiotelevizije održao je korizmeni koncert In paradisum u utorak, 8. ožujka, u Muzeju Mimara, pod vodstvom šefa dirigenta Tončija Bilića. Nisu se odlučili za veće djelo Korizmi bliske tematike, već su predstavili više od deset pomno odabranih sakralnih zborskih skladbi različitih skladatelja, u širokom luku od renesanse do suvremenih ostvarenja. U izvođenju pojedinih glazbenih djela pridružili su im se i orguljaš Mario Penzar te violinist i član Zbora Tomislav Vitković.

Zbor HRT-a s Tončijem Bilićem i violinistom Tomislavom Vitkovićem  / Snimio Dario Njavro

Vrlo lijepo sastavljen program ipak bi zahtijevao nešto više rada da bi sve skladbe bile izvedene jednako kvalitetno. U cjelini nije ostvarena konstanta kvaliteta muziciranja, već su izvedbe varirale od djela do djela, u nekima je trebalo poraditi na odnosima glasova, njihovoj zaokruženosti, čistoći, ali i intonaciji, dok je u drugima ostavljeno prostora za produbljivanje interpretacijskoga luka i fokusiranja na detalje.

Koncert je otvoren stavkom Kyrie iz djela Missa Papae Marcelli Giovannija Pierluigija da Palestrine. U izvedbi je nedostajalo čišćega predstavljanja materijala po dionicama, što bi urodilo preglednijim slogom, a i dikcija je trebala biti jasnija, posebice s obzirom da je, prema predaji, baš to djelo skladano kako bi crkvene dostojanstvenike uvjerilo da polifono uglazbljivanje ne znači i „zamagljivanje“ teksta, što se navodno polifonoj glazbi stavljalo na teret na Tridentskom koncilu. Slušali smo zatim Crucifixus talijanskoga baroknog skladatelja Antonija Lottija te slavni Miserere mei, Deus Gregorija Allegrija. Skladba je to s početka 17. stoljeća, koja se izvodila isključivo u Sikstinskoj kapeli, u obredima što su prethodili Uskrsu. Djelo se nije smjelo prepisivati ni umnažati, a još jedna legenda kaže kako je jednoj od službi prisustvovao i četrnaestogodišnji Mozart te je istoga dana po sjećanju zapisao čitavo djelo. Allegrijevo djelo zahtijeva podjelu na dva zbora, pa se Zbor HRT-a podijelio i po glasovima, ali i fizički, u prostoru. Prvi zbor, koji je ostao ispred publike, najskladnije je muzicirao, dok je ostatak krivudao u intonaciji, a soprani su se borili i s vrlo visoko pisanom dionicom.

Talijanske skladatelje slijedili su njemački. Vrlo lijepo oblikovan i nježnim zapjevima izveden motet Ave verum corpus Wolfganga Amadeusa Mozarta nastavila je izvedba poznatoga Bachova korala Jesu bleibet meine Freude, koja je također bila izvrsna, čista, uvjerljiva i s vrlo razumljivim izgovorom teksta. Izlet u rusko stvaralaštvo na koncertu pružio je stavak Bogorodice Djevo iz Noćnog bdjenja Sergeja Rahmanjinova, koji je počeo uglađenim pjevanjem i zaokruženim tonovima, iako rast prema velikom zvuku na kraju stavka nije zazvučao moćno ni puno, već grubo, u suprotnosti s karakterom stavka.

Program je nastavljen skladbom Lux aeterna, zapravo devetom varijacijom iz Enigma varijacija Edwarda Elgara, na koju je tekst iz rekvijema pridodao John Cameron. Isti je put preoblikovanja iz instrumentalne u vokalnu skladbu prošao i Adagio Samuela Barbera, kojemu je sam Barber pridodao tekst Agnus Dei. Barberovo inače iznimno ekspresivno djelo snažnih uspona emocija, u interpretaciji Zbora i dirigenta Bilića i prilično brzu tempu koji je određen za izvedbu izgubilo je snagu i atmosferu, zvučalo je užurbano, nesmireno i nestrpljivo, a inače duge ispjevane dionice izgubile su rast i napetost ka vrhuncu.

Slijedile su dvije skladbe novijega datuma, The Lamb britanskoga skladatelja Johna Tavenera iz 1982. i Totus tuus poljskoga skladatelja Henryka Mikołaja Góreckog iz 1987. Te su dvije izvedbe bile oblikovane s najviše zalaganja članova zbora, s posebno lijepim solističkim nastupima Ivane Garaj Korpar i Martine Borse u Tavenerovu djelu, kao i razvedenim oblikovanjem boja u skladbi Goreckoga. A na kraju je izvedena skladba po kojoj je koncert i nosio ime – stavak In paradisum iz Rekvijema Gabriela Fauréa. Skladno zborsko muziciranje u toj je skladbi iznimno lijepim tonom i ekspresivnom gestom pratio Tomislav Vitković na violini.